Franka Batelić: Kod kuće je najljepše

- Kod kuće je najljepše – bilo je prvo što nam je rekla Franka Batelić koja se tijekom božićnih i novogodišnjih praznika iz Amerike vratila kući u Hrvatsku. Pobjednica Showtimea i Plesa za zvijezdama preko bare se otisnula još u kolovozu prošle godine, gdje u Bostonu pohađa poznati glazbeni koledž Berklee. Iako 19-godišnjoj pjevačici najteže pada razdvojenost od dečka Luke Tomaša, frontmana benda Kino Klub, mladi par se redovito čuje preko Skypea, a i Zagrepčanin je svoju dragu prošle godine posjetio u Bostonu. Osim o održavanju veze na daljinu, pjevačica nam u intervjuu otkriva i kako izgleda njena američka svakodnevnica te upucavaju li joj se tamošnji dečki.

Story: Od početka vaše američke pustolovine prošlo je već pet mjeseci. Kako ste se snašli u Bostonu?
Boston je genijalan grad, od svih američkih, najviše nalikuje na naše europske gradove. A vrlo je i zanimljiva činjenica što je udio studenata u ukupnoj populaciji oko 50%. Uživam na faksu, i u gradu, jako sam zadovoljna i sretna!

Story: Je li Berklee ispunio sva vaša očekivanja?
Jest. I puno više od toga.

Story: Kako izgleda vaša američka svakodnevnica?
Uff! Jedina stvar koja razlikuje moju američku od one hrvatske svakodnevice jest to da sam od jutra do mraka kompletno u glazbi. Sve što radim vrti se oko nota, melodija i harmonija, skladanja, pisanja tekstova i slično. Čak si i kavu stignem ujutro napraviti, i to našu.

Story: Što vam se najmanje sviđa u Americi? U čemu ste se najviše razočarali?
Hmm. Hranom. Ne skrivam, nedostaje mi nonina kuhinja.

Story: Kakvi su vam profesori?
Svaki je od profesora ugledan i poštovan glazbenik koji sa strašću dijeli svoje znanje s nama studentima.

Story: A kolege? Ima li ljubomore među njima?
Ima, kao i uvijek, svugdje. Ipak, tamo su svi na istom – glazbenici koji žele raditi i napredovati.

Story: Znaju li da ste u Hrvatskoj poznati?
Većina ne zna, ali najbliži prijatelji su nekako doznali. Ipak, internet je danas svemoguć. Ne želim se određivati kao «ona poznata cura iz Hrvatske», već želim biti kao svi drugi i boriti se u istom ringu.

Story: Jeste li im pokazali neke svoje nastupe s Youtubea?
Već su ih sami otkrili!

Story: Iako ste na Berkleeju namjeravali ostati tek jednu godinu, odlučili ste biti sve do kraja studija. Što vas je navelo na to da se predomislite?
Nisam odlučila biti do kraja studija. I dalje ostajem godinu dana, jer smatram da je to uz potpunu predanost dovoljno za učvršćivanje svog zanata.

Story: Mislite li da će vam diploma s Berkleeja pomoći u glazbenoj karijeri?
Ja sam na Berklee došla radi svog glazbenog obrazovanja i mislim da mi diploma ne može odmoći.

Story: Maštate li o tome da postanete svjetska pjevačka diva?
Ne. Diva nije opcija. Ali glazbenica, da.

Story: Gdje živite?
Živim u tipičnoj američkoj kući blizu fakulteta.

Story: S kime?
S francuskinjom i pakistancem, također studentima na Berkleeu.

Story: Jeste li se pribojavali početka samostalnog života, i još k tome toliko daleko od Hrvatske?
Iskreno, radovala sam se! Početi ispočetka, graditi svoj žvot daleko od znatiželjnih očiju. Divno!

Story: Što vam najviše nedostaje iz domovine?
Hrvatski humor i intelekt.

Story: Dogodi li vam se da ponekad padnete u depresiju? Što tada napravite?
Naravno. Tada uglavnom ležim u krevetu i očajavam, čekajuci da prođe. Mislim da nema boljeg osjećaja kad se ipak ustaneš i kreneš dalje. Volim te kratke depresije, natjeraju te na razmišljanje o tome kako si stvarno ti sam koji krojiš svoju sudbinu.

Story: Kuhate li ili se hranite u menzi?
Oboje. Potrebne vitamine unosim kuhajući, a u menzi pokušavam ušutkati apetit.

Story: Je li se teško bilo naviknuti na američki način prehrane?
Jest. I još uvijek se nisam naviknula. Jedino što priznajem jesu njihove palačinke i javorov sirup!

Story: Prije odlaska u Ameriku rekli ste kako biste uz studij voljeli konobariti ili raditi u antikvarijatu. Jeste li u međuvremenu pronašli kakav posao?
Ovaj semestar ću raditi na faksu, ali još uvijek ne znam kakav ću posao obavljati. Jedva čekam!

Story: Poznati ste po tome što volite životinje. Jeste li i u SAD-u našli kućnog ljubimca?
Slaba točka. Nažalost, nisam jer se ne bih imala vremena brinuti o ljubimcu.

Story: Gdje najčešće izlazite?
Ne izlazim!

Story: Imate li puno prijatelja?
Naravno. Uvijek!

Story: Kakvi su tamošnji dečki?
Nisam ih promatrala tim očima.

Story: Upucavaju li vam se?
Možda.

Ima li Luka razloga za strah?
Story: Nema.

Story: Je li teško održavati vezu na daljinu?
Ništa lakše.

Story: Koliko česte se čujete s dečkom?
Ovisno o tjednu i obavezama.

Story: A s ostalim članovima obitelji?
Zvrnem doma svako jutro i odradim detaljno opisivanje svojih dana i smjerova kojima se krećem. Svi sretni i zadovoljni!

Story: Što ste prvo napravili kad ste se vratili u Hrvatsku?
Zagrlila svoju macu Eddi i pojela nonine fuže.

Story: Tko vas je dočekao na aerodromu?
Mama i tata naravno!

Story: Padaju li vam teško rastanci?
Da. Počela sam mrziti aerodrome, kolodvore i slično.

Story: Gdje ste dočekali Novu godinu?
U Zagrebu.

Story: Što ste poželjeli da vam se dogodi u 2012.?
Uh. Samo i isključivo dobre odluke.

Story: Koga ste prvog poljubili nakon što je otkucala ponoć?
Ne sjećam se!

Story: Ove godine navršavate 20. godina. Nedostaje li vam nešto da biste bili potpuno sretni?
Uvijek. Mislim da nitko nije potpuno sretan. Bez nezadovoljstva ne bismo bili ljudi.

Story: Smatrate li se sretnom osobom?
Da.

Razgovarao: Vinko Paić
Foto: Story Arhiva/Matea Smolčić