Mira Furlan: Majčinstvo je ipak najteži posao

Mira Furlan, nekadašnja prvakinja zagrebačkog HNK, a danas glumica s holivudskom karijerom, nakon 25 godina stigla je u Zagreb. Prvi put - pos­lovno! Naime, glumica, koja je slavu stekla ulogama u kultnim serijama ‘Izgubljeni’ i ‘Ba­bylon 5’, u serijalu NoveTV ‘Najbolje godine’ prihva­tila je ulogu Violete, obične žene koja ima svoje fantazije i ovisnosti i koja je uvjerena da postoje izvanzemaljci koji dolaze u selo Dragošje. Posljednja tri tjedna, uz kratki posjet Dubrovniku, Mira Furlan uglavnom je bila na setu, a prošli petak napokon i završila snimanje posljednjeg od ukupno 25 nastavaka. Osta­tak ljeta provest će na prostorima bivše Jugoslavije, sa suprugom, redateljem Goranom Gajićem i njihovim 11-godišnjim sinom Markom Lavom. Story: U Hrvatskoj ste već tri tjedna i vrijeme provodite radno. Kakva je atmosfera na setu? Puno se radi i posao je vrlo zahtjevan jer se odrađuje velikom brzinom i treba za sve to imati kondicije i koncentracije. Atmosfera je odlična, kolege ljubazne, ima puno susreta koji su mi važni na ljudskoj razini. Story: Kako vam je bilo ponovno raditi i iskazi­vati emocije na materinskom jeziku? Iznimno je veliko zadovoljstvo pono­vno raditi na jeziku koji duboko osjećam i poznajem, kao nijedan drugi. U tom su jeziku lakoća i sloboda neusporedivo veće. Veća je sigurnost i manja je stega koja nameće rad na drugom jeziku, koliko god u njemu čovjek bio ležeran. Story: U Americi ste radili na kultnim serijama ‘Izgubljeni’ i ‘Babylon 5’. Kako ondje izgleda vaš jedan dan na setu? ‘Babylon 5’ bio je sniman u studiju, dolazila sam na set u 4.00 jer smo već u 7.00 morali biti spremni za snimanje, a make up je trajao tri sata. Svi moji šminkeri, baš kao i ostali glumci koji su sa mnom glumili izvanzemaljce, bili su ili glazbenici ili veliki poznavatelji glazbe, tako da je to vrijeme uvijek bilo ispunjeno razmjenjivanjem CD-a i kazeta. Taj početak snimajućeg dana ostao mi je u sjećanju kao najmirniji i najljepši. U ‘Izgub­ljenima’ je moja šminka trajala deset minuta, zapravo je nije bilo. Nisam ni maskaru smjela koristiti. Morala sam raskrstiti s vlastitom taštinom i pristati na to da ću biti prljava i raščupana, što mi je zapravo bilo oslobađajuće. Ondje gotovo i nije bilo interijera. Puno sam hodala po džungli s izrazito teškom puškom. To je bilo fizi­čki neizmjerno zahtjevno. CIJELI INTERVJU PROČITAJTE U NOVOM BROJU TJEDNIKA STORY