Ne jenjaju rasprave o tome jesu li dosezi estetske medicine korisni ili ne. Sve više ljudi koristi se znanstvenim otkrićima da bi promijenili ili popravili svoj izgled. Po drugoj strani, sve je više onih koji tvrde da estetska medicina donosi mnogo rizika, pa i onih koji uzrokuju ozbiljne zdravstvene tegobe ili čak i srčani udar. Osim toga, kažu: „Gdje je granica promjeni izgleda?“ i kao argumentaciju navode brojne loše primjere plastične kirurgije. Time se podilazi, smatraju protivnici, ljudskoj taštini i narcisoidnosti. Naravno, svi smo tašti i narcisoidni, ali ne treba to još i poticati. Ne mogu svi izgledati kao modeli s naslovnica koji su prošli preobrazbu u Photoshopu! No, trend je neumoljiv: statistika u SAD pokazuje da više od 20 posto ljudi u dobi između 19 i 34 godine, koristi estetsku medicinu. Zagovornici imaju brojnije argumente: od toga da se ne može generalizirati estetska medicina na temelju nekolicine loših primjera, preko toga da je manja šteta od nekog estetskog zahvata nego od dugogodišnjeg uzimanja antidepresiva, pa sve do pozivanja na Europsku konvenciju o ljudskim pravima u kojoj, prema čl. 10, stoji da imamo pravo izraziti se. Stoga kažu: ako osjećate da vaše tijelo, izgled, ne odražavaju vašu osobnost, imate pravo to promijeniti. Usto, uvriježila se izreka: više volim umjetnu ljepotu nego prirodnu ružnoću. Uostalom, kažu zagovornici: ako ste obojali kosu, stavili ruž na usne, šminku, maskaru, onda ste već učinili promjenu na sebi. Pa čemu biti licemjer? Plastična kirurgija potječe iz 600. g. pr. Kr. kad je hindu liječnik Sushruta usavršio tehniku obnove osakaćena lica. Međutim, sve do sredine 19. stoljeća, kad je anestezija postala široko dostupna, nije se zavidno razvijala. Tek sredinom 20. st. počela se intenzivno razvijati, kao odgovor na potrebe brojnih ranjenika iz Drugog svjetskog rata. Doduše, reći će protivnici: to je bilo zbog medicinskih, a ne estetskih razloga. Naposljetku, od 1990-ih počela je ići u smjeru zadovoljavanja potreba ljudi: čak 20 posto odraslog stanovništva (podaci su za SAD) pati od nekog oblika neprihvaćanja svoga izgleda, tijela (body dysmorphic disorder). Dodamo li tome sve veći utjecaj medija na „našu“ sliku što je to dobar izgled, doći ćemo do današnjice kada sve više žena, ali i muškaraca, koristi postignuća estetske medicine. Živimo u vremenu krajnjeg individualizma – plastična kirurgija sve rjeđe se primjenjuje na to da bi netko normalno izgledao (ideja iz koje se uopće razvila), a sve više na to bi netko bio savršen. Što god to značilo. Najčešće želimo bolje izgledati u tuđim očima. To je posve u skladu s ljudskom naravi i ako pogledamo na problem ontološki: postojimo tek u očima drugih. Tek kroz druge, naša egzistencija stječe potvrdu bivanja, tek kroz suodnos s drugim ljudskim bićima bivamo ono što jesmo – jedinstveni i neponovljivi. Budimo iskreni: svi se mi mijenjamo sukladno okolini, prilagođavamo se ne samo navikama nego i izgledom. Koliko možemo. A uvijek ima i onih koji prelaze granice tog mogućeg. Treba li ih zato osuđivati? Je li nužno da danas netko bude depresivan ili čak suicidalan zbog krivog nosa, preuranjenih bora ili raspucanih kapilara? Zagovornici estetske medicine reći će odlučno „ne“, a protivnici da mu promjena izgleda neće pomoći steći duševni mir i samopouzdanje. Tko će iskreno svjedočiti? Na kraju, valja podsjetiti: veća je arogancija zanijekati vlastitu taštinu nego se suočiti s njom. Samo razmislite o novoj uzrečici: više volim umjetnu ljepotu nego prirodnu ružnoću.