Miro Gavran: U nesebičnosti je tajna uspjeha

Još u djetinjstvu knjiga je Miri Gavranu postala prijatelj u kojem je pronašao bijeg od surove stvarnosti, a kad je počeo ispisivati stranice svojih romana, njegovu veselju nije bilo kraja. Najizvođeniji hrvatski pisac i dramatičar neprestano niže uspjehe, a posljednji se dogodio s njegovim novim romanom ‘Jedini svjedok ljepote’, koji je odlično prihvaćen među čitateljima, kao i strukom. Story: Jedan ste od najtiražnijih i najprevo­đenijih hrvatskih pisaca i dramatičara. Kako biste opisali svoj uspjeh? Uživam u ispisivanju svojih romana, komedija i priča. Usudim se ustvrditi da i moji čitate­lji i gledatelji to prepoznaju. Samo njima mogu zahvaliti taj tzv. uspjeh. A budući da moji tekstovi govore o univerzalnim temama, prepoznat­ljivim ljudskim odnosima, osobama koje nose emociju, humor ili zanimljivu životnu dramu, i u drugim ih sredinama lako prepoznaju i prihvaćaju kao svoje priče. Story: Odakle crpite inspiraciju? Dva su izvora: život i mašta. U pra­vilu se to dvoje isprepleće u većini mojih tekstova, na način da nakon nekoliko godina ni ja više ne znam što je što potaknulo i gdje su granice između životne inspiracije i mašte. Svakodnevni život iznimno je poticajan, ali mene privlači i ona igra koja se zove ‘što bi bilo kad bi bilo’ i često me vodi do neočekivanih rješenja. Story: Pišete uglavnom ljeti i zimi, a zanimljivo je da svoja djela pišete rukom... Točno. Sa 18 godina naučio sam tipkati s deset prstiju na pisaćem stroju, ali sve svoje romane, drame i komedije ispisao sam rukom u velike bilježnice. Tako mi je draže. Pisanje doživljavam kao ručni rad. A to što pišem ponajvi­še zimi i ljeti, iz praktičnih je razloga, naime, jesen i proljeće uglavnom su ispunjeni književnim nastupima, radom na novoj predstavi, puto­vanjima... pa sam nekako svoje raznovrsne poslove razdijelio po godišnjim dobima. Story: Jedini ste živući pisac koji ima svoj festival izvan matične zemlje. Iskreno, imponira mi što od 2003. u Slovač­koj, u gradu Trnava, kazalište Jana Palarika organizira međunarodni festival na kojem su­djeluju kazališta iz brojnih zemalja koja izvode moje drame i komedije. Story: U knjizi ‘Književnost i kazalište’ otkrili ste detalje iz vašeg djetinjstva i mla­dosti. Nedostaju li vam ti dani? Imao sam lijepo djetinjstvo i lijepu mladost, ali su mi draže ove zrele godine. Ne bih se rado vraćao u prošlost. Vjerojatno to znači da sam zado­voljan sadašnjošću. Story: Pamtite li dan kad ste upo­znali suprugu Mladenu? Mladena je studirala glumu na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju, gdje sam ja studirao dramaturgiju. Pamtim njezine prve studentske predstave, jako sam je cijenio kao glumicu. Ali naša je veza počela tek nakon što smo završili Akademiju. Tako da sam je prvo upoznao na sceni, a tek potom neposredno. Story: Pisali ste za Mladenu koja je glumica. Kako je surađivati s boljom polovicom? Sjajno. Uvijek sam uživao u suradnji s Mla­denom jer je posvećena svome poslu i oboje smatramo privilegijom što kod kuće imamo oso­bu spremnu na duge ugodne razgovore o kazali­štu. Srećom, sličnog smo senzibiliteta i sličnih pogleda na kazališnu umjetnost, pa je i to razlog zašto nam je suradnja uzajamno ugodna. Story: U braku ste već 23 godine. Koja je tajna uspjeha? Nesebičnost. Story: Vaš sin Jakov student je glume u Osijeku. Pokazuje li afinitet za pisanje? Vidim da ga pisanje zanima jedino kao put prema građenju bogatijega glumačkog lika. Story: Slažete li se s tim da je knjiga čovjekov najbolji prijatelj? Ne. Knjiga je predivna igračka, ali pra­vi su prijatelji nenadomjestivi. Dakle, na pusti otok radije bih poveo dva prijatelja nego ponio dvije knjige.