Kralj ceste na kraju dana

Dva mjeseca putovanja, kroz 11 država južne Amerike, Kariba i Velike Britanije.
Što napisati na kraju?

…a ured je najljepši mogući u znanom svemiru.

Zove se planet Zemlja.

Dvadesetak novih prijatelja, puno noći bez sna, bezbroj dogodovština o kojima smiješ pričati… i poneke koje ne smiješ prijaviti niti sam sebi, a kamoli cariniku na aerodromu Pleso.

Oko četiri stotine napucanih fotografija, i dvadesetak putopisa.

A putopisi su ionako kao glečeri, vidi se samo dvadesetak posto.
Sve ostalo ostaje skriveno negdje u dubini moje glave.
Što sam naučio na ovom putovanju?

Ništa revolucionarno, samo fakt da sam sa svakim novim metrom putovanja bolji čovjek. Ali to sam znao i ranije, ovog puta sam samo utvrđivao gradivo.

Jebi ga, putovanje je kao sam život, zna to svatko tko se razumije u klopot kotača Transibirske željeznice, ili u brujanje motora Boeinga. Ono je kao i sam život, rodi se, živi i umire. Rodi se kao ideja, obično u nekom sasvim neočekivanom trenutku. Umire kada izblijede i posljednje slike, mirisi, posljednje boje glasova ljudi koje smo susretali na cesti… a ono između… živi… eh, živi… kroz osmijeh neke bake na tržnici u Cartageni, kroz mamurna jutra s novim prijateljima iz hostela, kroz zalaz sunca na plazi St.Kittisa, zalaz sunca u kojem sjediš na nekoj klupi tabana musavih od pijeska, promatraš suton punih pluća, uvjeren da ce ti se dogoditi neko čudo.

Tako živi, a nije to mala zajebancija, jer putovanje je kao sam život, zna to svatko tko se razumije u noćne autobuse na relaciji Puno-Cuzco, svatko tko se razumije u cjenkanje s vozačima rikši u Laosu. Nije lako postati kralj ceste. To, jebi ga, ne možeš naslijediti, niti ti to itko može darovati… nije lako postati kralj ceste, do te se titule dolazi poderanih cipela, nažuljane guzice, kroz neprospavane noći, nije to neka časna titula. Ono sto je najčudnije, nitko živ ne zna da si kralj ceste… to je titula koju nosiš sam za sebe, sam je dlanom prebacuješ po džepovima, nikome ne daš da je vidi, nikome ne daš da je uzme… nikom živom ne pričaš da je imaš… to je jedna sasvim privatna titula, nikome drugome bitna osim tebi samome.

A nije niti to mala zajebancija, zna to svatko tko se naspavao po raznim jazbinama jugoistočne Azije, južne, srednje Amerike, ili bilo koje druge.

Jer jebi ga, putovanje je, ipak, kao sam život.

Prije nekoliko dana sam se vratio u Zagreb.

Pitaju me ljudi kako je bilo na putovanju, ja kažem da je bilo dobro. I ne kažem ništa više od toga.

Priče s putovanja su kao istopljeni glečeri, ne vidi se ništa, nema ih, ne postoje.

Ne pričam te priče, one postoje samo zbog mene.

Prije nekoliko dana sletio sam u Zagreb, i čim sam prešao most preko Save i ugledao katedralu u daljini, znao sam da će uskoro udariti oluja teških sranja.
Opći sabor HDZ-a, opći sabor SDP-a, nemiri u regiji, poskupljenja, pad BDP-a.

Uskoro će gorjeti ulice i padati ministri.

S druge pak strane, sve više i više klinaca će odlaziti na putovanja. Organizirati će se nove i nove udruge, nove i nove konferencije. Svi će maštati o tome da se nametnu.

Novi je to svijet, u koji načelno pripadam, ali opet… svijet koji sam nečujno napustio. Postalo je pretijesno. Upravo koračam putem koji vodi iz njega, i zaista nemam pojma vode li me dobre vile ceste.

Ali znam da me sigurno ne vode one zle.

Kada ću ponovo krenuti na put? Trebao bih uskoro, ali nikada ne znaš što život donosi.
Ali znam da jednostavno moram otići, moram se gibati… ako predugo stojim na mjestu trunem, ono najljepše što nosim u plućima povuče se u neku hladnu i mračnu ulicu, toliko hladnu i mračnu da se i pseći drek u njoj smrzne u roku nekoliko sekundi.

I zato jednostavno moram.

Jer ako zaista u nešto vjeruješ, onda ćeš se za to boriti. Ne zbog love, ne zbog mame, ne zbog medija… nego zbog sebe. A ja zaista vjerujem da ću posljednju veliku tajnu svemira otkriti ako se budem dovoljno brzo i intenzivno gibao u svim pravcima kugle zemaljske, zaista vjerujem u to. Ako mi odrežu nogu, ići ću na štakama. Ako odrežu obje, onda u kolicima. Ako bankrotiram, plivat ću preko oceana, ići ću pješke.

Nikada se neću predati, i nikada neću odustati.
Ne zbog novca koji dobijem za fotografije i priče.
Ne zbog medija.
Ne zbog mame.

Nego zbog sebe.

(Sve fotografije na ovom putovanju su snimljene HTC One X smartphone uređajem)