Jelena Miholjević: Da sam kućanica, bila bih lošija mama

Premda smo je gledali u mnogim televizij­skim ulogama, 41-godišnja glumica Jele­na Miholjević za sebe će reći da je teatar njezina prva i jedina ljubav, a mnogi zaljubljenici u kazalište nemalo se iznenade kad čuju da trenutačno glumi u čak četiri predsta­ve. Posljednja u nizu je ona Olivera Frljića ‘Prolazi sve’ u kojoj je dobitnica Nagrade hrvatskoga glumišta briljirala u ulozi starice Franje zbog čega je primila mnoštvo pohvala kritike i publike. Osim ljubavi prema kazališ­noj umjetnosti, kći proslavljenih glumaca Borisa Miholjevića i Lele Margitić, neopisivu ljubav gaji i prema obitelji – suprugu i redatelju Dariju Harjačeku te njihovoj dvogodišnjoj kćerkici Adi, kao i prema 11-godišnjem sinu Barto­lu, kojeg je dobila u vezi s redateljem Hrvojem Hribarom.

Story: U matičnom kazalištu Gavella trenutačno vas možemo gledati u čak četiri predstave. Kako izdržavate takav žestok ritam?
Glumci su kao sportaši i najteže nam je kad ne radimo jer izađemo iz kondicije. Ne­davno sam imala razdoblje žestokog i prekrasnog rada, pa ću sve do jeseni biti lišena svakodnevnih jutarnjih proba u teatru.

Story: U predstavi Olivera Frljića ‘Prolazi sve’ tumačite staricu, je li vam se bilo teško trans­formirati u lik Franje?
Nije. Tri smo mjeseca pripremali predstavu jako dugo i predano. Bilo mi je jako inspirativno i lijepo, puno smo se smijali, razgovarali, zabavljali. Fizički je bilo naporno jer kako tumačimo starce, svi smo imali minimalne pomake u tijelu, pa nas je kralježnica boljela.

Story: Često citirate Woodyja Allena koji kaže: “Starost nije nimalo romantična i nemojte to pokušavati ako baš ne morate.” Znači li to da se bojite starosti?
Presmiješna mi je ta rečenica i zato je uvijek i citiram. Mislim da se svi bojimo i ne bojimo starosti. Ako je se bojiš, onda se bojiš i života. Bojim se nekih nuspojava koje starost može donijeti, no to me još toliko ne zabrinjava da bih pretjerano razmišljala o tome. Za mene je to jedan prirodan proces i dio života koji neki ljudi jako kvalitetno prožive, neki jako hrabro, a neki jako teško.

Story: Je li vam žao što publika glumce više percipira po tv-ulogama nego kazališnim?
Ne zamaram se time jer znam da kazališna publika na drukčiji način doživljava glumce i da smo zapravo jako povezani. Zato teatar i jest jedan očaravajući medij i nigdje nema te sprege među ljudima kao u kazalištu.

Story: Prošle ste godine dobili nagradu za naj­bolju žensku ulogu u predstavi ‘Kate Kapurali­ca’. Koliko vam znače priznanja struke?
Tada sam citirala glumca Bogdana Diklića, koji je napisao divnu knjigu ‘O glumi bez glume’, gdje je rekao: “Onaj tko kaže da mu nagra­de ništa ne znače, nije ju nikad ni dobio.” Meni Nagrada hrvatskoga glumišta uistinu puno znači­la jer smo naporno radili na predstavi, iako sam svjesna kako se često dogodi da nagradu ne dobiju oni koji su je u tom trenutku zaslužili.

Story: Koliko vam je bilo teško odrastati uz roditelje poznate glumce?
Bilo mi je jako lijepo s mojim roditeljima. U to je vrijeme naša profesija bila nekako drukčija. Glumci su uživali u miru i slobodi stvaralašt­va, bili su cijenjeni, a u zraku je prevladavala manje okrutna i površna atmosfera. Meni je divno bilo kad bih se ujutro probudila i zatekla mamu i tatu kod kuće. Nedostajali su mi jedino navečer. Bilo je još puno bonusa biti dijete glumaca. Primjerice, ljeti smo često išli u Dubrov­nik jer je tata radio na tamošnjim Ljetnim igrama. A i zahvaljujući njima, često sam išla na probe i upoznavala se s kazalištem. Kući su nam uvijek dolazili zanimljivi ljudi iz svijeta glume, puno se pričalo, pjevalo, smijalo…

Story: Je li na vašu odluku da upišete glumu utjecala činjenica što su vam roditelji glumci?
Sjećam se da sam u školi bila prava štreberica, voljela sam učiti, no nikad nisam željela ra­diti ništa osim glume. To mi je bilo toliko jasno da uopće nisam razmišljala o alternativnim mo­gućnostima. S vremenom sam upoznala i djecu ostalih glumaca, poput Barbare Rocco, Ane Kvrgić te Danila i Lucije Šerbedžije.

Story: U telenoveli ‘Obični ljudi’ glumili ste psihijatricu svoje mame. Kakav odnos imate s njom i tatom?
Mi smo različite osobe, ali uzajamno se poštujemo. Mama mi je veliki uzor. Velika je dama i umjetnica, hrabra, odlučna i obrazovana. Od nje sam puno naučila i svaku krizu lakše prebro­dila. Divim joj se i ponosna sam na nju. S tatom se puno smijem, olakšava mi neke teške životne situacije i doista je poseban čovjek.

Story: Kako ste podnijeli njihov razvod?
Pobornik sam toga da se ljudi razdvoje ako su tako sretniji. Teško sam se nosila s time jer je u vrijeme njihova razvoda počeo rat, brata su mi mobilizirali, a ja sam tada bila mlada nezaposlena glumica. Sve je bilo beznadno. U glavi su mi se neprestano rojile strašne, stravične misli, teške i emocionalne koje su me opterećivale. Poslije je sve nekako došlo na svoje. Puno se družimo i poslije razvoda roditelja nije bilo ni jednog obiteljskog događaja da nismo bili zajedno. Pomalo smo obitelj kao u filmu Woodyja Allena. Sad mi je pala na pamet situacija s Bartolova krštenja. Naime, u to vrijeme nisam živjela s njegovim tatom, baš kao što moji roditelji nisu bili zajedno, no unatoč tomu, krštenje smo svi slavili zajedno. Svećenik je iznenađeno promatrao situaciju i čudio se govoreći: “Što je ovo? Svatko sa svakim, nitko ni s kim.”

Story: Zamjerate li im nešto?
Ne. Samo im se divim. Sad sam i sama mama i vidim kako je teško odgajati djecu. Za takvo što čovjek treba imati puno sreće, takta i mudrosti. Dogodi se da svako dijete proživi ono razdoblje kad misli da su mu roditelji za sve krivi, ali bilo bi tragično da sada sa 40 godina roditelje krivim za nešto.

Story: Što vas je formiralo kao osobu?
Još sazrijevam i ugodno sam iznenađena koliko se manje opterećujem uživajući u sitnica­ma. Prestala sam patiti od strašnih trema od kojih sam patila u mladosti. Sa sedamnaest sam godina puno pisala i imala intenzivan unutrašnji život. Mislim da nikad neću biti pametna kao sa 17. To je sigurno! Potom dođu neki novi šokovi i problemi. Postaneš majka što te potpuno promijeni. Ali život je baš zato tako očara­vajući. U ovim sam godinama ugodno iznenađe­na što iako starim, neki izazovi ostaju. I ljubavni, i kreativni, i životni. Ništa ne gasne.

Story: Jeste li u životu uvijek dobivali sve ono što ste željeli?
Naravno da nisam. Ali kad me zaboli što nešto nisam dobila, pomislim da postoji neka viša logika i objašnjenje zašto to nije tako. Poku­šam se smiriti, zatomiti bijes i razočaranje, pa nakon nekog vremena shvatim razlog. Primje­rice, kad se rastaješ od nekoga koga voliš, pomis­liš: “Kako je ovo moguće? Neću moći preživjeti, to je katastrofa.” Nakon nekoliko godina shvatiš da je dobro što nismo zajedno i što su se stvari tako odvile. Jako vjerujem u taj proces i kad-tad shvatim da je nešto što nam se činilo jako teško – zapravo bilo jako dobro.

Story: Da možete nešto ispraviti, što bi to bilo?
Voljela bih imati više strpljenja, biti blaža prema sebi i drugima. Že­ljela bih biti manje u grču. Moje se želje temelje na postignućima koja se odnose na moj karakter jer često planem, budem nestrpljiva i nervozna.

Story: Priznajete li svoje pogreške?
Možda čak malo i previše. Sklona sam tome da budem glavni krivac. Ne podnosim sukobe i sve radim da do toga ne dođe.

Story: Odustajete li lako ili se borite za ono do čega vam je stalo?
Ovisi. Ne odustajem lako tražeći najbolje moguće načine da budem dobar suradnik, čujem što se od mene traži i dam od sebe najbolje što imam. S druge strane, malo sam razmažena i volim kad mi je sve ugodno i lako. Tko to ne voli? Imam jednu vrstu nježne upornosti jer sam razmažena, ali sam uporna i pouzdana.

Story: Čega se najviše bojite?
Potresa. Ali to sam potpuno zatomila negdje u sebi jer sam shvatila što ti je suđeno – suđeno ti je. Ne volim osjećaj straha i panike a da ne možeš učiniti ili pomoći da bude bolje. Bojim se tisuću stvari, ali našla sam način da o tome ne razmišljam previše jer se tako samo previše iscrpljujemo.

Story: A što vas može rastužiti?
Tuga bližnjih. Jednako kao i nepravda. Ponekad se rasplačem kod frizera čitajući novine. Rastuži me kad nismo ljudi. Kad ti nešto bude iznad toga da budeš čovjeku čovjek. Jako sam emocionalna i ljudi su me znali povrijediti. No ponovno se vraćam na ono da je to tako možda trebalo biti i da smo proživjeli ono što smo trebali.

Story: Kad vam je najteže, tko je vaše rame za plakanje?
Mnogi. I suprug, i mama, i prijateljice. Često ugnjavim Ninu Violić i Barbaru Nolu. Jako je ugodno imati ljude pokraj sebe za koje znaš da nikad neće zlouporabiti tvoju slabost. S vremenom sam počela koristiti različite tehnike medi­tacije i vježbanja pa se sama dovedem u red.

Story: Koliko često meditirate?
Kad god stignem. To je više kao neko smirivanje i pokušaj da stanem u ovoj silnoj brzini. Malo odvježbam, prodišem, razmislim, pro­čitam, rastegnem se i opustim. To je način da se opustim i budem u dosluhu sa sobom, svojim tijelom i duhom. Ne bih od toga pravila neku mistifikaciju. Prakticiram to već dvadesetak godina i još sam se na Akademiji upoznala s načinima kako smiriti dah i misli.

Story: Vjerujete li u Boga?
To mi je previše intimno pitanje jer je moj stav o vjeri previše kompleksan. Trebala bih previše pričati o tome da bih dala točan odgovor. Vjerujem u Boga, ali imam određene osjeća­je prema organiziranoj religiji. U teškim životnim situacijama čovjek spozna da smo povezani s nečim višim i da smo svi jednaki.

Story: Jednom ste rekli da ste sve do 34. godine bili pesimistični kad je o ljubavi riječ.
Imala sam pehove. Znala sam se nesretno zaljubljivati i jako sam patila. Nakon duge i lije­pe veze s Hrvojem, dobili smo sina Bartola, a u isto vrijeme smo se razišli kao ljudi. Mislila sam: U redu, imaš dijete, prijatelje, posao, sama si. Tako je trebalo biti, valjda nisi stvorena za to da imaš obitelj. Baš kad sam mislila da će to tako uvi­jek biti, stvari su se odvile vratolomnom brzinom.

Story: Jesu li vas muškarci znali povrijediti?
Vjerojatno sam i ja njih znala povrijediti jer sam osoba koja je dosta impulzivna. Nisam proračunata i uvijek sam išla za srcem. Nikome ništa nisam zamjerala jer sam i sama zaljubljive naravi, pa se u mojoj mladosti dosta toga znalo dogoditi.

Story: Postoji li prijateljstvo nakon veze?
Iz vlastitog iskustva, ali i iz iskustva svojih roditelja i prijatelja, mislim da postoji, ali da je najvažnije oprostiti. Primjerice, moj Bartol ima tatu i očuha, a ja vidim kako on nema nikakvih kompleksa oko toga. Velika je stvar što su u mojoj obitelji takve stvari dobro uređene. Je li to stvar sreće ili truda – ne znam. Ulagala sam veliki trud oko toga da se smirim, oprostim i shvatim da je to tako trebalo biti. Nisam samo ja bila povrijeđena, oboje smo bili.

Story: Koliko Hrvoje sudjeluje u odgoju sina?
U odličnim smo odnosima, ponekad surađu­jemo, Bartol ga jako voli, idu zajedno na putovanja i praznike i presretna sam zbog toga. Hrvojeva se djeca lijepo slažu s Bartolom, što nije došlo preko noći.

Story: Je li teško odgajati dvoje djece s obzirom na karijeru?
Ne. To mi je baš lijepo. Da sam kućanica i da se bavim samo djecom, bila bih gora mama. Posao mi dopušta da se ponekad mogu u potpu­nosti posvetiti djeci – i više nego što to neki rodi­telji mogu zamisliti.

Story: Vaš je suprug od vas mlađi deset godina. Osjećate li tu razliku?
Iskreno, ne. Nikada nisam mislila da ću imati toliko mlađeg supruga. To se uistinu dogodilo na temelju dviju duša koje su se prepoznale. Već smo osam godina zajedno i lijepo nam je.

Story: Upoznali ste se radeći na predstavi ‘Tirza’. Po čemu pamtite vaš prvi susret?
Svi smo se zajedno družili, a u jednom sam trenutku zastala i rekla: Kako je zgodan ovaj tip. Jako mi je bio zgodan, a poslije mi je Dario rekao da je on isto osjetio za mene. Dogodio se iznenadni bljesak. Jedno smo vrijeme krili ljubav, no kako je to nemoguće, uskoro smo svima rekli. Nakon zajedničkog ljetovanja, Dario je počeo živjeti sa mnom i Bartolom, nakon čega smo rekli: Pa zašto se ne bismo vjenčali i napravili jedan pravi tulum za prijatelje?! Ubrzo je došla i Ada.

Story: Što ste prvo primijetili na njemu?
Svašta. Prekrasne oči, kosu, lijepe ruke, no najviše pamet.

Story: Koliko pozornosti pridajete izgledu?
Veliki sam hedonist. Obožavam kuhati i jesti. Nisam zadovoljna zato što se nikako ne mogu dovesti u formu koju bih željela. Ali neprestano vježbam, među ostalim i jogu, pa se nadam da ću se do proljeća dovesti u formu koju želim.

Story: Volite li se osjećati seksepilno?
Da. Ali mislim da to nije povezano s kilažom. Sebi sam više seksi s viškom nego kad sam bila jako mršava. Seksepil je jedan veliki dar i nema veze s izgledom, više je riječ o psihičkoj nego o fizičkoj formi.

Story: Kada se osjećate seksepilno?
Kad probijam neke granice. Primjerice, u predstavi ‘Prolazi sve’ uopće nisam dotjerana, ali osjećala sam se privlačno. Seksepilno se osjećam i kad sam na moru, kad sam slobodna, kad plešemo ili tulumarimo.

Story: Vaša kuma Barbara Nola i njezin suprug Lukas poznati su kao veliki ljubitelji izlaza­ka. Pridružite li im se vi i Dario ponekad?
Nažalost, zbog posla i bebe, sve rjeđe. Što mi je jako žao jer obožavam izlaziti i plesati.

Story: Za Darija kažete da je najzreliji muškarac kojeg poznajete. Koje su njegove kvalitete?
Staloženiji je, bolje planira i ima zdraviji odnos prema novcu. Ne pokoleba se kad se dogodi neka nepredviđena situacija i zreliji je od mene. No meni je lakše prijeći neke barijere među ljudima, komunikativnija sam.

Story: Vjerujete li mu?
Da. U potpunosti.

Story: Odvajate li privatni od profesionalnog života?
Ne. To je teško. Mislim da i naša djeca dobro vide što radimo i kakvi smo. Pomalo sam medi­teranski tip jer kad mi se plače, onda plačem, kad želim vikati – vičem. U obitelji sve rješavamo na glasan i bučan način.

Story: Je li vam bilo teško u razdoblju dok ste bili samohrana majka?
Da. Zbog posla i svega. No imala sam golemu podršku obitelji, kao i Hrvoja.

Story: Mala djeca mala briga, velika djeca velika briga. Slažete li s tom izrekom?
Mislim da to nije točno. Ili ću se bojati ili voljeti. Trudim se voljeti. Ne možeš i strah i ljubav u isto vrijeme.

Razgovarao Vinko Paić
Fotografije Dražen Kokorić
Šminka Pamela Elekeš
Styling Marko Grubnić, asistentica Tea Samardžić
Frizura Salon Renata