Bio si mi sjaj u oku, sve što imam, sve što znam, kako srcu svom da priznam, da bez tebe moram sad. Ti si želja mog života, ti si želja moga sna, u životu, samo tebe imam ja...” Stihovi su ovo samo jedne od brojnih pjesama grupe Magazin, koja je predvođena Liljanom Nikolovskom, osamdesetih godina žarila i palila prostorima bivše Jugoslavije. Pjesme su u kratkom razdoblji postale evergreeni, a i danas su nezaobilazan repertoar brojnih radiopostaja i raznih prijateljskih druženja. I dok su stari, nostalgični stihovi kultnog Magazina i dalje prisutni među nama, mnogi se pitaju gdje je i što radi, prema mnogima najbolja pjevačica te grupe. Iako Ljiljana Nikolovska rijetko istupa u javnosti, samo je za Story, nakon dugogodišnje medijske šutnje otvorila dušu čitateljima i is­kreno progovorila o danima popularnosti, odlasku u Ameriku, suprugu Peteu i sinu Tonyju te teškim trenucima koji su pogodili njezinu obitelj u Splitu, zbog čega i dan danas svi trpe određene posljedice. Story: Osamdesetih godina prošlog stoljeća doživjeli ste veliku slavu pjevajući u Magazinu, a pjesme koje ste pjevali postali su evergreeni. Osjećate li nostalgiju za tim vremenima? Osjećam nostalgiju za starom publikom s kojom mi je bio najveći užitak raditi i družiti se. I za kreativnošću i inventivnošću glazbene scene tih i prijašnjih godina. Story: Kako ste se nosili s popularnošću? Je li bilo stresnih trenutaka kad ste poželjeli odustati od svega? Radili smo doslovce 360 dana u godini i nisam imala vremena za stres. Popularnost i rad usko su povezani. Smiješno mi je usputno raditi na popularnosti da bi se potom pravila kako mi ona smeta. Story: S kim ste se iz benda najbolje slagali? S Antom i Tončijem. Ante je veliki kavalir i prava duša od čovjeka, a Tonči mi je bio generacij­ski bliži i jedan od najduhovitijih članova. Story: Je li bilo trzavica među vama? Naravno, u svakom bendu ima trzavica. Život u bendu nije ništa drukčiji od onoga u bilo kojoj zajednici. Kreativne su trzavice čak poželjne. Želite li raditi s ljudima koji nemaju mišljenje ni o čemu? Ja ne. Bendovi opstaju sve dok članovi imaju dodirne točke i dok dobro prevladava. Story: Prije tri godine na svom ste blogu napisali pomalo teške riječi protiv pojedinih članova benda, neke ste pjesme nazvali plagijatima. Žalite li danas zbog toga? Lijepo od vas što ste me to pitali. Nije bilo ni govora o plagijatu u nekakvom negativnom smislu, čak ni upotrebe te riječi. Samo su komentira­ne pjesme koje su inspirirale naš rad, što je napos­ljetku i lako uočljivo slušanjem i uspoređivanjem postojećih snimki. Bila je riječ o činjenicama, odnosno kako se stvaralo i kreiralo, ne o osobnom mišljenju. Svrha je bila da se mladi autori potaknu na slušanje većeg raspona glazbe ili da im se pokaže na koje se sve načine nekad dolazi­lo do inspiracije i materijala. Krene se od onih koje i privatno voliš, poslušaš i pokušaš učiniti nešto slično, na svoj način. Story: Što mislite o vašim nasljednicama u Ma­gazinu; Danijeli Martinović, Jeleni Rozgi, Ivani Kovač i danas Andrei Šušnjari? Svaka ima svoj faktor, uključujući mene. Šalim se, naravno. Ako mislite na scenski rad, sve imaju mnoštvo prekrasnih i ne baš tako lijepo napravljenih pjesama. Uostalom, kao i ja, ili svatko sa scene, kao i u svim ostalim sferama života. Svaka je progresivno bolja i kreativnija sukladno uloženoj ljubavi, vremenu i trudu. Te žene slabo poznajem, ali na peti pogled, dakle, privatno, mogu reći da mi je Ivana najdraža. CIJELI INTERVIEW PROČITAJTE U NOVOM BROJU TJEDNIKA STORY

Razgovarao Vinko Paić Fotografije Nadica Antunović; privatni album; Miranda Čikotić / Pixsell; Cropix

Zahvaljujemo managerici Marijani Panić na suradnji