Evo me doma...

Jedan od najomiljenijih refrena koje sam čuo na ovim prostorima glasi "Evo me doma, bolje volje sam odmah, na materinoj spizi, šta skuva ću izist". Vrlo često sam u toj situaciji kada potegnem iz Zagreba u Rijeku na vikend s prijateljima, kavu na Korzu i povratak na dobar, stari osjećaj (su)života sa starcima. Divno je doći na vikend kod staraca i spavati u svojoj staroj sobi u kojoj još ima Oasis cd-a koje sam kupovao prije 15 godina i u kojem se nalaze majice koje sam nosio prije 20. Priznajem, majice su malo manje, i na sebi imaju neki čudan print tipa Slayer ili Anthrax. U kutu sobe je radni stol na kojem sam napisao stotine zadaća i koji mi se sada čini puno manji. Postera nema, hvala bogu jer tu sramotu ne bih mogao izdržati. Da me sa zidova gledaju Gansi i hair metal bendovi osamdesetih to bi bilo uistinu traumatično iskustvo. Traumatično iskustvo mi je i kada nađem kutiju punu kazeta na kojima pišu stvari tipa: trance 95', hard core, rave i rap (?!). Nedavno sam upalio svoju staru glazbenuliniju i ubacio u nju kazetu koju ni uz nadljudski napor nisam mogao poslušati. Nekoliko FFW dalje izbacio sam ju van iz linije i duboko se zamislio nad sobom. Bit će da dio odgovornosti na to kako sam ispao trebam prebaciti na svoj glazbeni ukus s početka devedesetih. Prava riječ za to bila bi glazbena lobotomija. Ono što je uobičajeno kad god dođeš kod staraca su gomila pitanja kojima te stara obasipa. Jesi gladan? Jesi žedan? Hoćeš sok? Šta ćeš za doručak? Šta ćeš za ručak? Imaš li kakvih želja za večeru? Hoćeš jabuku? Hoćeš bananu? I ono omiljeno pitanje kada oko 22.00 napuštaš stan radi pive s prijateljima, kad se vraćaš? U pravilu na to pitanje ne odgovaram ali me uvijek nasmije kad god ga se postavi. Druženja s prijateljima iz Rijeke su rijetka i vrlo često pod geslom 'ne uzimamo zarobljenike' te mi je nedjeljna juha moje stare prijeko potrebna za koliko - toliko normalan nastavak dana. Obavezni nedjeljni ritual je obiteljsko pravljenje njoka gdje svaki član obitelji ima svoju zadaću. Od gnječenja krompira, miješenja, oblikovanja, kuhanja uz obavezan brutalan gulaš kojim se bavi samo stara. U biti, to mi je najljepši dio. Obitelj na okupu još uvijek radi stvari na isti način kao i prije 20 godina. Ništa se nije promijenilo, osim bora i (kod nekih) kila. Kada malo bolje razmislim, nije ni čudo što sam postao kuhar. Sljedeći recept nije mamin jer naime, njoki se ne mogu fotkati dok se rade. Ruke su pune brašna. Dakle, Brza patka za dvoje.

Sok 4 mandarine

Sol

Papar

100 gr maslaca

Zvjezdasti anis

Štapić cimeta

200 gr čičoke

300 gr batata

sastojci Dakle, svi sastojci su nam spremni prije no što počnemo kuhati. batat i čičoka Batat i čičoka u lonac, dodati maslac i vrlo malo tekućine, na laganu vatru i poklopiti pačja prsa Pačja prsa malo zarezati nožem pačja prsa, zvjezdasti anis i cimet U hladnu tavu staviti patku na stranu di je koža i dodati zvjezdasti anis i cimet da puste eterična ulja na toplini pečenje bez ulja Koža mora biti hrskava a peče se bez ulja jer koža ima dovoljno masnoće dopeći u pećnici Izvaditi iz tave i puknuti u peć na 160 stupnjeva par minuta da se dopeće karameliziranje meda Odlijemo višak masnoće i u tavu stavimo med, karameliziramo ga, dodamo sok od mandarine, sol i papar... sirup Kuhamo dok se ne zgusne u sirup. Brza patka za dvoje Batat i čičoku zdrobimo, na tanjur stavimo sirup od mandarine i na to složimo patku...wow! Foto: Dražen Kokorić, privatni album