Kada je Albert Einstein umro, secirali su mu mozak i vidjeli da je imao normalan mozak koji je težio kilogram i 23 grama. Očekivali su da će imati masivan prednji režanj ili nešto slično. Njegov IQ bio je 160, ali ono što je Einsteina izdvajalo od ostalih jest njegova fenomenalna usredotočenost na nadarenost koja mu je postala životni poziv. Humanitarnost mu je bila neumoljiv pokretač. Bio je prava zvijezda kao teoretičar fizike, pa je u to vrijeme bio jednako slavan kao Charlie Chaplin, što je za jednog znanstvenika poprilično nevjerojatno. Krasila ga je i iznimna izdržljivost pa je tako u svojim sedamdesetima radio na teorijama, a na smrtnoj postelji pokušavao je shvatiti ono što je nazivao teorijom svega. Imao je dosta mana, a jedna od njih je veliki ego. Unatoč njegovoj genijalnosti, imao je puno toga zajedničkog s običnim ljudima: sumnja, tuga, smrt bliskih osoba, veliki bračnim problemi, udaljenost od djece... Bio je ranjiv i pogađale su ga iste stvari kao i svaku drugu osobu - tako je Oscarom nagrađeni glumac Geoffrey Rush opisao Alberta Einsteina. Naime, Rush je proveo mjesece istražujući jednog od najpoznatijih znanstvenika svijeta kako bi ga što bolje mogao dočarati u seriji ‘Genij’, koja se prikazuje na kanalu National Geographic. Iako je poznat po svojim briljantnim teorijama i veličanstvenom umu, slavni fizičar imao je jednako zanimljiv privatan život koji je obilježilo nekoliko žena, glazba i pacifizam. Najcjenjeniji teorijski fizičar rođen je 14. ožujka 1879. u njemačkom Ulmu, koji je tada službeno pripadao Kraljevini Württemberg. Bio je prvo dijete tada 21-godišnje Pauline (iz dobrostojeće obitelji Koch) i njezina supruga, 11 godina starijeg trgovca Hermanna Einsteina koji se zbog lošeg imovinskog stanja nije mogao školovati za matematičara i inženjera, što je želio. Porođaj je bio težak, a kada je vidjela sina, Pauline je pomislila da mu je glava prevelika i da joj je dijete deformirano. No brzo ju je utješila majka Jette koja je rekla da je tek rođena beba samo previše debela. Sina je odmah silno zavoljela, no i dalje se bojala da nešto s njim nije u redu jer je odbijao govoriti do druge godine, a za jednu od prvih rečenica zaslužna je njegova mlađa sestra Maria, koja je svima bila poznatija pod nadimkom Maja. Imao je dvije i pol godine i mislio je da dobiti sestricu znači dobiti novu igračku, a kada je vidio bebu, neugodno se iznenadio i počeo ispitivati zašto nema kotače. Od tada je nevoljko razgovarao i razvio neobičnu naviku da tiho ponavlja svaku izgovorenu rečenicu. Ta faza trajala je do njegove sedme godine.  

Kad mu je bilo pet godina, na inzistiranje majke počeo je svirati violinu. Pauline je voljela glazbu, svirala je klavir i zato je željela da joj i sin dobije glazbenu naobrazbu. Mislila je da će se tako što bolje asimilirati u njemačku kulturu. Prva lekcija završila je nakon što je na učiteljicu bacio stolac i počeo je natjerivati po kući. U glazbu se ipak zaljubio sa 13 godina nakon što je otkrio Mozartove sonate. Od tada se posvetio klasici i sam je naučio svirati bez sustavnog vježbanja jer je tvrdio da je ljubav puno bolji učitelj od osjećaja obveze. - Da nisam fizičar, vjerojatno bih bio glazbenik. Često razmišljam slušajući glazbu. U glazbi živim svoja sanjarenja. Život vidim kroz glazbu… cijeli užitak u životu dobivam u glazbi - godinama poslije napisao je u jednom od svojih brojnih pisama. Iako je imao lijep odnos sa sestrom (koja mu je u djetinjstvu bila jedina prijateljica), jednom kada ga je naljutila na nju je bacio tešku kuglu, a u drugoj ju je svađi po glavi lupio gumenim crijevom. Osim tih nekoliko incidenata, djetinjstvo im je bilo lijepo i većinom su ga proveli u Münchenu, gdje je otac sa svojim mlađim bratom Jakobom osnovao tvrtku za električnu energiju Elektrotechnische Fabrik J. Einstein & Co. U tom gradu mali je Albert za zabavu gradio kuće od karata koje bi imale po 14 katova, mali čamac puštao je niz rijeku, a radije se igrao s golubovima i pilićima nego s brojnim bratićima i sestričnama (među kojima je bila i Elsa Einstein). Bili su židovske vjeroispovijesti, no nisu bili praktični vjernici, ali kako je uprava grada Münchena tada zahtijevala da svi učenici javnih škola imaju i vjersku pouku, Alberta su upisali u katoličku osnovnu školu. Nije odgojen u katoličkom duhu, a kako bi se ipak upoznao s glavnim načelima židovstva, jedan daljnji rođak doveden je da mu bude tutor. Vrlo entuzijastično primio je sva njegova učenja i na veliko iznenađenje obitelji počeo se pridržavati načela vjere i obilježavati svetkovine. Nekoliko godina odbijao je jesti svinjetinu i pisao male himne posvećene Bogu, koje je sam sebi pjevao svakog jutra dok je išao u školu. To razdoblje poslije je nazivao religioznim rajem mladosti, a završilo je kada je Albert imao 12 godina, odnosno kada je religiju zamijenio znanošću. U tom smjeru pogurali su ga stričevi Jakob i Caesar te student medicine Max Talmey, koji je u obitelji Einstein postao redovit gost. On je mladog Alberta upoznao s djelima brojnih matematičara i fizičara, a dao mu je i geometrijski udžbenik koji je Albert poslije nazivao svojom svetom knjigom. Te su ga discipline u potpunosti obuzele. Tijekom ljetnih praznika riješio je sve osnovne i srednjoškolske matematičke zadatke kojih se dokopao. Sate je provodio uz knjige, a Talmey ga je upoznao i s filozofijskim teorijama. Među dražima su mu bile misli Kanta i Schopenhauera.  
  Nakon praznika vratio se u školske klupe i imao dobre ocjene iz matematike, ali ne i iz drugih predmeta koji ga nisu zanimali. Tako je profesor grčkog jezika, gospodin Degenhart, pred cijelim razredom rekao da od njega nikada ništa neće biti. Samo su ga rijetki učitelji voljeli, a poslije je njegova sestra otkrila da nije bio omiljen ni među učenicima, koji su ga smatrali štreberom i nedruštvenim dosadnjakovićem. Slično je i on mislio o njima pa bi nakon škole (koju nije volio) odlazio kući i sam rješavao matematičke jednadžbe ili svirao Beethovena i Mozarta s majkom i sestrom. I tada je promišljao o svim tajnama svemira, a kada je već bio poznat znanstvenik, otkrio je da su ga one počele zanimati nakon što mu je otac kao djetetu pokazao kompas i kada je vidio kako drhtava igla uvijek pokazuje sjever. Otac se pobrinuo da mu djeca imaju bezbrižno djetinjstvo, poslovanje tvrtke bilo je iznimno uspješno, zbog čega su braća Einstein odlučila uložiti velik novac i natjecati se kako bi javnu rasvjetu donijeli cijelom Münchenu. Njihova ponuda ipak nije prihvaćena, nego ona konkurentske tvrtke zbog čega su brzo propali. Kako su već imali uspjeha u gradovima Varese i Susa, gdje su instalirali vodove za električnu energiju, odlučili su sreću okušati u Italiji. Braća su spakirali svoje obitelji i imovinu te su se preselili u Paviju, ali selidba nije uključivala i Alberta. Njegovi roditelji odlučili su da treba ostati u Münchenu još tri godine i završiti srednju školu kako bi mogao upisati što bolje sveučilište. Odluka nije dobro sjela mladom znanstveniku koji nije želio boraviti kod rođaka, nego biti s obitelji na talijanskom sjeveru. Neko vrijeme ostao je u Njemačkoj, ali nakon novog incidenta s profesorom grčkog, koju mu je rekao da bi bilo najbolje da se ispiše iz gimnazije jer njegova nazočnost na predavanjima nije dobra za nastavu, odlučio se pridružiti obitelji. Neki biografi tvrde da je i prije tog verbalnog sukoba odlučio pobjeći iz škole, a to mu je bio samo dodatni motiv. Kako bi se uspio ispisati, potražio je pomoć obiteljskog liječnika kojeg je nagovorio da mu napiše potvrdu da se zbog mentalnog poremećaja treba odmarati kod kuće. Iz škole se ispisao 29. prosinca 1894. i odmah se zaputio u Paviju, gdje je roditeljima priopćio da se planira odreći njemačkog državljanstva, što je ujedno značilo da neće morati služiti obvezni vojni rok. U tome mu je pomogao otac koji je kao njegov staratelj zatražio da se sinu ukine državljanstvo, a na obostrano zadovoljstvo, zahtjev je odobren potkraj siječnja 1896. godine. Pet godina nije bio državljanin nijedne zemlje, 1901. stekao je švicarsko, a ulaskom u prusku civilnu službu 1914. dobio je i prusko (njemačko) državljanstvo. Nakon dolaska u Italiju pomagao je ocu i stricu u inženjerskim poslovima te im iznio plan da studira na slavnoj švicarskoj federalnoj politehničkoj školi. No kada je pristupio prijemnom ispitu, pao je sve predmete osim matematike i fizike. Ravnatelj je tada shvatio koliki je njegov talent i dao mu godinu dana da nauči osnove društvenih predmeta kako bi ponovno mogao izići na prijemni. Osim ispita, problem je bio i to što Albert nije završio srednju školu i položio maturu, ali nekako je od bivšeg ravnatelja dobio potvrdu kojom se potvrđuje da je intelektualno vrlo odgovoran, zreo i briljantan, čime je riješio tu prepreku, a u drugoj mu je školi je pomogao profesor filozofije i povijesti Jost Winteler.  
- Bio je prilično siguran u sebe. Sivi šešir nosio je čvrsto nataknut na gustu crnu kosu, energično hodao gore-dolje nekim ubrzanim i ludim tempom. Ništa nije promaknulo njegovu pogledu i tko god bi razgovarao s njim, bio bi zadivljen njegovom superiornošću. Nije se zamarao konvencijama i njegov stav prema svijetu bio je sličan nekom nasmiješenom filozofu - opisao ga je Hans Byland, jedan od njegovih školskih kolega. Osim što mu je Jost predavao u školi, uselio se u njegov dom i njegovu suprugu Pauline počeo zvati - mama. Intelektualno se razvijao u razgovoru s njihovo sedmero djece, a najdraža mu je bila njihove kći Marie, koja se školovala za učiteljicu. Vrlo brzo su se zaljubili i počeli planirati zajedničku budućnost, a odabirom djevojke bila je oduševljena Albertova majka (iako je nikada nije upoznala). Dvije dame odmah su se počele dopisivati, a kada je tijekom proljetnih praznika Albert posjetio roditelje, mama ga je podsjetila na prvu djevojku u koju se zaljubio, sestričnu Paulu za koju je godinama poslije rekao: “Onaj kome nije lagala, nikad nije upoznao značenje istinske sreće.” Zaboravio je na Paulu i često u pismima govorio Marie da mu znači više nego cijeli svijet. Ona se pribojavala da mu nije intelektualno ravnopravna i da će misliti da je previše blesava, ali on je umirio sve njezine strahove. - Da si ovdje u ovom trenutku, suprotstavio bih se svima i za kaznu bih te poljubio i onda bih se dobro nasmijao jer, moj mali anđele, ti to zaslužuješ. A hoću li biti strpljiv? Imam li drugog izbora sa svojim malim zločestim anđelom? - pisao joj je, a ona je poslije rekla da je njihova ljubav bila čista. Nakon godinu dana svi su očekivali njihove zaruke, ali Albert se posvetio polaganju mature i prijemnom ispitu na Politehničkoj školi. Oba je uspješno položio, što je značilo njegovo preseljenje u Zürich, a Marie je prihvatila učiteljski posao u gradiću Olsbergu. Dogovorili su se da će se i dalje dopisivati, a plavokosa djevojka ponudila se da će mu prati odjeću kad god zatreba. Ljubav je ubrzo završila, ali ne i Albertova veza s tom obitelji jer se poslije njegova sestra Maja udala za njezina brata Paula. Buduća znanstvena zvijezda nije dugo bila slomljena srca. Na fakultetu je upoznao Milevu Marić, jednu od prvih žena koje su na europskim sveučilištima studirale fiziku. Četiri godine starija Srpkinja gimnaziju je završila u Zagrebu, a nakon što je jedan semestar studirala medicinu, odlučila se za Politehničku školu. Isprva ih je povezivalo samo prijateljstvo i obostrana ljubav za fiziku, matematiku i glazbu (ona je svirala tamburicu i klavir), često su zajedno provodili vrijeme, čitali knjige, raspravljali o novim teorijama i polako se zaljubili. On ju je u pismima nazivao stvorenjem koje mu je ravnopravno, misleći pritom na njezin intelekt. Nova veza nimalo se nije svidjela njegovim roditeljima, pogotovo majci kojoj se nije svidjelo što nije iste nacije i vjere kao njezina obitelj, što je šepala, a problem je vidjela i u njezinim godinama. Prvo ga je Maja u pismima upozorila da se obitelj iznimno protivi bilo kakvoj vezi, pogotovo braku, a kada je Paulini rekao da su se zaručili, u pismu Milevi opisao je reakcije. - Mama se bacila na krevet, zabila lice u jastuke i plakala poput malog djeteta. Kada se smirila od prvotnog šoka, odmah se prebacila u očajnički napad. Rekla mi je da ću si upropastiti budućnost i blokirati bilo kakav put u životu. “Ta žena ne može ući u neku pristojnu obitelj. Ako zatrudni, tek ćeš tada imati problema”, rekla mi je i dodala: “Kad budeš imao 30 godina, ona će biti stara babuskara” - opisao je u pismu, a majka je spomenula i da Mileva dolazi iz male zemlje bandita. - Mama često plače i kod kuće uopće nemam mira. Roditelji me oplakuju kao da sam preminuo. Stalno mi govore da sam se uništio zarukama - stoji u jednom od pisama koje je svojoj ljubljenoj slao tijekom praznika provedenih kod kuće.  
Albert se nije obazirao na majčina teatralna negodovanja, nego je nastavio vezu s kolegicom koja, za razliku do njega, nije diplomirala. Nije imala dovoljan broj bodova iz matematike, a kada je ponovno željela izići na ispit, doznala je da je trudna. Desetljećima je ovaj podatak iz fizičareve biografije bio nepoznat, a ni danas se točno ne zna što se dogodilo s njihovom kćeri koja se rodila 1902. godine. U jednom od pisama Albert je natuknuo trudnoću i Milevi govorio da će sve biti u redu i neka se ne brine. Ona se vratila u Srbiju kako bi u roditeljskom domu mogla roditi izvanbračno dijete, a tada je napisala Albertu: - Toliko te volim, ti si mi sve i za sada te pozdravljam. Nemoj da te sve ovo obeshrabri previše, dragi moj, misli na svoje malene. Korespodencija nije prestajala. Albertovi roditelji uključili su se u prepisku i Milevi poslali oštre osude zbog trudnoće i što njihova veza i dalje traje. Osim što nije bila iz podobne obitelji, problem je bio i što nijedno od njih nije radilo i samim time nisu imali novca za brak. Sve se to promijenilo kada je Albert napokon dobio posao u uredu za patente u Bernu, nekoliko tjedana prije rođenja kćeri koju su nazvali Lieserl. - Presretan sam novim poslom i sada samo moramo riješiti da i naša Lieserl bude s nama, ne želim se od nje odvajati - pisao je Einstein svojoj odabranici koja je imala težak porođaj. - Jadna moja draga, vidim da jako patiš kada mi ne možeš odgovoriti na pisma. Ali drago mi je da je ipak došla Lieserl kako si željela. Je li zdrava i plače li kako treba? Kakve su joj oči? Kome više nalikuje? Tko joj daje mlijeko? Je li gladna? Je li u potpunosti ćelava? Toliko je volim, a još je i ne poznajem - pisao je Albert. No vrlo brzo nakon tog pisma izgubio se svaki trag njihovu prvom djetetu. Da je Lieserl postojala, doznalo se tek 1986. kada su pronađena pisma u kojima se dijete spominje, a još se ne zna što se s njom dogodilo. Neki biografi tvrde da je preminula od šarlahne groznice u rujnu 1903., drugi misle da je rođena s mentalnom retardacijom i da su je roditelji dali na posvajanje, a Robert Schulman tvrdi da je Mileva dijete, koje je rođeno slijepo, ostavila kod najbolje prijateljice Helene Savić koja ju je odgojila kao svoju kćer Zorku Savić. Lieserl poslije više nitko nije spominjao, a na razočaranje obitelji, Albert je odlučio vjenčati se svojom lutkom (kako ju je nazivao) u siječnju 1903. godine. Tada se ponovno oglasila Pauline u jednom pismu obitelji Winteler. - Ona zna koliko se protivimo toj vezi, ne želimo imati ikakav kontakt s njom i zato postoje problemi sa sinom. Ta gospođica Marić izaziva gorčinu u naše životu. Kada bih mogla, napravila bih sve da je protjeram iz našeg vidokruga - napisala je. Godinu dana nakon vjenčanja rođen je njihov prvi sin Hans Albert s kojim poslije veliki znanstvenik nije imao dobar odnos, baš kao ni s drugim sinom Eduardom koji je rođen 1910. u Zürichu. Do tada je brak bio relativno sretan, ali Albert je volio šarati i tijekom Milevine druge trudnoće pisao je Marie da je nesretan i da bi ponovno želio biti s njom. U travnju 1914. obitelj se preselila u Berlin, ali nakon što je Mileva doznala da je Albert godinama vara sa svojom udanom sestričnom Elsom Einstein Lowenthal, ona se sa sinovima vratila u Zürich. - Mileva je neprijateljsko stvorenje bez smisla za humor. Prema njoj se ponašam kao prema svojoj zaposlenici kojoj ne mogu dati otkaz. Imam svoju spavaću sobu i izbjegavam provoditi vrijeme s njom - pisao je Elsi o supruzi koja je u međuvremenu doživjela živčani slom. Unatoč poniženjima kojima ju je izlagao, nije se željela razvesti i pristala je na uvjete pod kojima je Albert neće ostaviti. - Ti ćeš se pobrinuti da mi je odjeća i posteljina uvijek složena, da mi se u sobi posluže tri obroka dnevno. Odreći ćeš se svih privatnih veza sa mnom, osim kada to iziskuju društvena pojavljivanja. Nećeš očekivati ikakvu naklonost od mene. Moju spavaću sobu moraš napustiti bez ikakvih negodovanja i pitanja kada god to zatražim - napisao joj je, a ona je na sve to pristala. Takav otrovan odnos trajao je godinama, a napokon je na razvod pristala 1919., sedam godina nakon što ju je Albert počeo varati sa sestričnom (njihove majke bile su sestre, a očevi bratići). Zbog grubih i bezobraznih postupaka prema njihovoj majci, Albert nikada nije imao dobar odnos sa sinovima. Eduard je doživio živčani slom i završio u umobolnici, gdje mu je dijagnosticirana shizofrenija. O njemu se brinula majka, nekoliko puta je završio u raznim ludnicama, a nakon njezine smrti (1948.) trajno je hospitaliziran u Zürichu, gdje je preminuo 1965. godine. - Najgore je što je Eduard sada sâm, u tom svom groznom stanju. Da sam samo znao da će biti takav, nikada ne bi došao na svijet - napisao je nakon Milevine smrti Albert koji je mlađeg sina posljednji put vidio ‘30-ih godina prošlog stoljeća. Sa starijim sinom imao je malo bolji odnos, ali rijetko su komunicirali i tijekom djetinjstva slao bi mu matematičke zadatke na koje je očekivao odgovore. Kako se u vrijeme razvoda Albertu smiješila Nobelova nagrada za doprinose fizici zbog otkrivanja teorije relativnosti, Milevi je obećao da će joj dati cijelu novčanu nagradu, odnosno uplatiti novac na njezin račun u jednoj švicarskoj banci, a ona će slobodno podizati kamate i pristojno sa sinovima od njih živjeti. Nakon što je prestižnu nagradu osvojio 1921., nije poštovao dogovor i uplatio je samo dio iznosa, a ostatak je iskoristio kako bi sa drugom suprugom Elsom i njezinim kćerima izgradio novi život u SAD-u, dok je dio izgubio tijekom velike ekonomske krize. Mileva nije bila oduševljena njegovim potezom, ali on se time nije previše zamarao. Posvetio se svojem radu, predavanju i supruzi Elsi kojom se vjenčao nekoliko mjeseci nakon prvog razvoda, u ljeto 1919. godine. Desetljećima poslije pisma pokćerke, Elsine kćeri Ilse (koja mu je bila i nećakinja), otkrila su da nije bio siguran kime se treba vjenčati.  
  Ilse je prijateljici opisala kako je sve počelo kao šala, ali da je situacija eskalirala i da ju je Albert zaprosio. Majka joj rekla da će ustuknuti ako se želi udati za genija. - On odbija donijeti bilo kakvu odluku i spreman je oženiti mamu ili mene. Znam da me voli, možda više nego što će me voljeti bilo koji drugi muškarac, a to mi je i sam jučer rekao. Znam da ti se čini neobično da ja, smiješna 20-godišnjakinja, moram odlučivati o tako ozbiljnoj stvari. Ni sama ne mogu vjerovati da sam u ovoj situaciji i zbog toga sam nesretna. Pomozi mi! - glasi dio njezina pisma. Ilse je na kraju odbila Alberta, koji se vjenčao svojom sestričnom Elsom. Ona mu je godinama bila vjerna pratnja, ali i osoba koja se pobrinula da se ne zamara ničim osim poslom. Ipak, to nije bilo dovoljno da joj bude vjeran - varao ju je s tajnicom Betty Neumann, ali bilo je tu i drugih dama. Prijateljima je pisao o neželjenoj pozornosti koju mu pridaje šest žena (Estella, Ethel, Toni, ‘ruska špijunka’, Margarita i druge kojima je navodio samo inicijale). - Istina je da me M. pratila u Englesku i to njezino proganjanje već izmiče kontroli. Od svih tih dama privržen sam samo gospođi L. koja je bezazlena i poštena - napisao je fizičar. Albert je s obitelji iz nacističke Njemačke pobjegao u SAD i službeno se 28. ožujka 1933. odrekao njemačkog državljanstva (ponovno), a službeni američki državljanin postao je 1940. godine. U Americi je proveo ostatak života, a ondje je od srčanih i bubrežnih problema u prosincu 1933. preminula Elsa. Njezina smrt slomila je Einsteina kojeg su tada prijatelji vidjeli da je prvi i jedini put zaplakao. Više se nije ženio, a vrijeme je posvetio radu na novim teorijama, ali i borbi za ljudska prava i prava manjina. Bio je pacifist i promicao mirotvorsto. Godine 1939. poslao je pismo američkom predsjedniku Fran-klinu Delanu Rooseveltu zauzimajući se za proučavanje nuklearne fizike u vojne svrhe, zbog straha da bi nacistička vlada Njemačke mogla biti prva koja će proizvesti nuklearno oružje. To je pismo navodno prevagnulo da SAD počne proučavati i proizvoditi nuklearno oružje. - U životu sam napravio jednu veliku pogrešku, kada sam potpisao pismo za predsjednika Roosevelta kojim sam preporučio da se počnu izrađivati atomske bombe. Ali za to postoji opravdanje - strah da bi ih Njemačka moga početi izrađivati. Rat je bolest - rekao je prijatelju nekoliko mjeseci prije smrti 17. travnja 1955. godine. Umro je od unutarnjega krvarenja koje je uslijedilo nakon puknuća aorte. Napisala: Maja Šitum Foto: Getty Images, Profimedia