Marko Cindrić: ne želim lunjati

Kad u internetsku tražilicu upišete Mar­ko Cindrić, naići ćete na naslove: ‘Tri­put odbijen u Hrvatskoj, pa završio glumu na Oxfordu’, ‘Za sve što imam, morao sam se sâm izboriti’ te ‘Prao sam posuđe i plašio djecu za novac’. Njegov put do projekata u kojima smo ga u posljednjih godinu dana gledali, zaključno s dramskom serijom HTV-a ‘Loza’, nije bio lak. Ali 27-godišnjeg Zagrepčanina nisu napustili vjera i optimizam. Kao ni potpora dragih ljudi, posebice 28-godišnje djevojke Ree Brčić s kojom se upustio i u poslovnu avanturu.

Story: Serija ‘Loza’ je završila s prikazivanjem. Kako je bilo raditi na tom projektu?
Već je bilo genijalno to što sam dobio poziv za casting. Riječ je o projektu koji se detaljno radio. Imam najbolje riječi za ekipu, produkciju, tehniku. To je bila i prilika za moj razvitak i učenje. Nastojalo se napraviti kvalitetan TV projekt, mogao sam raditi na sebi i vidjeti koliko daleko mogu ići. Bilo je odlično družiti se s Milanom Štrlji­ćem, koji je genijalan glumac. Osje­ćao sam kao da radim s balkanskim De Nirom. I danas se čujemo, pa komentiramo naše scene.

Story: Nemate problema s tim da se gledate na ekranu?
Nemam. Znam da ima glumaca koji to ne vole, ali ako se ne možeš pogledati, kako ćeš analizirati izved­bu, uočiti pogreške, poboljšati se?!

Story: Kako se pripremate za ulogu? Jeste li lik Filipa Gamulina iz ‘Loze’, ženskara i ovisnika o kokainu, temeljili na nekome koga poznajete ili ste naprosto improvizirali?
I jedno i drugo. Radim na način da se pois­tovijetim sa samim sobom. To ne znači da sam proživio sve te događaje, nego moja imaginacija preuzima tu ulogu. Imam snažnu maštu, što mogu iskoristiti. Kad je o Filipu riječ, na toj sam ulozi detaljno radio dva, tri tjedna. Nisam imao problema s kokainom, ali sam gledao puno filmova i čitao, primjerice, Freuda i ono što je pisao o utjecaju kokaina na tijelo. On ga je, čak, testirao na sebi. Zanimalo ga je kako će se osjećati i što će se događati. Kad sam s Ivicom Buljanom radio ‘Kiklopa’, koristili smo određene tehnike kako bismo dobili neku izvantjelesnu snagu. Te tehnike imaju sličan učinak ovome o čemu sam čitao, pa sam se njima služio i prije snimanja scene. Pomoću tih nekih vježbi povećavaš dovod kisika u tijelo pa imaš šire zjenice, ubrzanije i nagle pokrete… To je ta euforija. Droge ti zapravo i ne trebaju. Tko god ih koristi, ima problema sa samopouzdanjem.

Story: Vi nemate nikakvih poroka?
U tom smjeru nemam. Svjestan sam da mi to ne treba. Dovoljno sam lud i bez toga.

Story: Zato igrate problematične likove?
Tako je ispalo. Prošle sam godine igrao dile­ra, potom tipa s klupe koji stalno puši travu, pa Filipa, zatim frajera koji prijeđe pola obitelji, a u filmu na kojem sad radim sam kockar.

Story: Slično je bilo i u Engleskoj. Rekli ste kako ste uglavnom igrali Istočnoeuropljane ili Arape. Ima li i naglasak veze s tim?
Prije se osjetio naglasak, ali puno sam radio na tome. Svaki dan po pola sata ili sat. Profesori su mi davali glasovne vježbe. Radio sam to s ciljem da ne budem ograničen ulogama Balkana­ca ili Rusa, što je, opet, zbog prezimena slučaj. Valjda treba proći vremena i odraditi kvalitetne projekte na engleskom da bi shvatili kako te mogu angažirati i za druge likove. I Javier Bar­dem je, do filma braće Coen, igrao Španjolce. Ili se neki preokret treba dogoditi slučajno ili ih moraš uvjeriti da možeš i drukčije. Prošlo sam ljeto imao priliku raditi na engleskom jeziku. Buljan me zvao da radim jedan performans u sklopu Mini teatra. Bio je rođendan Tomaža Šalamuna, poznatog slovenskog pjesnika, pa su njemu u čast odlučili napraviti veliko društveno događanje. Zvali su i Francuze te ostale odlične glumce i izvođače. Izgovarao sam njegovu poe­ziju na cesti, i to na engleskom jeziku, i sve je nalikovalo nekom prosvjedu u Tel Avivu. Tre­nutačno radim na jednoj monodrami koju bih volio izvesti ove godine u Edinburghu, ali mislim da se to neće ostvariti jer nemam vremena. Ali uživam čitati i govoriti na engleskom. Dođe mi prirodno, isto kao i hrvatski.

Story: Engleski ste učili od pete godine.
Da. Ne bi me ni primili na Oxford da nisu shvatili kako znam jezik. No profesori su željeli da bude neutralan, kako bih mogao govoriti svim naglascima, pa smo radili na tome. Stvar­no nemam problema s tim. Čak mi i nedostaje rad na engleskom jer sam ipak i otišao u inozemstvo kako bih radio na tom jeziku. I ulogu u ‘Igrama prijestolja’ u Dubrovniku dobio sam baš zbog naglaska. Mislili su da sam Englez.

Story: Prvo ste studirali ekonomiju, koju ste i završili. Otkud gluma?
Oduvijek sam se želio baviti time, ali nikada nisam imao hrabrosti za taj korak. Zapravo sam počeo na nagovor Ivice Pucara. Bio sam u Off Teatru Bagatella, gdje je držao satove glume i čitanja. Pitao sam ga što misli da odem na prijemni na Akademiju. Tu je zeznuo stvar i rekao da. Tako je sve krenulo.

Story: No triput niste prošli prijem­ni na zagrebačkoj Akademiji?
Da. Bio sam u užem krugu, a onda… Više se i ne sjećam što je točno bilo, a nije me ni briga. Znao sam da mi je engleski dovoljno dobar i da ću ako završim školu u Engleskoj, valjda nešto napraviti u životu.

Story: Niste izgubili vjeru u sebe i svoj talent nakon tri odbijenice?
Imam li talenta – to je glavno pitanje koje si svaka osoba koja se želi baviti umjetnošću postavlja. Nedostaje ti to priznanje koje dobiješ kada upišeš Akademiju. Barem donekle. Bilo je teško, ali drago mi je što nisam odustao. Skupio sam još to malo snage i sam sebi rekao da je to posljednji pokušaj. Ako ne uspijem upisati u Engleskoj, onda bacam sve u koš. I zapravo sam dobio najveću nagradu. Upisao sam jednu od tri najbolje akademije u Engleskoj.

Story: Kako je izgledao vaš život ondje?
Drukčije je. Ima više izbora koji je limitiran jer je novac glavna stvar.

Story: Kako ste preživljavali?
Radio sam sve i svašta. Tko ima novca, može uživati ondje. No teško je biti glumac u Lon­donu. Konobariti, raditi sve i svašta, plaćati najam, hranu, račune i baviti se time čime se želiš baviti. Teško je sve to uskladiti.

Story: Jeste li imali vremena za uživanje?
Jesam. Ali nikada nemaš dovoljno novca za ludi provod. U kući sam živio s glumcima i ni­tko od nas nikada ne bi imao novca. Išli smo na jedno pivo jer nismo imali za više, ili bismo otišli do Camdena na dva piva. Kako nitko nije imao za autobus, natrag smo često pješačili.

Story: U Hrvatsku ste se vratili kada vam je istekla viza?
Da. A i kako sam već pet godina bio u inozemstvu, zanimalo me što ima ovdje. Želio sam upoznati regiju, vidjeti što se događa. Imam osjećaj da sam u godinu i pol, koliko sam ovdje, shvatio kako stvari funkcioniraju i upoznao neke genijalne ljude. Sad ću vidjeti kako će se stvari dalje odvijati. Netko postane priznat i cijenjen kao glumac, ili u bilo kojoj profesiji, sa 80 ili 50, a netko ranije. To je sve relativno. To mi i nije važno. Važno mi je da imam za život i da sam ispunjen. Da radim na kvalitetnim projektima. Ali ni to ne možeš birati. U Hrvatskoj nema svaki dan audicija. Nešto ti se ne da radi­ti, ali moraš da bi platio stan, hranu, režije…

Story: Je li vam Amerika ikad bila opcija?
Da. Volio bih otići ondje, ali se ne bih želio probijati kao što sam morao u Engleskoj. Dosta mi je toga. Stvarno sam se izmučio. U pet sam godina proživio sve i svašta. A i znam da bih ponovno morao početi od nule. Više bih volio ovdje napraviti neki kvalitetan projekt koji bi imao tu snagu da se plasira u inozemstvu. A to je moguće. Lakše je tako doći do super agenta. Konkurencija u inozemstvu je nemilosrdna. Ljudi toga nisu ni svjesni. Ondje si doslovno meso. Kad se na akademiji izvode monolozi za agente i casting direktore, dođeš, nema reakcije publike, ničega, oni samo zapisuju kako iz­gledaš fizički, što možeš…

Story: Vaš je pradjed triput išao u Ameriku, djed je 15 godina živio u Oslu, otac je jedno vrijeme živio u Njemačkoj, vi pet godina u Engleskoj. I svi ste se vratili u domovinu.
Neki se nisu željeli vratiti, ali dogodilo se. To mi je dalo dodatnu motivaciju. Ako su oni mogli otići u inozemstvo, a nisu znali jezik, onda mogu i ja. Kao da ti je nešto suđeno. To ne vidiš u tom trenutku, ali kad pogledaš unatrag, shvatiš da je to tako moralo biti. I svi ti ljudi koje sam upoznao… Shvatiš da je život igra koju se moraš usuditi igrati. Dokle god živiš u nekoj sigurnoj zoni, ništa ti se neće dogoditi. Važno je zakoračiti u nepoznato. Papa Ivan Pavao II. je rekao: “Nemojte se bojati zako­račiti u nepoznato, sve je dobro. Samo treba napraviti taj prvi korak.” To mi je također davalo neku snagu.

Story: Religiozni ste? Vjerujete li u sudbinu?
Vjerujem i u sudbinu i u to da postoji netko iznad nas. Ali i u karmu – odnosno, da ti se sve vraća. Ako napraviš nekome nažao, obit će ti se o glavu. Kad sam već bio na rubu s upisom akademije u Engleskoj i čekao to zadnje pismo s Oxforda, to sam jutro sjedio u sobi, držao Novi zavjet koji često znam čitati i iskreno zamolio Boga da mi da neki znak hoću li upisati akademiju. Nasumce sam otvorio Bibliju, i to na stranici na kojoj je pisalo nešto poput – ne sumnjajte… Stiglo je pismo i stvarno sam primljen. Postoji taj cijeli niz događaja i ljudi koji su se u mom životu pojavljivali kao slagalica.

Story: S djevojkom Reom Brčić pokrenuli ste projekt Nu: Write Festival. Zanimljivo je da ste od vas sedmero koji radite na njemu vi jedini muškarac.
Taj je festival nastao iz frustracije, nerada, glumačke nemogućnosti. Zabavno je. To je golemi napor i stres i znamo se žestoko posvađati. Dva tjedna prije samog festivala ne znam kako se zovem. Izbezumljen sam od stresa i od količine posla tako da ne znam želim li ga ove godine uopće raditi, iako već imam dogovoren program. Da bi to išlo u željenom smjeru, treba vremena. A s druge strane, ja sam glumac, uvijek bih odabrao glumu ispred produkcije. Kad glumim, to sam ja, a ovo je samo neka osoba za e-mailom ili mobitelom koja organizira neko događanje i koja poludi na gomilu ekonomskih stvari koje mu se ne da raditi. A s druge strane, napravili smo nemoguće. U kratkom smo roku dignuli festival na noge i postao je priznat. Ove su nas godine i kritičari priznali. No sve ovisi o novcu. Jedva smo skupili za telefonski račun.

Story: Utječe li posao na vašu vezu? Biste li mogli raditi zajedno i u slučaju prekida?
Znamo si ići na živce, ali pomirimo se. Ne znam. Mislim da bismo i tad surađivali. Rea i ja funkcioniramo na svim razinama. Nadopu­njavamo se i potpora smo si.

Story: Je li se izgubila strast nakon devet godina veze i pet godina razdvojenosti?
Mislim da nije. Mislim da su nas Skype, mobiteli, e-mailovi i pisma uistinu povezali, i to na nekoj drukčijoj, dubljoj razini. Kad shvatiš da netko stoji iza tebe i da si vjerujete, iako ste 1500 kilometara udaljeni jedno od drugoga, to je neprocjenjivo. Sada kada sam tu, cijenim svaki trenutak proveden s njom. Ne možemo se zasititi jedno drugoga. Vjerojatno zbog te razdvojenosti. Sada nas je strah da ćemo ponov­no biti odvojeni. Svaki put kada odem snimati izvan Zagreba, pita me kada ću se vratiti.

Story: Muškarci često izjavljuju kako oni nisu za veze na daljinu jer im nedostaje fizički kontakt. Ima li istine u tome?
U Engleskoj sam bio okupiran akademijom, gdje sam imao naporne treninge, a i paralelno sam radio, pa nisam imao vremena razmišljati o drugim ženama i flertu. Nisam taj tip. Više sam tradicionalan. Da živim u nekom davnom vremenu, vjerojatno bih pisao pisma.

Story: Je li na takvo razmišljanje utjecalo i to što ste odrastali okruženi ženama? Imate tri sestre.
Sigurno ih više cijenim. Ta neka otvorenost, mogućnost slušanja, ta intima. Ponekad mi se ne da slušati te ženske razgovore, ali sigurno ih bolje razumijem. S mlađom sam sestrom nerazdvojan i s njom sam se najviše družio.

Story: Što bi bilo s vašom vezom da ponovno odete na dulje razdoblje? Bi li Rea išla s vama?
Ovisi o količini posla. Ako je riječ o tri mjese­ca u Engleskoj, to nije problem. Ako će mi, odnosno nama, to omogućiti korak dalje i novac, mislim da ne bi bilo problema. Ali da idem na Novi Zeland na godinu i pol dana, možda bi željela ići sa mnom.

Story: Imate li u planu brak?
Imam želju. Ne znam je li to zato što starim ili… Želim se skrasiti, a ne lunjati. Idemo u smjeru osnivanja obitelji. Da imam mogućnosti, imao bih petero djece jer vidim ljepotu u tome. Što je obitelj veća, veći je i užitak. Ostav­ljaš nešto iza sebe. To je jedino vrijedno. Ma­terijalno me ne zanima. Nisam osoba koja želi kuću s bazenom i šest automobila.

Story: Na što vam ne bi bilo žao trošiti?
Na gadgete. Neke štreberske stvari; kućno kino, golema plazma. Vjerojatno smo mi glumci takvi. Moraš biti dijete u sebi da bi mogao izraziti neke stvari. Ponekad uđem u trgovinu i gledam Transformere. Kupio bi ih, ali onda proradi razum pa se zapitam što ću s tim.

Story: Kakve su vaše poslovne ambicije?
Kad bi mi 2012. bila kao 2011., bio bih za­dovoljan. Radim na jednom projektu – glavna uloga u dugometražnom igranom filmu. Počeo sam razvijati i scenarij za dva filma i nadam se da ću to uspjeti posložiti. Jedan od njih označio bi pomak na ovom tržištu. Tu je i Nu: Write Festival. No neću ništa raditi ako nemam novac za to. Treba platiti ljude. Počeo sam razvijati i ideju za jednu TV seriju, no tu još radim veliko istraživanje. Moram pročitati puno literature, a kako mi je uletio ovaj projekt na kojem trenutačno radim, baš i nemam puno vremena.

Razgovarala Nikolina Kunić u Fotografije
Matea Smolčić, Facebook u Styling Nina Šklempe
Prostor Vip Jazz Club u Odjeća McNeal, Humanic