Dok jedni dječju rastrošnost "drže pod kontrolom" zahvaljujući financijskim ograničenjima, drugi idu linijom manjeg otpora i trošeći novac kupuju dječju poslušnost, nekoliko sati mira ili vremena za sebe. A, naravno, ima i onih koji pokušavaju naučiti djecu disciplini kad je o novcu riječ te im usaditi razumne potrošačke navike. Psiholozi tvrde kako djeca počinju razumjeti snagu novca čim stanu prepoznavati svoje najdraže igračke u dućanu – već s tri godine - pa stoga nikada nije prerano za početi s edukacijom o novcu. "Otac sam srednjoškolke i novac sam joj počeo davati tek krajem osnovne škole, u vrlo rijetkim slučajevima i prije. Imala je plaćen obrok u školi, a kako živimo u manjem mjestu, dućana i kafića nismo imali u blizini kuće i nije imala potrebu za trošenjem. Nakon škole najčešće se nalazila s prijateljicama koje su živjele blizu, pa su znale ići jedna k drugoj na sok ili kakvu domaću slasticu. Kad je krenula u srednju školu, u veće mjesto, to je već bila druga priča, počeli smo joj svakih dan, dva ili tri davati 20, 30 kuna, pa si ona rasporedi za pecivo, sok, sladoled, što već odluči s prijateljicama taj dan. Najčešće si nešto kupe pod velikim odmorom ili ako duže čekaju školski autobus. Povremeno smo joj počeli davati i neki veći iznos, oko 50 kuna, jer je počela sama kupovati školski pribor i slično. Ponosno mogu reći da nikada nije zlorabila našu dobru volju po tom pitanju, ma koliko joj novaca dali', rekao je tata Toni iz Gorskog kotara koji, sa suprugom, na džeparac za dijete potroši oko 600 kuna od svake plaće. Mlađem sinu još ne daju fiksni džeparac", kaže Toni iz Gorskog kotara. Zagrepčanka Martina kćeri je počela davati džeparac kad je napunila šest godina. Bila je tada zadnja godina vrtića. "Davala sam joj 100 kuna mjesečno i mogla si ih je rasporediti kako god je htjela i potrošiti na što god je htjela, ili pak štedjeti. Danas ona ima devet godina i ide u drugi razred, i iznos sam joj povećala na 200 kuna. Najčešće to potroši na lizalice i sladolede, rijetko kad na neku igračku. Uvijek mi kaže na što potroši. I da, pokušava štedjeti, ali baš ne uspijeva. Smatram da je džeparac važan za dijete jer tako nauči raspolagati novcem, spoznaje vrijednost novca i počinje razumijevati kako se brzo može potrošiti ako se troši nesmotreno', ispričala nam je Martina iz Zagreba. Davor iz Pule svojem srednjoškolcu svaki dan daje 20 kuna, a vikendom 50 ili 100. Uz to, priča nam, redovito "užica" ponešto i od bake i djeda, bo to nikada nisu veće svote. "Uglavnom, svaki dan si nešto kupi, pecivo i kavu ili nešto slično, a sada s proljećem svaki dan ide s prijateljima poslije škole na sok i/ili sladoled. Uvijek nam kaže na što potroši i koliko mu je ostalo od prethodnog dana, tako da ponekad kaže da mu ne treba ništa. Zadovoljan sam kako raspolaže novcem, nadam se da će tako i ostati", rekao je tata Davor.

"Kad sam s Laurom, koja sada ima 13 godina, razgovarala o džeparcu, ponudila sam joj dvije opcije: dobivati džeparac na početku mjeseca i više ne pitati do iduće plaće ili da svaki dan zatraži za neke sitnice koje joj trebaju. Odabrala je drugu opciju, jer je shvatila da tako može izvući više novaca. K tome, ona kao dijete razvedenih roditelja uspije užicati s obje strane", kaže Zagrepčanka Danijela. Autor: G. A. Fotografije: Profimedia