Priska Thuring: “Disciplina mi je na prvome mjestu”

Ovu Kanađanku smatraju jednom od najkreativnijih među chefovima na hrvatskoj gastronomskoj sceni. Kako se razvijao njenzin kulinarski put, što ju je dovelo u Hrvatsku, te na koji je način vratila stari sjaj restoranu Dubravkin put, otkrila je u novom broju StoryGourmeta kolegi Andreju Barbieriju

Kada je prije nekoliko godina Priska Thuring preuzela vodstvo kuhinje Dubravkina puta, rijetki su vjerovali da će se pomalo ocvali zagrebački restoran bitno promijeniti. Dolazeći iz velikog hotelskog sustava, uvijek pomalo u sjeni bivšeg životnog partnera i kolege, nije se činila kao najbolji izbor za poznatu zagrebačku gastronomsku adresu.  No Priska je to demantirala. Čvrsta u vodstvu kuhinje, stroga u kombiniranju okusa i namirnica u tanjuru, vratila je restoran koji vodi na vrh gastronomske karte Hrvatske. Tehnički napredna, okusima istančana, s notom ženske rafiniranosti, njezina jela lako se mogu kopirati, a to je cilj kojem bi trebao težiti svaki bolji kuhar. Njezini rezultati pobijaju sintagmu da hrvatska publika zaobilazi autorsku kuhinju. O putu koji ju je doveo u Zagreb, o težnjama i planovima razgovarali smo jednog jesenskog dana na terasi Dubravkina puta.

Andrej: Možeš li nam objasniti kako je jedna Švicarka, odnosno Kanađanka završila u Zagrebu? 

Priska: Imala sam dva smjera kojima sam željela da ide moja karijera – jedan je bio uređenje interijera, iako ne znam matematiku i ne znam crtati, a i škola u Kanadi bila je prilično skupa, a drugi smjer bio je kuhanje. Onda mi je mama rekla da moram otići iz Kanade u Švicarsku izaberem li kuhanje kao poziv.

Andrej: Znači, od malih je nogu postojala ta želja da postaneš kuharica?

Priska: Uvijek sam bila s mamom u kuhinji, iako tada nisam znala da ću se time baviti kad odrastem. Više sam se vidjela kao dizajnerica interijera, ali kad mi je tata rekao da ne znam matematiku, geometriju još manje, a crtanje da i ne spominjemo, počela sam razmišljati o kuhanju kao pozivu. Ionako sam stalno bila u kuhinji, kad god je bio neki rođendan, neka proslava, obljetnica, ja bih kuhala za mamu i tatu. Još u Kanadi počela sam raditi u nekoliko restorana, vikendom ili nakon škole ili tijekom praznika. Htjela sam zapravo raditi kao konobarica, da bih zaradila džeparac, ali ispalo je da bi im uvijek trebao prije netko u kuhinji pa sam tako počela. Prvo iskustvo bilo je, naravno, pranje suđa. Kad bih s time završila, samoinicijativno bih otišla pomoći u kuhanju i tako sam zapravo stjecala iskustvo. Sve je to nekako ispalo slučajno, ja sam samo htjela zaraditi za gorivo za svoj auto. Ipak, bilo mi je fora kuhati, osjetiti taj adrenalin, bez obzira na to što su to bili mali obiteljski restorani s klasičnim menijem. Tad mi je palo na pamet da ako se odlučim baviti kuhanjem u životu, mogu proputovati i svijet. Moja prva ideja bila je da radim po kruzerima. Mama mi je rekla da najprije moram završiti školu, neka odem u Švicarsku gdje su dobre kulinarske škole koje su mi, s obzirom na to da imam i švicarsko državljanstvo, besplatne, odnosno dio plaća restoran u kojem odrađuješ praksu, a ostatak država. Mi zaista nismo imali novca, tek poslije sam shvatila da su me gurali u Švicarsku na školovanje jer mi zapravo nisu mogli priuštiti nešto drugo.

Chefovi Priska Thuring i Andrej Barbieri
Chefovi Priska Thuring i Andrej Barbieri
Chef Priska Thuring u restoranu Dubravkin put
Chef Priska Thuring u restoranu Dubravkin put
Chef Priska Thuring i njen tim u restoranu Dubrakvin put
Chef Priska Thuring i njen tim u restoranu Dubrakvin put

Andrej: S koliko si godina došla u Švicarsku?

Priska: Imala sam osamnaest. Prvo sam morala provesti neko vrijeme u Schnupperlehreru, takozvanom proučavanju – tad promatraš kuhanje u raznim restoranima, da shvatiš želiš li to zaista, a i da oni vide misliš li ozbiljno i onda te na temelju toga zovu ili ne. Išla sam po raznim mjestima, od Luzerna, ZÜricha, raznim restoranima i hotelima. Živjela sam kod tete, koju sam tad i upoznala. Naime, otišla sam u Kanadu kad sam imala četiri godine. Moja teta govorila je šest jezika, ja sam dotad mislila da znam puno jer ih govorim dva. Tražila sam da kuham prije škole, da bih više naučila, da imam više prakse. Na taj način mogla sam upoznati namirnice, neke sam prvi put vidjela tada, neke salate, mozzarellu, razne rajčice, razne vrste krumpira… Primjerice, dotad se nisam susrela s cijelom ribom. Tako sam radila šest mjeseci uoči početka škole, a kad je škola počela, shvatila sam da je na njemačkom. Znala sam govoriti njemački, ali nikad ga nisam pisala, razmišljala na njemu… Odmah sam rekla profesoru da će biti problema. Ipak, nekako sam uspjela završiti, čak sam bila druga ili treća u regiji. Kad su me zvali da preuzmem nagradu za to, već sam otišla iz Švicarske pa sam poslala tetu po nju. I da, u Švicarskoj sam upoznala svog danas bivšeg supruga koji je Hrvat.

Razgovarao: Andrej Barbieri

Snimke: Mateja Vrčković

CIJELI INTERVJU PROČITAJTE U ZIMSKOM IZDANJU MAGAZINA StoryGourmet

Magazin StoryGourmet zima/2016
Magazin StoryGourmet zima/2016

Naslovnica foto: Josip Regović