Od ružnog pačeta do velike zvijezde

Legendarni glumac Dustin Hoffman 8. kolovoza navršio je 80 godina i može se pohvaliti pozamašnim brojem snimljenih uspješnica

Neki od antologijskih naslova iz njegove 50 godina duge filmske karijere su ‘Diplomac’, ‘Ponoćni kauboj’, ‘Mali veliki čovjek’, ‘Kramer protiv Kramera’, ‘Kišni čovjek’ i mnogi drugi, no u Hollywoodu će u šali reći kako je Dustin poznatiji po hitovima koje nije snimio. Lista filmova u kojima je odbio glumiti podjednako je impresivna kao ona u kojima smo ga imali priliku gledati. Problem je bio u tome da, kako objašnjava, nikad nije planirao postati zvijezda.

Svi su komentirali jedno kad su se ove legende pojavile u Cannesu

Kada je 1967. snimio kultnog ‘Diplomca’, teško da ga je itko mogao nazvati seks-simbolom, holivudskim ljepotanom, no imao je nešto privlačno u sebi, nešto dječački zgodno, a i taj glas… Redatelji su ga odjednom počeli primjećivati i željeli raditi s njim, no odbio je gotovo sve. Mislio je da nije pravi glumac za te uloge, želio se vratiti u kazalište. Dvije godine poslije, ipak se vratio filmu, snimio ‘Ponoćnog kauboja’ i dobio drugu nominaciju za Oscar. No odabirom ove uloge iznenadio je mnoge – nakon uglađenog Benjamina Braddocka prometnuo se u trećerazrednog varalicu i bogalja Enrica Ratsa Rizzoa. I, najgore od svega, Dustin koji je odjednom bio zvijezda odlučio je prihvatiti sporednu ulogu. Mike Nichols koji je režirao ‘Diplomca’ pitao se što mu je bilo da nakon što mu je on pružio priliku života snimi ovo.

-Nazvao me i rekao: “Zašto si pristao glumiti ovog ružnog tipa? To je sporedna uloga”, a ja sam mu odgovorio: “Pa, sviđa mi se”. Počeo sam glumiti 12 godina prije nego što sam snimio ‘Diplomca’ koji me lansirao u zvjezdanu orbitu. Nakon toga svakodnevno su mi slali scenarije. Prije toga nisam dobio nitjedan i zato sam ih odlučio sve odbiti. Odbio sam mnoge uloge. To je još jedan od mojih demona. Odbio sam divne projekte. želite li popis? Na broju jedan je ‘The Touch’ Ingmara Bergmana, jer je moja prva supruga bila u drugom stanju i nismo željeli ostaviti njezina ginekologa u New Yorku i tražiti novog u Švedskoj. Zapravo, oduvijek sam odlično znao racionalizirati stvari. No to je rijetko bila istina. Ako nešto ne želite napraviti, naći ćete milijun izlika. Drugi je ‘Bliski susreti treće vrste’. Steven Spielberg kaže da sam ga odbio više puta nego ijedan drugi glumac. A onda smo napokon ‘Kuku’ radili zajedno. Morao sam jednom pristati i drago mi je što jesam. Odbio sam i onaj film o roblju, ljubavnu priču koju je radio Richard Dreyfuss, i ‘Schindlerovu listu’. Hm, odbio sam i Fellinija… Godinama poslije pitao sam se zašto sam to napravio. Postoji razlog. Svaki je Fellinijev film bio sinkroniziran i mislio sam da će to utjecati na izvedbu. Rekao sam mu da ću mu platiti da to ne radi, ali je odbio. Volim Fellinija, ali odbio sam ga. Uvijek sam tražio razloge da nešto ne napravim. Nije to zato što sam lijen, nego zato što sam si teško dopustio uspjeh. Mislim da bih se ugodnije osjećao da sam jedva preživljavao od glume, jer nikad nisam ni očekivao više. ‘Diplomca’ sam nazvao nesretnim slučajem i godinama poslije nastojao sam umanjiti taj uspjeh – prisjetio se Hoffman koji je rođen 8. kolovoza 1937. godine u Los Angelesu u židovskoj obitelji.

 

Dustin Hoffman i Ryan Gosling

 

Majka Lillian Gold bila je glumica i džez-pijanistica, a otac Harry radio je kao rekviziter u filmskom studiju u kojem je točno na dan Dustinova rođenja dobio otkaz. Pokrenuo je vlastiti posao, no ubrzo je bankrotirao i zbog toga morao prodati sve pokućstvo. – Često smo večerali corn flakes – prisjetio se Dustin koji je lik Willyja Lomana iz filma ‘Smrt trgovačkog putnika’ temeljio na očevu karakteru. Mladi Dustin bio je talentirani glazbenik i njegova majka Lillian, koja se ubrzo ostavila glu-mačkih aspiracija kako bi odgajala sinove, željela je da nastavi učiti svirati klavir. I to klasiku, no on je volio džez, upisao je taj smjer, ali i brzo otkrio da nije dovoljno dobar kao što je mislio.- Nisam bio talentiran za glazbu. Nisam imao sluha – priznao je.

Za razliku od dvije godine starijeg brata Ronalda, koji je danas uspješan odvjetnik, Hoffman nije bio dobar učenik. Srednju školu u Los Angelesu jedva je završio 1995., a s obzirom na to da su mu ocjene bile loše, nije se mogao upisati na Santa Monica College, gdje je želio studirati medicinu. Umjesto toga, prijatelj mu je preporučio da upiše satove glume. – Ondje ne možeš pasti razred, kao da si na tjelesnom, nitko ne dobiva jedinicu – prisjetio se riječi svog prijatelja. Upisao je glumu unatoč tome što su se mnogi protivili. – Ne možeš biti glumac. Nisi dovoljno zgodan – tetka Pearl mu je rekla jednom prilikom, no njemu je gluma išla odlično.

Još je u osnovnoj školi izigravao klauna kako bi nasmijao ostale učenike, a prva uloga koju je dobio bila je ona Tinyja Tima u srednjoškolskoj predstavi ‘Božićna priča’. Tinejdžerski problemi kao što su akne i aparatić za zube toliko su ga posramili da se maknuo s pozornice, ali strast prema glumi je ostala. Stoga je odlučio pohađati satove glume u kazalištu Pasadena Playhouse, gdje mu je jedan od kolega, a poslije i cimer, bio Gene Hackman. Brzo su se sprijateljili, a u kazalištu su ih prozvali dvojcem koji ima najmanje izgleda za uspjeh.

U potrazi za poslom obojica su se 1958. preselila u New York. Iako odlazak iz Los Angelesa u New York mnogim glumcima predstavlja pogrešan smjer u karijeri, Hoffman, koji kao sin autoritarnog čovjeka i nije imao najopuštenije i najsretnije djetinjstvo, žudio je za Velikom Ja-bukom, staništem onih koji se nigdje ne uklapaju. No ni ondašnji život nije bio lak. – Nisam bio dio glumačkog udruženja Actors Studio iako sam to pokušao postati čak pet puta. Morali ste proći prvi ocjenjivački sud, što ja nisam. A onda vas je čekao drugi krug kada vas ocjenjuje učitelj glume Lee Strasberg. No ponavljam, nisam prošao ni prvi krug. Bilo je to grozno iskustvo. Audicije su se održavale u krug, u mračnom prostoru, i tresao sam se od straha. Onda sam čuo da Lee održava privatne satove u Carnegie Hallu. Ondje je imao veliku sobu u kojoj se smjestilo 70 ili 80 studenata i svi smo platili tu poduku. Trebale su mi dvije godine da samo dođem na razgovor s njim. A onda sam još godinu dana čekao da bih doznao da sam primljen. Zatim sam počeo učiti glumu kod njega. Plaćao sam školarinu, što je zapravo značilo da sam čistio toalete – prisjetio se.

 

Chris McGurk, Dustin Hoffman i Danny Rosett

 

S vremena na vrijeme holivudske zvijezde bi dolazile na satove pogledati što i kako učenici rade, a jednom je prilikom pogledao na balkon i vidio plavušu u krznenom kaputu. – Pomislio sam: “Evo još jedne jadne glumice koja pokušava izgledati kao Marilyn Monroe, ali joj ne ide.” Onda sam nekoliko minuta poslije ponovno pogledao gore i to je uistinu bila ona. Izgledala je krhko. Imala je prozirnu kožu, mogao si joj vidjeti vene – otkrio je. Bila je to 1962., godina kada je diva preminula. Mlađahni Dustin u to je vrijeme stan dijelio s Geneom Hackmanom i Robertom Duvallom. – Sva trojica pripremali smo se za život na pozornici, misleći da nas čeka angažman za angažmanom na Off-Broadwayu. Smatrali smo da će naš veliki uspjeh biti već i to da pristojno živimo od glume – rekao je.U međuvremenu su prihvaćali razne poslove. Duvall je noću radio u pošti, a Hoffman kao konobar, ali i daktilograf te je u minuti mogao natipkati 90 riječi. Bio je zaposlen i kao asistent u psihijatrijskoj bolnici, bio je perač posuđa, garderobijer u kazalištu, tijekom štrajka novina bio je kolporter na Times Squareu, prodavao je igračke u robnoj kući Macy’s…

– Gene je imao najteži posao. Radio je za tvrtku za selidbe iz Greenwich Villagea, što znači da je namještaj nosio gore i dolje po stubištima zgrada koje su imale i do šest katova. Neprestano sam mu govorio da i meni sredi posao ondje jer je plaća bila dobra, ali je odgovorio kako misli da ja to ne bih mogao. On je hladnjak mogao staviti na leđa i tako ga nositi. Napokon sam ga nagovorio da mi dogovori posao. Nosio sam knjige gore i dolje. I nakon pola dana dao sam otkaz. Prvi veći novac zaradio sam u poslu koji nema veze s glumom. Kad već imam velik nos, zaposlio sam ga: radio sam za Maxwell House kao profesionalni ocjenjivač parfema – prisjeća se Hoffman.

Paralelno je prihvaćao glumačke angažmane u raznim kazalištima. I bio je jako nesiguran. Lice mu je i dalje bilo prekriveno aknama, patio je od polipa, nosio ružan aparatić za zube, mučio ga je njegov nizak rast. Stoga se nikada nije nadao da će postići svjetsku slavu. Ni redatelji ga nisu pretjerano hvalili. – Rano sam počeo dobivati takozvane karakterne uloge. A to je značilo: ili ste ružni, ili ste pripadnik etničke manjine, ili ste židov. Za one uistinu atraktivne uloge nisam imao aduta – njih su dobivali visoki i zgodni momci. Uostalom, do četrdesete godine bio sam uvjeren da prava filmska zvijezda treba izgledati kao Rock Hud-son, a ne kao ja. Rekli su mi da sam zabavan židov koji može glumiti sporedne uloge, u sjeni Roberta Redforda – prisjetio se Hoffman koji nikada nije ni želio biti Redford. Inspirirali su ga drugi junaci s velikog platna.

– I prije nego što sam pomislio da bih se mogao baviti glumom, gledao sam film ‘Buntovnik bez razloga’ i želio biti James Dean. Marlon Brando je bio ikona. Morao si biti idiot da bi uopće pomislio da možeš biti Brando. No Dean, dovoljno je bilo da kupiš crvenu jaknu i pogledaš se u ogledalo. Na drugoj godini glume rekao sam si da bih mogao uspjeti u tome da izgledam kao Dean. To je jedino što me kočilo – kaže. Ipak je 1960. dobio prvi angažman za koji je bio i plaćen – ulogu u predstavi ‘Yes Is for a Very Young Man’, a već iduće godine nastupio je na Braodwayu u predstavi ‘A Cook for Mr. Ge-neral’. Sljedećih šest godina često je nastupao na Broadwayu, ali i u televizijskim serijama kao što su ‘Naked City’ i ‘The Defenders’. Osvojio je nagradu Obie za najboljega glumca na Off-Broa-dwayu i o njemu su napisali prvi članak u New York Timesu. Opisali su ga kao kombinaciju Ringa Starra i Bustera Keatona. Prvi film snimio je 1967., bio je to ‘Tiger Makes Out’, nakon čega je otišao na audiciju za ‘Diplomca’. Slavu koju je odjednom stekao nakon što ga je Mike Nichols angažirao da glumi u ‘Diplomcu’ godinama poslije nazvao je bizarnom nesrećom.

 

Dustin Hoffman

 

Iako nije prava, ta ‘nesreća’ gotovo da se uopće nije ni dogodila. Nichols je prije toga na audiciji za ulogu diplomca kojeg je zavela prijateljica njegovih roditelja, fatalna gospođa Ro-binson, pogledao stotine muškaraca. Ali nešto je bilo pogrešno sa samom ulogom. Ako je taj mladić tako veliki heroj u svom svijetu, zašto se osjećao toliko nesigurno? I koja bi postojeća filmska zvijezda uopće mogla igrati takvog marginalca? Robert Redford želio je tu ulogu, ali ga je Nichols odbio jer je mislio da Redford nije sposoban igrati gubitnika. Hoffman je Nic-holsu odmah rekao da nije prava osoba za tu ulogu, da bi je trebao dati Redfordu, ne znajući u tom trenutku da ga je ovaj već odbio. Ipak je naposljetku tada 30-godišnji Dustin pristao glumiti 21-godišnjeg Braddocka, dok je glavnu žensku ulogu dobila Anne Bancroft, samo šest godina starija od njega. Njih su dvoje, kao i Kat-harine Ross koja je utjelovila kćer gospođe Robinson, osvojili nominaciju za Oscar, a film je prema anketi American Film Institutea iz 1999. došao na sedmo mjesto najpopularnijih američkih filmova svih vremena. No holivudski establišment u početku nije bio oduševljen izborom redatelja. Kada ga je producent počeo pokazivati nekim čelnim ljudima industrije, njihov je komentar bio: “Ovo bi bio odličan film da Nichols nije tako loše odabrao glavnoga glumca.” No njujorška ga je publika obožavala. Te 1968. svi su poludjeli za njim i postao je film s najvećom zaradom u toj godini, osobito omiljen među studentima. Samo jednom ulogom Hoffman je promijenio stav publike o tome kako izgleda muževan muškarac. Do tada je pojam seksepila bio netko nalik Rocku Hudsonu. Glumci Jack Nicholson, Al Pacino, Robert De Niro, Dennis Hopper i slični na neki način duguju Hoffmanu što im je otvorio vrata filmske industrije. Muškarci su odjednom mogli izgledati drukčije, biti inozemnog podrijetla ili imati etnička imena, mogli su biti niski, tamnoputi – i sve je to bilo seksi.

– Njegova je generacija isprva mislila da užasno izgleda, sve dok jednog dana nije postao zgodan – objasnio je scenarist ‘Diplomca’ Buck Henry koji je Hoffmana usporedio s Hump-hreyjem Bogartom. Tim je angažmanom zaradio honorar od tada basnoslovnih 125 tisuća dolara, a redatelji ga nisu prestali zivkati. No sljedećih godinu dana Dustin nije želio pogledati nijedan scenarij. – U prošlosti, prije moje bizarne nesreće, često su mi davali otkaz. Bila je to invazija na jedinu stvar u životu u koju sam bio siguran. Bio sam loš učenik, nisam imao dobro djetinjstvo, a gluma mi je bila sve… – objasnio je.

Kada je napokon odlučio prihvatiti novu ulogu, bila je to ona sporedna u filmu ‘Ponoćni kauboj’. Nichols i ostali savjetovali su mu da to ne radi i to zato što će, ako sada odustane od glavnih uloga, ispasti da je ‘Diplomac’ bio tek puka slučajnost, odnosno iznimka u njegovoj karijeri. No Hoffman nije želio odustati i za svoj je nastup osvojio još jednu nominaciju za nagradu Oscar. Iste se godine, 1969., oženio balerinom Anne Byrne, no detalji o njihovu braku i do danas su ostali nepoznanica. Posvojio je njezinu kćer iz prvog braka, Karinu, a u listopadu 1970. dobili su i vlastito dijete, kćer Jennu. Obiteljsko gnijezdo svili su u njujorškoj četvrti Greenwich Village i sljedećih deset godina živjeli bezbrižno. Dustin je zaradio još četiri nominacije za Oscar, a onda je napokon 1979. i osvojio svoj prvi zlatni kipić. I to za briljantnu izvedbu u filmu ‘Kramer protiv Kramera’ u kojem mu je partnerica bila Meryl Streep. Hoffman je igrao radoholičara Teda Kramera kojeg je ostavila supruga Joanna (Streep). Na brigu mu je ostavila sina Billyja. No nakon godinu i pol vraća se po dijete zbog čega bivši supružnici počinju sudsku bitku. Za ulogu je dobio same pohvale, a u to se vrijeme počelo šuškati kako to ne čudi jer je i sam proživljavao sličnu situaciju. Njegov se brak bližio kraju i par se razveo 1980. godine. Razlog kraha nije poznat jer Dustin na tu temu nije dao nijednu izjavu, a novinari su jedino uspjeli doznati da su djeca pripala majci. – Svaki je razvod trauma, a ja nisam iznimka. Kad porežete prst, treba vremena da rana zaraste, a kad nekoga istrgnete iz života, rana je neusporedivo dublja. Zato je iznimno važno da u gnjevu zbog neuspjeha nekom izjavom ili gestom ne prekoračite granicu jer to stvara nenadoknadivu štetu – objasnio je.

Clint Eastwood i Dustin Hoffman

 

No nije dugo samovao. U listopadu iste godine oženio se poduzetnicom Lisom Gottsegen. Par se poznavao još iz djetinjstva kada su živjeli gotovo vrata do vrata. Njihove su majke bile prijateljice, ali kako je Lisa 15 godina mlađa od Dustina, kao djeca nisu se družili. Godinama poslije, nakon što je Dustin počeo graditi glumačku karijeru, Lisi je umro djed i on je otišao na sprovod. Obnovili su kontakt i postali prijatelji, a nakon što se on razveo, i ljubavnici. Danas imaju četvero djece: Jacoba Edwarda rođenog 1981., Rebeccu Lillian rođenu 1983., Maxwella Geoffreyja rođenog 1984. i Alexandru Lydiju rođenu 1987., a zahvaljujući voljenoj Lisi lakše je prebrodio i smrt majke 1981. godine. – Lisa i ja zajedno smo gotovo 40 godina, a ja još imam osjećaj da naš brak traje tek tjedan dana. Može li čovjek poželjeti ljepšu sudbinu? – jedna je od rijetkih Hoffmanovih izjava na temu privatnog života.

Tijekom osamdesetih Dustin je snimio samo četiri filma, a za jedan od njih, ‘Kišnog čovjeka’, dobio je drugi Oscar. Ulogu autističnog Raymonda Babbitta mnogi smatraju njegovim najboljim ostvarenjem do danas. Uspješno se vratio i na kazališne daske, i to ulogama u predstavama ‘Smrt trgovačkog putnika’ na Broa-dwayu i ‘Mletački trgovac’ na londonskom West Endu. No nakon sudske tužbe koju je 1979. podignuo protiv producentskih kuća First Artists i Warner Brothers došao je na glas kao ‘težak’ glumac. Dustin je potraživao čak 65 milijuna dolara odštete jer su mu spomenuti filmski divovi oduzeli mogućnost kreativne kontrole nad filmovima ‘Zločin u krvi’ i ‘Agatha’.

– Mediji su lijeni. Priča da sam težak postaje istinita ako neprestano o tome pišete. Postoji nekoliko redatelja s kojima sam imao razmirice, ali oni su u manjini. Neki od njih to su javno priznali. Ali nisam ja takav, ne radim to, mislim da je to nemoralno. Kukavički je prljavo rublje prati u javnosti pa o tome neću ni govoriti u medijima. Postoje i redatelji s kojima sam se posvađao, a film je naposljetku odlično ispao. Jedan od njih je Sydney Pollack koji je radio ‘Tootsie’. Zapravo, Sydney nije bio otvoren za suradnju. Bio je odličan redatelj, bio je vatrogasac i to jedini koji zna ugasiti vatru. Šteta, jer postoje redatelji koji bi radije i da film propadne, nego da daju nekom drugom da im se petlja u posao, da podijele zasluge s nekim. To je zanimljiv fenomen. A ima i redatelja koji su otvoreni za suradnju, poput Barryja Levinsona – iskren je Hoffman. – Kažu da sam težak glumac. To je ta riječ. Ali objektivno živim u zajednici u kojoj postoje gore stvari od pukog neslaganja s redateljem. Mislim, Jack Nicholson bacio je televizor na Romana Polanskog, Bill Murray producenta je bacio u vodu, a Gene Hackman redatelja je bacio s jedne strane sobe na drugu. I uvijek sam se pitao zašto onda ja imam tu reputaciju – objasnio je Dustin.

Početkom devedesetih Dustin se nije proslavio odabirom uloga. Kritika mu je opet bila naklonjena tek 2002., kada smo ga gledali u hitu ‘Moonlight Mile’, zatim 2004. kada je snimio ‘San za životom’. Pet godina poslije nominiran je za nagradu Zlatni globus za izvedbu u filmu ‘Last Chance Harvey’, a iste godine osvojio je nagradu Annie za najbolji glas u animiranom filmu. Riječ je o liku Shife iz crtića ‘Kung Fu Panda’. Mlađa publika zacijelo ga pamti i po ulozi oca Bena Stillera iz filma ‘Upoznajte Fockerove’ koja je brzo došla na glas jedne od najpopularnijih novijih komedija. I ta mu je uloga donijela nagradu MTV-ja koji ga je proglasio najboljim komičarem.

– Ljudi, nažalost, prekasno shvate koliko je važno smijati se. Kad ste mladi, to vam se čini normalnim, no kako idu godine, otkrivate da je smijeh osnovni začin života. On je jednako važan kao voda ili zrak. Zato, smijte se dok god možete. To je najbolji dokaz da ste živi – poručio je glumački veteran koji je u međuvremenu dobio dvoje unučadi.

Danas sa suprugom živi u Los Angelesu, a posjeduje i kuću u Londonu, gdje često boravi. Iako je prije nekoliko dana ušao u deveto desetljeće života, starenjem se nimalo ne zamara. – Ne sviđa mi se što starim i sedamdesete su mi prošle prebrzo, no zadovoljan sam što relativno dobro nosim godine. Istina, muškarci su izloženi manjem pritisku koji nosi starenje, no kad bolje pogledam oko sebe svi smo, kad se usporedimo s Bradom Pittom, nalik glavicama luka – zaključio je.

 

Napisala: Nikolina Kunić
Foto: Getty

Preporučujemo