Jessica Lange: sanjiva duša slavne lutalice

Oskarovka Jessica Lange na svojoj je koži osjetila kako je put do slave katkad iznimno trnovit. No nikada se nije bojala posla, od kojeg joj je važnije bilo jedino njezino troje djece. Imala je tri velike ljubavi u životu, a od prošle godine opet je sama i u tome uživa

Mnogi je se sjećaju kao lijepe plavuše na koju nije ostao ravnodušan ni najveći od svih majmuna – King Kong, davne 1976. Bila je to uloga kojom je neslavno počela svoju danas vrlo bogatu karijeru. Ona je Jessica Lange i do danas je dokazala da su prve negativ­ne kritike na njezinu glumu bile posve realne, ali i da su brzo izgubile nekak­vo smisleno uporište. Dva Oscara i pet nominacija za najprestižniju filmsku nagradu to samo potvrđuju. Baš kao i nedavno osvojeni Zlatni globus za ulogu u seriji ‘American Horror Story’, za koju govore da je upravo Jessica jedini svijetli trenutak tog uratka. Nedavno je u naša kino stigao i njezin posljednji film ‘Zavjet ljubavi’, romantična priča o mladom paru koji doživi tešku prometnu nesreću i u kojem Jessica ima jednu od glavnih uloga.

Stigle kazne za odgovorne za najveći gaf u povijesti Oscara

Jessica Phyllis Lange rođena je 20. travnja 1949. u malom gradu Cloquetu u Minnesoti, kao treća kći trgovca Alberta Johna Langea (Ala) i Dorothy Lange, podrijetlom Finkinje. Potomak njemačko-nizozemskih doseljenika Al i njegova supruga Dorothy već su tada imali dvoje djece; Ann i Jane, a nakon kćeri Jessice dobili su i sina Georgea. Iako je sanjala kako će postati plesačica, Dorothy se brinula o djeci i bila kućanica. Sa svojim klinci­ma Langeovi su vodili pravi nomadski život. Često su se seljakali po gra­dićima u Minnesoti pa je Jessica po­slije djetinjstvo opisala kao pravi ciganski život. Premda je stalno priželjkivala da ode otamo, često mijenjanje životne sredine nije joj pretjerano odgovaralo.
– Stalno sam mislila da je pravi život negdje drugdje i jedva sam ga čekala upoznati – poslije je izjavila, no iz rodne Minnesote nije otišla ni kad je upisala University of Minneapolis.
Dobila je stipendiju i počela studirati umjetnost kako bi postala slikarica. No ondje se nije dugo zadržala. Upoznala je profesora koji je na sveučilište došao kao gost i ondje je predavao fotografiju. A Jessica se toliko zagrijala za 24 godine starijeg Španjol­ca Francisca (Paca) Grandea koji je često mijenjao adrese stanovanja, baš kao i ona kada je bila djevojčica, da je bila spremna ići za njim bilo kamo. Naime, on je putovao svijetom kako bi na različitim sveučilištima držao prigodna predavanja, a kako joj se sviđao, pristajala je na svaki njegov prijedlog da mu se pridruži na putovanjima.

Minneapolis je Jessica napokon napustila dva mjeseca nakon što se zaljubila u Paca pa je s njim otišla u New York, baveći se slikarstvom koje je voljela. S njim je nakon New Yorka neko vrijeme boravila i u Parizu, uživajući jer je živjela izvan sredine u kojoj je odrasla i koju nikada nije previše voljela. S obzirom na to da je Grande imao velik broj prijatelja posvuda, osim u Parizu, živjeli su i u ostalim gradovima i sredinama koje bi im se svidjele, a pritom bi spavali u njegovu kombiju. Njihova je europska turneja trajala više od godinu dana, nakon čega su neko vrijeme bili u New Mexicu, da bi se naposljetku vratili u Minnesotu.

Dvije godine otkako su se upoznali, odlučili su ozakoniti svoju vezu. Bilo je to u srpnju 1970., kada su u neformalnoj ceremoniji postali supružnici, i to u kući Jessicinih roditelja. Nomadski život nastavili su voditi i u braku pa su se iz Minnesote preselili u New York, gdje je fotograf Grande dobio angažman.
Jessica je isprva slikala, no ubrzo je shvatila da to ipak nije ono čime bi se željela baviti, a uz to, više nije kao nekada uživala dok je s kistom u ruci bogatila platna. I dok je njezin suprug bio zaokupljen svojim poslom i proučavao inovacije u tehnikama filmskog snimanja, ona se bavila mišlju kako bi se mogla izraziti. Odlučila se za ples, uvjerena kako joj to najbolje odgova­ra, no predomislila se prije nego što je uopće i započela. A za sve je kriva jedna kino-projekcija, koju je slučajno pogledala, francuskog filma ‘Les enfents du paradis’ (Djeca raja). Bio je početak 1971., a očarao ju je glumac – pantomimičar Jean-Louis Barrault. Bila je toliko oduševljenja njegovim točkama da je odlučila otpu­tovati u Francusku kako bi naučila ponešto o pantomimi. Unatoč tomu što joj je suprug i dalje radio u New Yorku, svoju je odluku prove­la u djelo kada je s tristo dolara u džepu otputovala za svojim snovima i odmah nakon dolaska u Pariz krenula na satove kod tada slavnog oca moderne francuske pantomime, Étiennea Decrouxa. Na njegovim se predavanjima zadržala dvije godine, a sve što je ondje naučila, poslije joj je dosta koristilo u karijeri glumice.

Godina 1973. bila je na izmaku, baš kao i francuska avantura buduće glumice koja se potom vratila suprugu u New York, gdje je on i dalje živio kao boem. Budući da su u te dvije godine dosta zapostavili međusobni odnos, njihov je brak bio na klimavim nogama. No nisu se razveli, barem ne formalno. Nastavili su biti posvećeni poslu. Dok je on ususret novom poslovnom izazovu – snimanju niskobudžetnog filma, otputovao na Jamajku, Jessica se trudila u New Yorku pronaći posao. Ulaganje u sebe i ovaj joj je put bilo na prvome mjestu pa je upisala satove glume i priključila se maloj kazališnoj družini, no morala je od nečega i živjeti.
– Nisam se oslanjala na sreću i vje­rovanje da ću preko noći pronaći po­sao koji će mi omogućiti normalan život – prisjetila se Lange koja je nekako morala osigurati egzistenciju pa je jedno vrijeme čak konobarila te se bavila menekenstvom.

– Nikada se nisam bojala raditi, pa sam počela konobariti u taverni Lion’s Head, u njujor­škom Greenwich Villageu. Preko nekih poznanika uspjela sam pronaći i dodatni posao, u manekenskoj agenciji Wilhelmina. Novac koji sam dobivala za snimanje reklama bio mi je najteže zarađen honorar. Mit o glamuroznom životu manekenki najveća je laž koju možete zamisliti. Urednici i fotografi tretiraju vas kao stvar, vi ste za njih samo roba, nemate nimalo dostojanstva. Uistinu ponižavajuće – ispričala je Jessica o putu preko trnja do zvijezda.

No upravo ju je taj mučni posao ljepotice uveo u onaj koji će joj odrediti budućnost. U agenciju Wilhelmina svratio je legendarni filmski producent Dino De Laurentiis, koji se tada pripremao za snimanje novog filma – remake slavnog ‘King Konga’ iz 1930. Premda se na prvi pogled svidjela pokojnom producentu, još je neko vrijeme prošlo do potpisivanja ugovora o suradnji na čak sedam godina. Kao i do njezina prvog pojavljivanja na velikim platnima. Odgle­davši pokusna snimanja svih djevojaka koje su željele zaigrati u ‘King Kongu’, De Laurentiis se ipak odlučio za lijepu Jessicu kojoj je ipak postavio tri uvjeta ako uistinu želi ulogu. Prvi test žrtvovanja za karijeru odlično je svladala – dobila je nekoliko kilo­grama, posvijetlila kosu te skinula aparatić za zube, baš kao što je to želio Dino. No nije se previše usrećila kada je prvi put došla na set. Naime, uloga djevojke koja je jedina uspjela zadobiti povjerenje divovskog majmuna s obzirom na to da se zaljubio u nju, frustrirala je Jessicu koja ju je utjelovila i to zato što je većinu scena snimala sama, ispred praznog platna na koje su se potom montirale snimke majmuna u okruženju u kojem se odvijala radnja filma. A njezin je prvi uradak ispao jednako loše kako se osjećala snimajući ga. Barem su takvi bili neki od komentara dijela filmskih kritičara koji su pisali da bi joj bilo bolje da se i dalje držala manekenstva te da je u filmu glumila poput bebice, kako je i izgledala u usporedbi s golemom gorilom. Ipak, zarada ‘King Konga’, koji je premijerno prikazan za Božić 1976., nije bila tako mala, ali Jessici se prvim filmom nisu širom otvorila vrata Hollywooda. Pa ni to što je s producentom De Laurentiisom imala potpisanu suradnju nije više značilo. U iduće dvije godine baš ništa nije snimila.

No zato je imala vremena za ljubav. S obzirom na to da su ona i Paco Grande već dugo bili gotova priča, (on je početkom 1970-ih obolio od retinitis pigmentose, tzv. noćnog slijepila pa se ona financijski brinula o njemu čak i nakon formalnog razvoda 1982.), Jessica se upoznavši ruskog baletana Mihaila Barišnjikova ludo zaljubila. Bila je to 1977., kada je Barišnji­kov nešto ranije došao iz SSSR-a u SAD i zaigrao u filmu ‘The Turning Point’. Na put njihovoj ljubavi nije stala ni jezična barijera. Bale­tan još nije znao engleski, no zato je odlično govorio francuski, a kako je Jessica neko vrijeme boravila u Parizu, međusobno su se sporazu­mijevali na tom jeziku. Idućih šest godina bili su par, no brak im nije bio opcija. Kako su oboje smatrali da odnos dvo­je ljudi ne uređuje ni država ni Crkva, rekao je poslije Rus, o toj mogućnosti nikada nisu razgovarali.

Budući da nakon prvog filma ništa nije radila, Jessica je u New Yorku nastavila pohađati satove glume, a njezin je dragi izgarao za poslom u njujorškom baletu. U glumačkoj je školi upoznala slavnog koreografa, pisca i redatelja te oskarovca Boba Fossea (zlatni je kipić osvojio za režiju mjuzikla ‘Cabaret’ 1972.) s kojim je vrlo brzo postala bliska prijateljica. Bio je 22 godine stariji od plavokose glumice u usponu, ali i vrlo osebujan umjetnik. Uvijek je hodao sa šeširom ili kapom na glavi, i to kako bi prikrio ćelavost s kojom se morao postupno suočavati od svoje sedamnaeste, što baš i nije lako prihvaćao. Ko­liko je bio poseban, govori i to što je čak i ljeti nosio rukavice jer je smatrao da ima ružne ruke pa ih nije želio gledati. S druge je strane, pak, bio strastveni obožavatelj plesa koji je za njega bio jedini pravi način izražavanja umjetnosti. I baš je nedugo nakon što je upoznao Jessicu počinjao s pripremama za svoj novi film ‘All That Jazz’ (Sav taj jazz). Tom pričom o nadarenom i autodestruktivnom koreografu Jou Gideonu, ženskaru i uživatelju droge koji počinje razmišljati o svojoj prošlosti i tako sve više postaje svjestan vlastite smrtnosti, Bob Fosse na neki je način ispričao i svoju životnu priču. U koju se odlično uklopila 30-godišnja Jessica jer joj je i prije nego što je organizirao audiciju ponudio ulogu. No na njezinu žalost, ulogom Angeli­que u filmu koji je osvojio čak četiri Oscara te Zlatnu palmu, ponovno nije osvojila kritiku.
U iščekivanju uloge kojom bi se mogla afirmirati kao glumica, Jessica Lange pomalo je gubila nadu da će se tako nešto uistinu i dogoditi. A onda je zatrudnjela. Početkom 1981. postala je majka curice Alexandre (nadimak joj je Shura), čiji je otac Barišnjikov. Napokon se prestala zamarati karijerom i proživljavala je svoje najljepše dane.

– Majčinstvo je nešto najljepše što mi se dogodilo u životu. Oduvijek sam uživala u tome što sam kći, sestra, supruga, ali tek mi je majčin­stvo otkrilo koliko je lijepo biti žena – govorila je glumica koja je uživajući u kćerkici pomalo gubila njezina oca.
Jessica i Mihail više nisu bili zaljubljeni jedno u drugo, a njihov se odnos lagano hladio tako da su već potkraj iste godine prekinuli. No nikada jedno o drugome nisu rekli nijednu ružnu riječ, dapače, Lange je oca svog djete­ta opisivala kao iznimnog čovjeka s kojim je ostala u dobrim odnosima.
– Što vrijeme više odmiče, bolji smo prijatelji. To je veliki dar ne samo za mene nego i za našu Shuru, baš kao i za njega – rekla je prije neko­liko godina glumica koja je nakon uloge u filmu ‘Sav taj jazz’ glumila i u komediji ‘How to Beat the High Cost of Living’ te predstavi ‘Angel on my Shoulder’ kad se u njezinoj karijeri dogodio obrat.
Nazvao ju je redatelj Bob Rafelson koji je radio na remakeu klasika iz 1940. ‘Poštar uvijek zvoni dvaput’ i tražio je idealnu glumicu za ulo­gu Core, konobarice koja s ljubavnikom smišlja kako da ubiju njezina supruga i domognu se novca od životnog osiguranja. Jessica mu se učinila idealnom, i nije pogriješio. Uz partnera Jacka Nicholsona, ovaj je put opravdala očekiva­nja, a njihova je scena seksa na mesarskom sto­lu postala legendarna. Čak su i kritičari bili oduševljeni spektrom emocija koje je pokazala u filmu, a koje nisu mogli ni zamisliti od nje.
Napokon se Jessica uspinjala na putu prema slavi i uspjehu pa je nakon sjajne uloge Core prihvatila i onu u biografskoj drami ‘Frances’ u kojoj je fantastično utjelovila glavni lik, shizofreničnu glumicu Frances Farmer. I baš je tada upoznala i američkoga glumca, pisca i kazališnog redatelja Samuela Sheparda Rogersa III (Sama Sheparda), koji je od nje bio stariji tek šest godina. Iza sebe je imao već nekoliko zbirki kratkih priča, eseja i memoara, a bio je i ponosni vlasnik Pulitzerove nagrade za kazališni komad ‘Pokopano dijete’.

A kako to obično biva, osim u ljubavi, ruže su joj cvjetale i u poslu pa se vrhu približavala strelovito brzo. Unatoč iscrpljenosti organizma nakon snimanja filma ‘Frances’, prihvatila je novu ulogu. Baš kao što su joj prijatelji zbog toga savjetovali da bi joj bilo dobro da se uhvati ukoštac s nekom lakšom tematikom, dogodi­lo se da je doista dobila priliku zaigrati u kome­diji. S obzirom na to da je Sydneya Pollacka osvojila ulogom u filmu ‘Poštar uvijek zvoni dvaput’, ponudio joj je sporednu rolu u filmu ‘Tootsie’ koji joj je, uz ‘Frances’, osigurao mjesto u prvim redovima na dodjeli Oscara. Nai­me, te 1982. Jessica Lange nominirana je za čak dva zlatna kipića – za najbolju sporednu ulogu u ‘Tootsie’ i najbolju glavnu u ‘Frances’ čime je prvi put nakon dugih 40 godina neka glumica u istoj godini zaradila dvije nominacije. Lange je ostala bez te prestižne filmske nagrade u kategoriji najbolje glavne glumice koju je, pak, dobila Meryl Streep za ‘Sofijin izbor’, no zato ga je osvojila za sjajnu ulogu o razočaranoj zvijezdi sapunice u Pollackovoj komediji. Koliko su joj blještavilo i slava koje joj je donio posao zapravo bili nevažni, pokaza­la je tremom koju je imala kad je preuzela Oscar i jedva pročitala bilješke koje je imala sa sobom.

Poput nje, ni Shepard nije bio sklon blještavilu Hollywooda, pa su se, kada su dobili djecu – kćer Hannah Jane 13. siječnja 1986., a potom i sina Samuela Walkera rođenog 14. lipnja 1987. – uživali u Minnesoti, gdje su se preselili, što je uvelike bila Samova želja. Prije toga su neko vrijeme živje­li na farmi u Virginiji, a potom i na ranču u New Mexicu.
– Sam je samotnjak u duši. No ipak će prije poludjeti za nečim što je meni možda blisko. Takav je i Walker koji je oduvijek želio uloviti muskie (vrsta štuke), tu mitsku ribu koju je gotovo nemoguće uloviti jer je golema. Stoga smo otišli na Lake of the Woods, gdje sam odmah vidjela koliko je Sama oduševilo to prostranstvo i izolacija, jednostavno je bio izvan sebe – rekla je glumica u jednom intervjuu, kada je otkrila i koliko se njezinim potomcima sviđa život u njezinu rodnom kraju, koji ona kao mala nikada nije favorizirala.

– Za razliku od njih, nisam imala puno izbora. Smatram da oni imaju život o kakvom sam samo mogla sanjati. Dio jeseni proveli su u Ri­mu, a Shura i ja smo na ljeto bile u Indiji. To je za mene pravo uzbuđenje i mislim da je tako i njima kada imaju priliku putovati. I u tome je ta sjajna stvar kada snimaš filmove jer na neko vrijeme živiš na nekom posve drugome mjestu. Ne posjetiš ih samo kao turist. Mrzim biti turisti­ca, volim se negdje nastaniti, raditi, ići u trgovinu, upoznati susjede… To što moja djeca mo­gu ići u Indiju, Rim, Francusku ili Britaniju, čini ih pravim sretnicima. Naravno da oni najviše vole kada su kod kuće i kad mogu izaći s prijateljima subotom navečer. No tako valjda mora biti, nikada čovjek nije zadovoljan onim što ima – rekla je Jessica koja se, unatoč tomu što su ona i Shepard odgajali troje djece, s njim nikada nije vjenčala. Govorila je da odnos dvoje ljudi ne ovisi o papiru.
– Živimo kao da smo u braku. U početku sam doživjela te peripe­tije oko razvrgavanja prvog braka i doista mi ne treba to da mi netko kaže da sam udana. I tako je vrije­me prošlo, zajedno smo 17 godi­na, s papirom ili bez njega, sasvim je svejedno. Ne osuđujem nikoga tko to učini, imam razumijevanja za takve odluke, osobito kad je o ženama riječ jer one institucijom braka ponajprije žele zaštititi djecu. No kad ste financijski neovis­ni, taj je nagon slabiji jer se žena osjeća sigurnijom i vrednijom. Na­ravno, puno ovisi i o partneru, a ja sam imala sreće – govorila je oskarovka kojoj su uloge nevjenčane supruge Sama Sheparda i majke troje djece oduvijek bile najdraže.

No zbog njih nikako nije zanemarivala karijeru pa je do sredine devedestih godina prošlog stoljeća glumila u desetak filmova, među kojima su: ‘Country’ iz 1984. u kojem je zaigrala sa svojim voljenim Samom, a glumili su supružnike farmere te je zaradila nominaciju za Oscar; potom ‘Sweet Dreams’ iste godine, životna priča o country pjevačici Patsy Cline koju je Lange i privatno voljela slušati, a donijela joj je novu nominaciju za zlatni kipić; dok je petu zaradila 1989., ulogom u trileru ‘Music Box’. Iste te godi­ne umro joj je otac Al, a nakon što je iduće snimila ‘Men Don’t Leave’, malo je usporila ritam pa je rjeđe prihvaćala uloge kako bi se posvetila djeci.
– Samo su me oni mogli negdje zadržati. I uživam u njima. Radije ću biti s njima nego i s kim drugim. Neprestano me fasciniraju – rekla je glumica, no prije svega majka Shure, Hannah i Walkera koji su danas već odrasli ljudi.
– Djecu sam odgajala prema načelima koje sam sama izgradila i u koja čvrsto vjerujem i danas: naučila sam ih da ljude treba prihvaćati, biti tolerantan i znati praštati. Umijeće praštanja jedna je od najvažnijih ljudskih vrlina, iako mi se čini da je danas sve manje na cijeni – rekla je Jessica, predana majka i sjajna glumica, što je ponovno potvrdila 1984., kada je snimila još jedan uspješan film – ‘Plavo nebo’.
Osvojivši svoj drugi Oscar, ovaj put u katego­riji najbolje ženske uloge za ‘Plavo nebo’, Lange je došla u položaj da je mogla birati projekte u kojima će glumiti. A birala je samo one koji su je dovoljno zaintrigirali. Osim na velikom platnu, i dalje je glumila i u kazalištu pa je u brodvejskoj predstavi ‘Tramvaj zvan žudnja’, postavljenoj prema knjizi Tennesseeja Williamsa koju je, pak, odigrala prije dobivanja zadnjeg Oscara, posve briljirala, baš kao i u londonskoj izvedbi drame ‘Dugo putovanje u noć’, prema romanu Eugenea O’Neala, u kojoj je glumila Mary Tyro­ne i bila baš predivna. Bilo je to 2000., godinu nakon što je na velika platna stigao film ‘Titus’, ekranizacija Shakespeareove drame ‘Titus An­dronicus’, o istoimenom rimskom vojskovođi kojeg je glumio Anthony Hopkins, a Jessica je utjelovila gotsku vladaricu Tamoru, koja ju je odmah privukla.

– U ‘Titusu’ moj lik otvara prvu scenu u kojoj moli za život svog sina. Pomislila sam koliko je to svojstveno majčinstvu. I ako mi je to nekakva nit vodilja, mogla bih se uhvatiti ukoštac s tim. I pristala sam. No u posljednje sam vrijeme primijetila da što manje radim, to mi je teže posvetiti se nečemu i lakše mi je reći: Nije mi zanimljiva ta uloga ili nisam baš oduševljena mišlju da radim s tim redateljem ili, pak, sezona je nogometa, pa mi je bolje biti kod kuće. Otkako sam snimila ovaj film, zapravo sam odbijala sve ponude. Prije deset godina sasvim bih sigurno prihvatila barem jedan, ako ne i više od toga što mi je ponuđeno, no sada mi se nekako ne da prekidati moju rutinu. Ne da mi se glumiti takozvane obične likove. Ne želim pritom zvučati pretenciozno ni umišljeno – rekla je glumica na koju je jako utjecala smrt majke 1998., čiji je gubitak teško podnosila pa je posve drukčije počela gledati na stvari oko sebe.
– Sada kada se osvrnem na prošlost, shvaćam da granice postoje s razlogom. Kad si mlad, tako si nagao u svojim emocijama da životom ideš ne obazirući se na odgovornost i posljedice. Neke si stvari više nikada ne bih dopustila jer te odvraćaju od onoga što je uistinu važno. Kad mi je umrla mama, strašno sam patila, toliko da to uopće ne mogu opisati riječima. Njezina je smrt promijenila način na koji gledam na život, pitala sam se kako ću uopće dalje. Otad sam se više okrenula sebi jer puno toga želim bolje razumjeti, a to se jedino može postići proučavanjem, bilo duhovnim ili bilo kako drukčije. Sve ostalo postalo mi je nevažno – rekla je glumica koja je iduće godine navršila 50.

– Nije to posebno utjecalo na mene. Mislim da je više na ljude oko mene. Govorili su mi: “To je pravi rođendan!” No ja nisam bila previše uzbuđena. Nisam plesala od veselja po ulici jer ću imati 50! Nikada rođendanima nisam pridavala posebnu pozornost. Mislim da sam od svoje 12. godine imala samo jednu rođendansku proslavu. No kako s vremena na vrijeme negdje moraš napisati koliko imaš godi­na, dogodilo mi se da oklijevam i kažem – ne mogu vjerovati. No onda sam pročitala zanim­ljivost da od onih ljudi koji navrše 50 polovica živi do stote. Nije li to sjajno? Nadam se da sam ja u tih 50 posto. Lijepo je misliti da si tek na pola puta života – rekla je Jessica koja je s vremenom postala i velika zagovornica zaštite ljudskih prava.
Od 2003. godine Unicefova je ambasadorica dobre volje, a isticala se i svojim političkim uvjerenjima kao pripadnica liberalnije demokratske struje. Tako je bila vrlo žustra protivnica bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha, kojeg je jednom prlikom javno nazvala najvećom sramotom američke novije povijesti. Smatrala ga je glavnim krivcem za stanje u zemlji, a kada je odabran aktualni američki predsjednik Barack Obama, nije se libila pokazati kako se opredijelila za njega. Sudjelovala je u svim varijantama javnog podupiranja Obame i nakon njegove pobjede na izborima, izjavila je kako joj je dao jedan od najljepših razloga za slavlje u posljednjih dvadesetak godina.

I dalje je više glumila na kazališnim daskama nego u filmovima, pa je tako 2005. ponovno sudjelovala u komadu prema romanu Tennesseeja Williamsa – ‘Staklena menažerija’ koja je u Ethel Barrymore Theatru odigrana čak 120 puta. A kada nije radila, baš kao i danas, uživala je u fotografiranju ili, pak, uređivanju svog vrta.
– Obožavam glumu, no bavljenje fotografijom – to je nešto posebno – objasnila je jednom.

– Nikada neću zaboraviti kada sam nakon okopavanja i uređivanja vrta, otišla malo svirati klavir sa svojim sinom. Ruke su mi bile izgrebane, nazirale su mi se vene i primijetila sam kako je usmjerio pogled na njih i da su mu oči zasuzile. Tada sam shvatila da me u tom trenutki vidio kako izgledam staro. Sjetila sam se svog djetinjstva, kada sam čekala mamu da me pokupi. Ona je baš imala stila, imala je crnu kosu i izražene jagodice na licu. Dok mi se približavala, mislila sam: Kako je samo lijepa. A jedna djevojčica koja je sjedila pokraj mene me pitala: “Je li to tvoja mama?” Odgovorila sam joj povrdno, a ona mi je odvratila: “Ona je stara, zar ne?” To mi je slomilo srce – rekla je o starenju glumica koja je oduvijek bila drukčija od većine kolegica: mišićavija, izraženih jagodica, što joj je katkad smetalo, no s vremenom se naučila nositi sa svime te više cijeniti prirodnu ljepotu. Unatoč njezinim tvrdnjama, govorilo se da se podvrgnula face liftingu ili da koristi botoks, pa čak i to da je s tim katkad znala pretjerati. No ona o tome nikada nije govorila.

Na operacijskom je stolu umalo završila 2009. godine, kada je nespretno pala na stubama svoje kuće u Minnesoti te slomila ključnu kost, ruku i dva rebra, zbog čega je nekoliko dana provela u bolnici. Stoga je i premijeru filma ‘Sivi vrtovi’, priču o Velikoj Edie Beale (Jessica Lange) i njezinoj kćeri, Maloj Edie (Drew Barrymore), koje su stvorile poseban odnos živeći u trošnom ljetnikovcu, nažalost, odgledala prikovana za stolac.

– ‘Sivi vrtovi’ potresna su priča iz koje čovjek, ako hoće, može puno naučiti. Shvatila sam da je sreća vrlo relativan pojam. Imajući pred sobom sudbine tih dviju žena, shvatila sam da svatko od nas ključ svoje sreće drži u vlastitim rukama. Naravno, za takvu spoznaju trebate imati golemo životno iskustvo. Mnogi su ljudi nevjerojatno uspješni, čini se da im sve polazi za rukom, posjeduju golema bogatstva, a ipak su nesretni. I obrnuto – rekla je nakon premijere filma glumica koja je baš u to vrijeme proživljavala još jednu ljubavnu krizu, no ovaj put jaču od prijašnjih. Naime, nakon 30 godina zajedničkog života, razišla se od Sama Sheparda. Ali to da su odlučili svatko krenuti svojim putem, Sam je potvrdio tek potkraj 2011., iako su prekinuli dvije godine prije. Baš u to vrijeme kraja ljubavne priče zlatnog američkog para, glumica je navršila šezdeset godina.

– Ne mogu točno opisati kako se osjećam. Jedan dio mene je zadovoljan jer više nemam što izgubi­ti. Najvažnija ostvarenja su iza mene i kad se osvrnem, doista imam razloga biti zadovoljna. Dru­gi dio moje duše pomalo je prazan jer mi se odselilo i treće dijete pa sam nakon 28 godina prvi put sama u kući. Samo želim biti sretna jer sam dosta vremena uzalud potrošila birajući suprotno – priznala je glumica.

Napisala Josipa Scotti Čavlina
Fotografije Getty, FilmMagic, ImageForum, Camerapress, Wireimnage / Guliver; Profimedia

Zvijezde nakon bjesomučnog oscarovskog tulumarenja