Samozatajan, ali s dozom hedonizma: Dimitrije Popović

Gledajući svoj rad, ‘Magdalenu’, obuzi­ma­ju me nostalgična sjećanja koja me vraćaju u daleku prošlost. To su bili dani mog djetinjstva, kada sam se zabavljao strašeći prijatelje iz susjedstva. Precrtavši ljudsku lubanju iz nekog anatomskog atlasa što sam preciznije mogao, izrezao bih je iz papira i potom umetao u gomilu vune izvučene iz starih madraca, što je naposljetku izgledalo kao ljudska kosa. To je bilo lice lutke koju sam sklepao od ravnih predmeta odjenuvši je potom u pravu odjeću. Pozivao sam prijatelje da dođu u moju sobu i ostavljao bih ih po nekoliko minuta nasamo s lutkom koju sam postavio na svoj krevet. Baš me zanima­la njihova reakcija, a jedino što sam zaključio jest da su djevojčice bile puno hrabrije od dječaka – ispričao je slikar od­mjerenog pogleda i prepoznatljive sijede brade dok je zamišljeno gledao u jedno od svo­jih najpoznatijih komada iz ciklusa ‘Magdale­na’, koji je počeo raditi još početkom 2004. On kao istinski umjetnik ne pamti točan trenutak, dan ili datum kad je postao svjesan svoje sudbinske ljubavi prema likovnoj umjetnosti. Ona se naprosto rađala.