Nedavno je američka neprofitna udruga u SAD-u pokrenula kampanju da svako dijete koje ima deformaciju lica dobije pravo na besplatnu estetsku operaciju. Ta udruga već desetak godina prikuplja novac kako bi se djeci iz siromašnih obitelji omogućila operacija neke urođene estetske anomalije – ali samo ako je izazivala i neke zdravstvene tegobe. Najčešće je bila riječ o deformacijama lica i ta je udruga od 2002. pomogla stotinama djece da riješe problem. Odbijali su djecu koja su imala, prema procjeni stručnjaka, samo „estetski“ problem. No sve više siromašnih roditelja, a i djece, naziva tu udrugu i moli za pomoć jer su djeca izložena bullyingu, zlostavljanju svojih vršnjaka. Međutim, glasni su i oni koji su protiv toga pa se postavlja pitanje je li plastična kirurgija doista pravi način za rješenje problema žrtava bullyinga? Naime, protivnici plastične kirurgije za djecu smatraju da se problem zlostavljanja ne može riješiti kirurškim nožem. Kažu da se treba promovirati različitost, da djecu treba naučiti kako da se s tim nose, da društvo ne smije tolerirati nikakvu vrstu zlostavljanja te da operacija lica neće poput čarobnog štapića riješiti sve njihove životne probleme. Izgled nije presudan, tvrde protivnici, važna je emocionalna i društvena inteligencija te komunikacijske vještine. Ako posjedujete te vrste inteligencije i umijete srdačno pripovijedati sa svima, nećete biti izloženi zlostavljanju. No žrtve svjedoče posve suprotno: "Procjenjuju nas, prihvaćaju ili odbijaju, na temelju izgleda i ne dobijemo priliku pokazati vlastitu osobnost." Zbog loših iskustava i neprihvaćanja ta su djeca traumatizirana čak i kad ih ne zlostavljaju. Zatvaraju se u sebe, u kuću, ne ostvaruju svoje potencijale, nesretna su, cijeli se život moraju nositi s tim rano stečenim traumama. Majka tinejdžerice kojoj je operiran deformirani nos kaže: "Nikad nisam svoju kćer vidjela sretniju, a prije toga su joj se rugali na ulici, u školi osobito – srednja škola je postala pravi pakao za nju." Zagovornici prava djece na estetsku operaciju kad je riječ o velikoj deformaciji, ako i nije medicinski opravdana, tvrde da time samo pomažu djeci – baš kao što to čine i ortodonti. Naime, u SAD-u svako dijete ima pravo na aparatić za ispravljanje zuba, pa se sad ta prava trebaju proširiti i na druge anomalije. Ako smo prihvatili da je normalno ispraviti iskrivljene i nepravilne zube, zašto ne bismo i krivi nos, zečju usnu, uvučenu bradu i slično. Naposljetku, prihvatili smo da je normalno da se već u dječjoj dobi operiraju klempave uši, zar ne? Moj legendarni otac, profesor Boško Milojević, doajen europske estetske plastične kirurgije, operirao je mnoge tinejdžere, a većinom su to bile operacije nosa i ušiju. Uvijek je govorio: "Sreća djeteta kojoj ispravim neku prirođenu nepravilnost nosa ili ušiju zbog koje ih druga djeca zafrkavaju u školi najveća je sreća koju sam ikada vidio." Dobar primjer među celebrityjima je Jennifer Aniston koja je priznala da je kao tinejdžerica ozlijedila nos u školi te da se podvrgnula rinoplastici kako bi ga ispravila. Drugi primjer... sam ja! Tijekom "muškog" ragbi meča u Londonu razbio sam nos i sa 16 godina moj ga je tata "ispravio", na moju veliku sreću! U Poliklinici Milojević, kao što već znate, uglavnom se bavimo nekirurškom estetskom medicinom i Vaser liposukcijom, ali mogu nabrojiti puno estetskih tretmana koje smo napravili kod mlađih od 18 godina. Naravno, uvijek uz dozvolu punoljetnog roditelja. Laserske epilacije kod curica i dječaka, često zbog prevelike hormonalne dlakavosti, laserski tretmani ožiljaka od operacija kao što je uklanjanje slijepog crijeva, ravnanje nosa dermalnim filerima i uklanjanje pretjeranog znojenja ruku i pazuha samo su neki tretmani kojim smo tinejdžerima doslovno transformirali život. Danas već svi znaju da roditi se s nekom većom tjelesnom deformacijom nije dar Božji nego genetska anomalija. Isto tako znamo da su psihičke rane najčešće teže izlječive od tjelesnih, da su duševne patnje katkad gore od najstrašnijih tjelesnih muka. I zašto onda društvo ne bi došlo do tog stupnja svjesnosti da bude sućutno prema onim svojim građanima koji nisu imali tu sreću roditi se „savršeni“? Roditeljska skrb već dugo ne uključuje samo da dijete nahranite, operete, utoplite… nego imate dužnost skrbiti se o djetetovu psihičkom zdravlju. Ako je dijete nesretno jer ima neki prirodni nedostatak, najnormalnija je reakcija roditelja pokušati to promijeniti. Možemo se samo nadati da će inicijativa udruge entuzijasta dati i globalne rezultate te da će nacionalni sustavi zdravstvene zaštite prepoznati taj problem i naći način kako pomoći djeci koju su geni zakinuli. Naposljetku, zar nemaju sva djeca pravo na sretno djetinjstvo? Foto: Profimedia