Bez pretjeranog oklijevanja, ali i oduševljenja, Splićanin Mladen Badovinac pristao nam je dati intervju. Ipak je iza grupe TBF, u kojoj je Badovinac frontmen, dobra godina. Na ovogodišnjem Porinu nominirani su u čak sedam kategorija za koncertni album ‘Perpetuum fritule’, a svaka nova pjesma proiz­vedena u radionici TBF-a, brzo postaje hit. Ali to sve znamo. No ono što ljubitelje lika i djela 33-godišnjeg Dalmatinca zanima, njegovi su pogledi na život, prio­riteti, snovi, iskustva i, naravno, ljubav. S glazbenikom smo se našli u sparno popodne uoči TBF-ova koncerta na zagrebačkom Cvjetnom trgu i uz kavu s mlijekom, pomalo umorno i flegmatično, ali vrlo živopisno - Mladen Badovinac ispričao nam je svašta. Story: Ove ste godine nominirani za Porin za pjesmu ‘Dogodila se ljubav’ u kategoriji pjesme godine, u suradnji s Leom Deklevom. Jeste li očekivali toliki uspjeh s jednom baladom? Ne, zapravo nisam ništa očekivao. Lea je tri godine željela da napravimo ‘Dogodila se ljubav’. Snimili smo je jednu večer i poslije uopće nisam razmišljao tome. Nikad ne znaš kako će neka pjesma odjeknuti. Svi smo čekali povratnu informaciju. Ali potpuno me iznenadilo. Prvo su mi prilazile same žene i govorile da je pjesma fenome­nalna, što mi je još bilo normalno jer ima žensku emociju i potpuno je za nas netipična, preslatka. Kad mi radimo, uvijek je prisutna neka sarkastična i zafrkantska nota kako ne bismo svi dobili dijabetes. No poslije, kad mi je došao moj keramičar i nahvalio pjesmu do neba, bio sam zbunjen. Ne znam što bih rekao. Story: Trenutačno se na domaćim top-ljestvicama sluša TBF-ova nova pjesma ‘Mater’. Kako vam je palo na pamet napisati antiljubavnu pjesmu o pobješnjeloj majci koja pomahnitalo traži nevjernu nevjestu? Je li inspirirana stvarnim slučajem? To bi trebalo pitati Sašu koji je napisao ‘Mater’. Teško mi je pričati što je on time želio reći. Znam da Saša ima običaj napisati stvari iz is­kustava drugih ljudi - sasluša ih, sagleda sve i stavi na papir. Kako je ona nastala, nemam pojma. Saša je samo jedan dan došao i rekao da ima novu stvar, da je poslušam i vidim kakva mi je. A možda se igrao mogućom slikom iz života, koja se može protumačiti i kao neka metafora. I meni je draže što ne znam odakle je ‘Mater’ potekla. Zanimljivije mi je znati kakav se film ljudima odvrtio kad su čuli našu novu stvar i kakva je njihova reakcija. Story: Kakva je vaša mama, bi li ona tako nešto napravila? Apsolutno ne bi. Moja je mama sušta suprotnost. Ne bi bila ni ljutita, ni ljubomorna, ni osvetoljubiva. Dapače. Koji put me udavi brigom. Previše je dobra i brižna. Za nju sam uvijek mali. Sve se svodi da me pita: “Jesi li jeo?” Kažem da jesam, a ona nudi još. Uvijek mi govori: “Pazi na zdravlje.” Sve je to toplo i zravorazumski. Story: Izjavili ste da bend ne mari za Porin i mišljenje struke. Što vam je onda najvažnije? Dobro se zabavljamo, dobri smo prijatelji. Imamo dobru ekipu s kojom radimo glazbu koja nas veseli. Veseli nas i što imamo priliku putovati okolo i upoznavati druge ljude. Glupo je reći da nam je to posao, to je jedno dionizi­jevsko putovanje koje nam donosi egzi­stenciju. Dok među nama vlada takva atmosfera i dok to prenosimo na publiku, sve ima smisla. Story: Često ste prva asocijacija na TBF. Godi li vam to? Da i ne. Uvijek sam bio za timski rad i dio sam benda. S vremenom je tako ispalo, nisam to želio. Nekako sam postao središte pozornosti, nekakva maskota TBF-a. U bendu uvijek naglašavamo da svatko u grupi ima svoju ulogu. Ali nema smisla boriti se protiv toga. Ideš raditi inter­vju pa je fotografu lakše snimiti jednu osobu, nego šest ljudi. Valjda. Ne znam što bih vam rekao. Ne da mi se ispravljati krive Drine. Story: Ima li izražene taštine u bendu? Oko čega se svađate? Svađamo?! To je malo preteška riječ. U bendu je riječ o šest afiniteta i jednostavno moramo doći do toga da nam svima odgovara to što radimo. Primjerice, Saša odabere neke pjesme za album, mi to blagoslovimo ili ne. Koji put je nama napetije nešto što njemu nije, ali u konačnici je najvažnije da napravimo album koji će biti cjelina i imati svoju glavu i rep. Ako se oko nečega lome koplja, dugo razgovaramo o tome, nije baš da se gađamo instrumentima. Stvarno nema tu neke taštine, svatko ima pravo na veto. Story: Jeste li vi tašti? Ne znam. Valjda jesam u nekoj mjeri, kao i svi ljudi. Nisam toliko da mi taština potpleće nogu u životu. Imam valjda neki zdrav ego. Ako ponekad nešto zabrljam, uvijek me netko može upozoriti. Stat ću i razmisliti o tome, stoji li uopće taj komentar. Story: Izjavili ste da nemate ni dana radnog staža. Kad ste se zaljubili u hip-hop? Odmalena sam volio glazbu. Uvijek sam nešto pjevušio. S deset godina slušao sam glazbu ‘80-ih. Zanimalo me sve što je proizvodilo zvuk0. Volio sam i filmove i filmsku glazbu. U jednom trenutku vidio sam MC Hammera na televiziji i to je bio trenutak kad je hip-hop ozbiljno ušao u mainstream. Došlo je do mojih ušiju. Svidjelo mi se jako, oduševilo me. U osnovnoj školi brzo sam se našao u društvu Luke Barbića koji je slušao prapočetke hip-hopa, tako da sam sve više otkrivao tu glazbu. Sviđalo mi se repanje, u početku sam i sam pisao tekstove. No sve se događa spontano. Imao sam prijatelje koji vole istu muziku i pokušali smo oponašati ono što nam se sviđa. Sve bez velikih ambicija. Jednostavno se razvijalo, glazba je opojna stvar. Imati bend s pri­jateljima jednostavno me obogaćivalo. Sve se tako poklopilo. Story: Što biste radili da ne pjevate? Nisam razmišljao o tome. Ne znam. Blesavo je reći što bi bilo kad bi bilo. Vjerojatno bih radio nešto vezano uz scenu. Možda bih se više bavio organizacijskim poslovima, organizacijom koncerata. Ne bih baš bio vodoinstalater, ali ne isključujem prekvalifikaciju u nešto drugo. Nisam isključiv. Ne znam kamo će me život odvesti. Story: Rekli ste da je bilo trenutaka kad ste išli pogrešnim putem. Na što ste mislili? Kad sam to rekao? Razvijali smo se u ratno vrijeme, prepuno loših vibri, a bend mi je bio sklonište. Radio sam ono što volim. Ima ljudi koji dugo traže sebe i ono što ih ispunjava. Kad su dokoni i traže da im netko drugi pokaže put. Neki ga nikad ne pronađu. To znaju biti depresivne epizode, kad ljudi gube vjeru. Pa se u tom smislu smatram sretnim što sam imao koliko-toliko jasnu viziju onoga što me ispunjava. Sjajno je što se poklopilo da s ovim što radim mogu za­rađivati za život. Story: Kako je bilo odrastati u Splitu s obzirom na to da u tom gradu, kako bi Ante Tomić rekao, živi humor kao teroristička disciplina. Jesu li i vas gnjavili? Možemo reći da to stoji. U Splitu često imaš dojam da je svatko otvorena meta. Najnormalnije je da ti ljudi ulijeću u tvoj šesnaesterac, pa ti se zabiju kopačkom u prsa. S vremenom se navikneš na to, i to je tako. Nikad nisi dovoljno dobar. Iako me i danas boli kad su ljudi takvi, jer mislim da to koči razvoj društva. Sve to nije produktivno. Ne znam kako je bilo prije, ali čini mi se da je pojam ‘dišpeta’ nekad bio zdraviji, dobro­namjerniji. Imam osjećaj da je danas puno zločestiji. Kako mi pričaju starije generacije, ako je i bilo podbadanja, bilo je da te učini boljim, da dobiješ neku snagu i dokažeš da ovaj što te podcjenjuje - nije u pravu. Story: Što ste naučili od roditelja? Ne sjećam se da mi je otac kao u nekoj filmskoj sceni objasnio životne činjenice. Ali ukazali su mi na to da su ljudi koji se nikad ne predaju. Budući da imam i dvije sestre, uvijek smo bili jednako tretirani, držali su do ravnopravnosti, suživota i zajednice. Jako su vrijedni ljudi, uvijek su se trudili priuštiti nam normalan život. Isticali su rad i poštenje. A život zna biti kurva. Možda su predobri. Glupo je to reći. Ali svakome nastoje pomoći pa na trenutke djeluje kako je ovaj svijet pogrešno mjesto za njih. Ispadaju naivni, što me zna iživcirati. A opet mislim da su u pravu. Uvijek će se pojavljivati ljudi koji će nas poku­šati iskoristiti, ali to je nevažno. Bitno je da sve što radimo, činimo u dobroj namjeri, pa svakome na dušu. Story: Gotovo sve vaše pjesme govore o društveno aktualnim temama, životnim bitkama i filozofiji. Rjeđe pjevate o ljubavi. Što je za vas ljubav? Od postanka čovječanstva ljudi je pokušavaju definirati, pa nisu uspjeli. Ne znam ni ja. Ne bih želio da ispadne kako znam što je ljubav. Neobjašnjiva je i prekrasna stvar. A možda je baš zato prekrasna jer je neobjašnjiva. Story: Rekli ste da vas privlače senzualne vragolanke. Je li vaša djevojka Milena takva? Ponekad mi je baš dosadno kad dajem intervje pa onda pričam gluposti. Nema pojma, zašto sam to provalio. Nadam se da će se i Milena nasmijati na ovo. Senzualna je, a ponekad i vragolasta. Nije umišljena. Normalna cura koja se zna šaliti na svoj račun. To mi se najviše sviđa. Žena može biti najzgodnija na svijetu, ali ako nema nekog duha, to mi postaje bez veze i potpuno nevažno. Story: Kako ste se upoznali, je li to bila ljubav na prvi pogled? Znali smo se iz viđenja, a ja sam privukao nju. Te večeri kad smo se upoznali u jednom kafiću, minutu prije nje kupio sam zadnja dva piva, koja je baš i ona željela. Jedno sam pio, a drugo mi je bilo u ruci. Rekla mi je: “Ja bih isto to pivo, a ti si uzeo zadnje!” Tada sam joj dao jedno. To je bilo super. Mislila je da joj neću dati. Onda smo upali u priču. I to je to, i još traje ta rasprava... Story: S obzirom na to da vam se dogodio kraći prekid, što mislite je li veza nakon toga puna drukčija u odnosu na onu koja nema ‘šavove’? Sad nam je bolje. O nekim stvarima nismo dovoljno otvoreno razgovarali, tako da je svatko od nas uzeo vremena i prostora za sebe da bismo mogli ponovno otvorenije ući u neke rasprave. Ni­smo tvrdoglavi, oboje možemo stati na loptu, saslušati jedan drugoga i naći kompromis. Do­davati se loptom kako bismo skupa zabili gol. To smo uspjeli napraviti i sad je super. Story: Planirate li vjenčanje? Ne, ništa takvo zasad nam nije u planu. Story: Volite li djecu? Naravno da volim. No nisam još aktivno razmišljao tome. Trenutačno sam usredotočen na druge stvari. Pretpostavljam da ću imati djecu, ali sve u svoje vrijeme. Ne opterećujemo se time, bit će kad bude. Moram reći da mi je blesavo kad ljudi naglašavaju da su im draža ili muška ili ženska djeca. Bez obzira na to što će svi ponovno dobiti dijabetes od moje izjave - doista je najvažnije da je dijete zdravo. Story: Kad vratite film, jeste li imali uspjeha s curama? Uvijek sam bio sramežljiv. Nikad nisam bio veliki uletavač. Ali ako bi mi se neka cura svidjela, skupio bih hrabrost i prišao joj. S vremenom je to postalo lakše. Story: Jeste li ikad prevarili ijednu curu i ponašali se poput nekog macho frajera? Nisam nikad varao cure. Daleko sam ja od macho tipa. Story: Jednom ste za sebe rekli da ste više melankolični nego romantični. Jesam romantičan, ali u nekoj normalnoj dozi. Imam neke svoje geste romantike prema Mileni, ali to bih zadržao za sebe. Te geste ne uključuju klišeje poput cvijeća. Imamo mi naše trenutke, znam što Milenu veseli i obrnuto. Često je iznenadim, iako je nju teško iznenaditi. Story: Kad vas hvata melankolija? Svaki dan pomalo. Mogu me rastužiti ljudske sudbine i priče. Toliko me dira da zapadam u crnjake i to me onda blokira. Počnem sve gledati pesimistično, što postaje neproduktivno i za mene i sve oko mene. Treniram se da ne uzimam sve srcu i da stvari gledam s veselije strane. Tada se uvijek sjetim pjesme ‘Always Look on the Bright Side of Life’. To mi onda baci osmijeh na lice. Pa onda gledam što mogu napraviti za nekoga tko je manje sretan od mene. Story: Što vas može naljutiti? Prepotencija, nedostatak takta, što se i meni događa. Nepristojnost, kad ljudi misle da sve znaju. Sam sebe treniram da imam više takta. Ljuti me i ljudska okrutnost prema drugim ljudima i životinjama. Kad čovjek izigrava Boga. Story: Vjerujete li ljudima? Oprezan sam s ljudima. S vremenom sve više. S obzirom na to da egzistiram s njim, uvijek idem s pozitivnom mišlju prema ljudima, u nadi da će sve biti u redu. Story: Jeste li ikad bili razočarani? A tko nije? Događalo se da su me neki ljudi izdali. Story: Koliko vam vjera znači? Nisam vjernik, niti pripadnik ijedne religije. Trudim se sve više vjerovati sebi i svojim procjenama. Naravno da vjera u Boga nipošto nije loša, ali ljudi ponekad manipuliraju time. Mislim da bismo trebali svi više vjerovati u sebe i svoje potencijale, a ne čekati gotovanski da nam neko više biće riješi prob­lem. Nije pošteno. Story: U posljednje ste vrijeme prilično smršavjeli. Koliko vam je važan izgled? Nisam opterećen time. Bavim se izgledom tako da uskladim tenisice, majicu i čarape. Smr­šavio sam jer sam se brutalno udebljao, što je bila velika prijetnja za zdravlje. Da sam nastavio tako živjeti, umro bih. Toliko sam se utromio, da mi je dosadilo - jednostavno sam se zgadio sam sebi. Ali što ću, volim jesti. Sad se kontroliram i baš mi se svidjelo baviti sportom. U početku sam išao na dijete, ali sad često kuham zdravu i laganu hranu, a posljednjih devet mjeseci odlazim u teretanu, barem triputa tjedno. Ako mi se dogodi da desetak dana ne stignem trenirati, osjetim se trulo. Story: Koliko vam je novac važan? Samo kao sredstvo preživljavanja. Želim sve ono što svaka prosječna osoba želi. Prosječan život. Da imam neki stan normalne veličine, auto srednje klase i da uplatim neko životno osiguranje. I za normalno pojesti i popiti. Story: Jeste li razmišljali o životu u Zagrebu? Jesam. Ali onda sam sreo Milenu i sve se nag­lo promijenilo. Planirao sam preseljenje kad su se stvari oko benda dosta zahuktale. Događalo bi mi se da dođem u Zagreb na dva-tri dana nešto obaviti, onda bih sreo ljude koji bi mi, primjerice, nudili da snimim glas za crtić, što u Splitu nema šanse da se dogodi. Ali opet bih bio rastrgan na relaciji Split-Zagreb. Razgovarala Antonija Nazor Foto: Jure Ravlić