Tonči iz Larinog izbora: volio bih imati još djece

Jedno je sigurno; u društvu Frane Perišina neće vam biti dosadno. Dubrovački glumac naprosto osvaja dubokom bojom gla­sa, kad živopisno i iskreno prepričava ulomke iz svog života; od arkadijskih dana u Dalmaciji, preko glumačkih iskustava, međuljudskih odnosa do odluka koje je morao donijeti. Razgovarali smo u omiljenom Franinu kafiću u središtu Zagreba. Sportski odjeven, karizmatični umjetnik izgledao je boemski. Najvažnije mu je da u međuljudskim odnosima bude prirodan i autentičan. A nije ni čudo što su žene prepoznale šarm 52-godišnjeg Dalmatinca koji im se uvukao pod kožu zbog uloge Tončija Zlatara u seriji ‘Larin izbor’.

Story: Glumac ste 30 godina, a zahvaljujući ulozi u ‘Larinu izboru’, postali ste poznati širokoj publici. Jeste li se naviknuli da vas svi prepoznaju na ulici?
Ne, ali sve je to lijepo što mi se događa, nešto novo u mom životu.

Story: A što je to novo i lijepo?
Dobro je kad dođem na tržnicu, pa dobijem grozd grožđa više ili glavicu salate. Pa kad sam na aerodromu i službenici me prepoznaju ili se djeca žele fotografirati sa mnom i traže autogram. To mi ništa nije teško. A kad je riječ o ne­kim manje lijepim stvarima, to se više odnosi na neke sitne nervoze. Primjerice, putovati u jednom danu iz Zagreba za Rijeku, biti prvi na setu i od­raditi posao. A nemaš se gdje naspavati. Ali kad sam vidio malenog Jakova, koji u seriji glumi mog unuka, koji je s majkom putovao kombijem iz Splita za Zagreb, rekao sam mu: Mladi kolega, kad možeš ti, mogu i ja. No u produkciji imaju razumijevanja za taj zahtjevni tempo.

Story: Čujem da imate puno obožavateljica. Laska li vam to?
Naravno da mi je drago. Zapravo moram priznati da uživam kao praščić.

Story: Nedavno ste se privremeno doselili u Zagreb. Kako se snalazite?
Kao bivši zagrebački student, dob­ro se nosim s ovdašnjom klimom. Ipak, da živim blizu Zagrebačkog vele­sajma, to bi mi bilo depresivno. Na snimanju imamo catering, tako da ne razbijam glavu hranom, iako volim kuhati. Već sam nekoliko puta otišao u ribarnicu i pripremio nešto. Pogoto­vo kad me posjete sin i kći. Ni pranje odjeće mi ne predstavlja problem. Tu mi stanuje sestra pa mi pomogne. Ku­pujem dosta odjeće, kad vidim da nemam što čisto odjenuti. To mi je najjednostavnije, a i to su se sve draži samačkog života.

Story: Rođeni ste u Kaštelima. Po čemu ćete pamtiti djetinjstvo?

Dakle, 1966. moja ulica još nije bila asfaltirana. Mate Mišo Kovač došao je jedan ljetni dan s luksuznim autom u naše mjesto, a mi bosonogi dječaci trčali smo za tim autom i čekali da Mišo izađe. Taj prizor musave, bosonoge djece prva mi je asocijacija na moje djetinjstvo. Naviru mi sjeća­nja na još ekološki neugroženo more i plažu, breskve, salatu, očev brod, ribarenje, baku i djeda, vinograde, masline, na sve ono što simbolizira Dalmaciju. To su izvori iz kojih crpim inspiraciju za glumu.

Story: Iz kakve obitelji potječete?
Moj je otac bio i radnik, i poljopriv­rednik, i ribar, a majka domaćica. Brat, tri sestre i ja, uključujući roditelje – činili smo pravu bajku. Na roštilju smo gotovo svakodnevno pripremali ribu. Otac i majka uzgajali su perad i svinje, pa smo imali i jaja i domaći pršut. Hranili smo se dobro i zdravo, što danas ispada luksuz. Bio je to idealan život pitoresknog dalmatinskog mjesta.

Story: Kako su vaši roditelji reagirali kad ste im rekli da želite postati glumac?
Bili su vrlo inteligentni ljudi, nap­redni, koji su shvatili da sam se glumom zarazio još sa sedam, osam godina. Od malih nogu glumio sam u crkvi, a i u drugim prigodama. Sjećam se ‘Hasanaginice’ i ‘Antigone’ u kojima sam glumio. Roditelji me nikad nisu poticali da upišem nešto drugo.

Story: Nakon studija u Zagrebu i rada u splitskom HNK, što vas je odvelo u dubrovačko kazalište Marina Držića?
U svom karakteru nosim nešto prgavo, svađalačko, što izlazi na površinu jer ne podnosim ne­pravdu. Nikad mi nije palo na pamet nakon stu­dija ostati u Zagrebu jer sam ga doživio kao us­putnu postaju, gdje ću nešto naučiti – a na jugu mi je život. Uz fenomenologiju mora. Dakle, u splitski HNK došao sam 1985., gdje sam ostao dvije godine. Tada nisam bio zadovoljan načinom na koji se vodi kuća i međuljudskim odnosima. Tadašnji čelnici splitskog HNK zbog svog su ega raspršili moju generaciju. Da je bilo malo više osviještenosti, do toga ne bi došlo. Da su tada prepoznali talent 15-ak mladih glumica, sve bi bilo drukčije. Kad su moji kolege počeli odlaziti, osjećao sam se napušten. Meni je etička komponenta dana rođenjem. Činjenicu što je jedan glumački potencijal raspršen, čega su se spomenute veličine prepale, najlakše je objasniti time da ljudi često imaju potrebu uništiti nešto dobro da ne bi bili ugroženi. A kazalište je kolektivizam. Najprije sam otišao kod Hrvoja Hitreca u Zagreb, na prijedlog moje prijateljice Senke Bulić, a onda sam dobio poziv u kazalište Marina Držića.

Story: U medijima je izašao vaš sukob s ravnateljem dubrovačkog kazališta Petrom Mišom Mihočevićem. Što se tu zapravo dogodilo?
Sâm sam kriv što gospara nisam tužio za nevjerojatni mobbing koji mi je priuštio. Devet godina gradim kuću, što smo započeli bivša supruga i ja. Preko mefistofelovskog odvjetnika otkazao mi je podstanarski stan i dao mi otkaz, a imao sam dvoje malodobne djece. Dakle, došlo je do toga da će mi oduzeti kuću. Trebalo me uništiti. Sve je kulminiralo kad me počeo skidati s repertoara, a bio sam njegov nositelj. Od otkaza me spasio Biškupićev zakon.

Story: U kojoj je fazi taj slučaj?
Sve je aktualno i na sudu. Želim da se uzmu sve komponente slučaja jer naposljetku, nisam štitio samo svoje znanje, iskustvo i dostojanstvo nego prije svega svoju obitelj. Struka je na mojoj strani, a neki ljudi na njegovoj. No važno je da sve bude riješeno za dobrobit kazališta.

Story: Priča se da ste jako tašti i da ste teško prihvatili to što niste odabrani za ravnatelja dubrovačkog kazališta Marin Držić?
Nije baš to tako jer nemam u sebi tu lidersku crtu. Možda sam i previše lijen zato što biti glumac nije mala stvar. Želja za ravnateljstvom, redateljstvom, stvara se kad se nešto napravi. To je jako složeno.

Story: Što vas najviše može izbaciti iz takta?
Ljigavi ljudi, nepoštenje, nepravda. To ne podnosim. Kako je Fabijan Šo­vagović govorio: “Ne mogu lagati lju­dima koji su platili kartu.” To je jedan paradoks. Samim izgovaranjem tuđih rečenica, glumac laže. Ali onda dolazi do izražaja nečija snaga, šarm. Ljudi osjete laž, a glumac je treba nadići.

Story: U kakvim ste danas odnosima s Mihočevićem?
Samo prođem pokraj njega kao pokraj turskoga groblja.

Story: A s vašom bivšom suprugom Stanom?
U odličnim i zdravim odnosima.

Story: Zašto ste se razveli?
To je tako složeno. Egzistencijalni razlozi, poratno razdoblje tijekom kojeg nismo imali vremena ostvariti dobru komunikaciju. Djeca su rasla, ona mene više nije vidjela, ni ja nju. Dolazi­lo je do nervoze. Razvodom je prekinuto to razdoblje. Sad imamo jedan bolji odnos. Pazimo više jedan na drugog, na djecu. Kao da se ništa nije promijenilo, kao da sam još u braku, a nisam. Naravno da ne funkcioniramo više kao muž i žena, ali uspostavili smo ponovno poštovanje jedan prema drugome.

Story: Vjerujete li i dalje u brak?
Razvod mi se dogodio jedanput i nadam se da više neće. Naravno da je i meni i ženi bilo stresno. Veliki je problem nepoštovanje među supružnicima i pitam se kako ljudi mogu i dalje živjeti u takvoj zajednici. Ne zanosim se iluzijama i sad imam svoj pogled na brak. Ne vjerujem u njega i prerastao sam tu ideju. Sasvim je drukčiji model kako su živjeli moji roditelji. Mislim da je danas zdravija veza kad su ljudi bliski sadržajno, a ne formalno. Dosta sam naučio iz svojih padova. Život je samo jedan.

Story: Biste li voljeli još djece?
Nikad ne reci nikad. Zašto ne još jedno dijete? Pa volim djecu!

Story: Kako se slažete sa sinom Antom i kćeri Anom?
Dobro. Većinom imam blagi odnos s njima, ali znam biti i strog. Volim misliti da sam strog, a zapravo sam dosta tolerantan.

Story: Povjerava li vam se Ante oko cura?
Zatvoreniji je od Ane. Ima on prijatelje za to. To je njegova intima. Draže mi je da mi netko sa strane diskretno kaže neku pojedinost. Ali za bilo kakav savjet ili neke ozbiljnije stvari, uvijek sam tu. Djecu odgajam tako kako su mene rodite­lji usmjeravali. Kad im kažem neki savjet, uvijek mislim da im je to negdje ostalo u podsvijesti.

Story: Što su naslijedili od vas, a što od supruge Stane?
Oni su unikati i uvijek sam ih tako promatrao. Naravno, kad primijetim neke njihove geste, taština mi govori da su naslijedili puno mojega. Kod Ane volim vidjeti neke karakterne osobine koje podsjećaju na njezinu majku.

Story: S obzirom na to da Ante studira književnost, a Ana slikarstvo, je li vam drago što su se odlučili za umjetnost?
Najvažnije mi je da uče ono što vole, pa što god to bilo!

Story: Gledaju li vas u ‘Larinu izboru’?
Da, privukao sam ih jer sam i sâm počeo gledati seriju. Najviše kako bih vidio gdje sam pogri­ješio, što mogu napraviti bolje. Neki se kolege glumci ne vole gledati. Nemam tih problema. Ante mi je komentirao da sam dobar, ali da mogu bolje. To mogu objasniti time što emotivne scene moram snimati tijekom jutra, a moj 30-go­dišnji rad u kazalištu utjecao je na moj organizam i glumačko stanje pripravnosti koje je na visini u ranim večernjim satima.

Story: U seriji glumite Nelina supruga, a za nju uviđate da ipak nije žena za vas pa se počinjete prisjećati stare ljubavi. Vjerujete li da se stare ljubavi mogu vratiti?
Dosad ne, ali što sam stariji, sve više vjerujem. Tko zna što nas čeka iza sljedećeg ugla?! Ne mogu znati kako može reagirati ona druga strana. Netko ide južnom stranom, netko sjevernom, dođe neka treća osoba i zasoli cijelu situaciju. Zato se pišu poezija, proza. Ne tvrdim da bih volio da se to meni dogodi, ali vjerujem da su se nekim ljudima vratile stare ljubavi. U današnje vrijeme previše se toga treba poklopiti da bi ljudi zaživjeli kao par.

Story: Jeste li zaljubljeni?
Ne, ali nedavno mi se u Zagrebu, a onda jednom i u Splitu, dogodilo da su mi se gotovo – zateplile uši. To je arhaična dalmatinska sintagma da je netko na dobrom putu prema zaljub­ljivanju. Lijep je osjećaj da te zgodno biće gleda otvorenih očiju te kad se pojavi iskra. Kad osoba pripada u neku tvoju duhovnu i fizičku sferu. Ne znam zašto nije išlo dalje. Puno je opreza prisutno. Ne želim nekoga povrijediti, a i koliko ima smisla pokušati sa svakime tko vam se svidi?

Story: Stariji kažu da više i ne očekuju pravu ljubav, važnije im je da su zadovoljni.
Odmah bih potpisao da mi je s nekim lijepo.

Story: Vjerujete li da se ponovno možete zaljubiti kao školarac?
Ne znam, ali tko to ne bi volio?

Story: Kakvi ste kad ste zaljubljeni?
Imam klasične simptome. Ne jedem puno. Jednom sam imao osjećaj da hodam pet, šest centimetara iznad zemlje. Nespretan sam. Nisam uvijek pametan, ali lijepe su te faze.

Story: Što je za vas ljubav?
Odanost, spremnost na žrtvu. Otkinuti od sebe iznutra i izvana za nekoga koga voliš. I da ta ljubav nema rok trajanja. Ali postoje ljubav i ljubavi. Samo što je u današnje vrijeme većina ljudi osam­ljena, tako da je ta želja i čežnja za pra­vom ljubavi – još jača.

Story: Bili ste više od dvije godine u vezi s dramaturginjom Marijanom Nolom. U kakvim ste odnosima?
Trenutačno ne komuniciramo, postoji neka distanca. Mislim da si nismo rekli sve što smo trebali. Možda život pruži mogućnost da ostvarimo lijepu komunikaciju. Marijani želim sve najbolje, to je žena koja ima bezbroj kvaliteta koje su me i privukle.

Story: Marijana je šesnaest godina mlađa od vas. Mislite li da je vašoj vezi presudila razlika u godinama?
Presudili su karakteri. Oboje smo umjetnici, a kad dugoročno pogledam, možda bi mi više odgovarala realnija, pragmatičnija osoba.

Story: Čime vas žena može privući?
Volim ljupkost, ženstvenost i snagu. Znam da je to amatersko definiranje žene, ali je moje i iskreno. Da je zrela i osviještena i da ima kakvu-takvu viziju o životu. Ako je nema, samo će i sebe i drugoga uvaliti u nevolju. Ponavljam, vrijeme je nesklono parovima. Bolje prolaze pojedinci, predatori u lovu na kapital, na što veći broj ljubavnika i prolaznih veza.

Story: Smatrate li da ste tipičan Dalmatinac?
Kazalište me malo smekšalo, ali ima u meni pravog tradicionalista. Svjestan sam da neke vrijednosti nedostaju. Ali kad se vratim u zavičaj, vidim kamen, more, bor, pitam se tko sam ja da to odbacim. Bez toga bih bio tabula rasa. Odu­vijek sam to imao u sebi, pripadnost prema obite­lji, vjeri, zavičaju… Ali poštujem različitosti.

Story: Veliki ste emotivac?
Mislim da je to moja glavna osobina.

Story: Kako napreduje gradnja kuće?
Ide nekako. Ili ćemo to požuriti dobitkom na lotu ili nekom dobrom ulogom.

Story: Pjevate li još u klapi?
Povremeno. Nedavno sam na Trgu bana Jela­čića čuo klapu u kojoj su bili i neki od članova klape Cambi. Zamolio sam momke da im se pridružim svojim basom. Baš sam uživao.

Razgovarala Antonija Nazor
Fotografije Matea Smolčić