Robert Prosinečki: Nije mi lako biti odvojen od žene i kćeri

Puno se u našim, ali i srpskim medijima pisalo i još se piše o nogometnoj legendi svjetske klase - Robertu Prosinečkom. Trenersko mjesto u klubu Crvena zvezda otvorilo je put njegovim novim životnim izazovima, a diploma koju je primio u ruke na Ki­neziološkom fakultetu u Zagrebu, samo dan prije našeg susreta, pokazala se dodatnim vjetrom u leđa za nove izazove, uspjehe i trofeje. Iako rođen prije 42 godine, taj obiteljski čovjek i vrhunski profesionalac kao da je zadržao nešto dječačko u sebi. Teško je stoga ne primijetiti sjaj u Robertovim očima kada priča o lijepim, ali i onim teškim trenucima koji su sada iza njega. Nedvojbeno je da je nogomet njegova velika strast, ljubav, životni put te upravo zbog toga zauzima velik dio njegova srca. No ipak je onaj najveći rezerviran za tri pripadnice nježnijeg spola, kćerkice Robertu i Leonardu te suprugu Vlatku o kojima Žuti nije prestajao pričati... Story: Kako se osjećate? Prošlo je mjesec dana otkako sam otišao od kuće, a kojih sam proveo u Beogradu i Budvi na pripremama. Kod kuće sam bio samo nekoliko dana. Uskoro se pripremam za put u Tursku ponovno na pripreme s klubom. Neopisiv je osjećaj biti uz moje curice i suprugu, priznajem. Svima nam je ovo palo kao nešto novo, no smatram da nam zasad dobro ide. Ipak, teško mi se navik­nuti na to da sam šef. Tako me zovu igrači pa se moram naviknuti na to. Javnost me doista odlično prihvatila, što je velika stvar u trenerskom poslu. Osjećam da su me i igrači prihvatili jer smatram da im doista mogu puno toga pokazati, pružiti i dati ono najbolje od sebe. Tako da se uistinu dobro osjećam. No nedostaje mi obitelj... Ipak, danju me prilično zaokupe tri treninga pa ne stignem biti nostalgičan, no kada legnem u krevet, taj osjećaj postaje puno intenzivniji. Story: Kako se kćerkice, Roberta i Leonarda, nose s novim izazovom u obitelji Prosinečki? Nije lako, pogotovo zato što sam nakon profesionalne nogometne karijere imao puno vremena koje sam u potpunosti posvećivao obitelji, odnosno djeci. Svakodnevno sam ih odvodio u školu, dočekivao, pratio na engleski ili satove plesa tako da nam je to bila navika. To se mijenjalo samo kada sam izbivao s reprezentacijom, no to su bila kratka razdoblja. Emo­cije se najintenzivnije očituju prilikom naših telefonskih razgovora. Sigurno ćemo se viđati vikendima, kao što ćemo nastojati da se češće događaju dolasci na utakmice. Svjestan sam da će im biti teško, pogotovo Vlatki zato što joj neću moći pomo­ći u puno toga. CIJELI INTERVIEW PROČITAJTE U NOVOM BROJU TJEDNIKA STORY