Glazbenik Saša Lošić prošlog tjedna stigao je u Zagreb, gdje je premijerno predstavljena pjesma Plavog orkestra, a potom je odjurio na premijeru dokumentarca ‘Orkestar’ na Sarajevo Film Festival, koji nije samo priča o jednom bendu nego o cijeloj jednoj generaciji.

Story: Prošlog tjedna, nakon nekoliko godina objavljena je vaša nova pjesma ‘(R)evolucija’... Da. Posebno mi je drago što na njoj gostuje Dubioza kolektiv. Kad čujete tu pjesmu, bit će vam jasno zašto je to trajalo toliko dugo. Story: Na filmskom festivalu u Sarajevu bit će predstavljen dokumentarni film ‘Orkestar’. To je priča o jednom vremenu, o duhovnom kodu naše generacije ispričana kroz objektiv jednog istočnoeuropskog benda; ovog puta Plavog orkestra. Bilo bi dosadno da je film pamflet naše uspješnosti... To je, zapravo, priča o generaciji i ljudima koji su, unatoč turbulentnim događajima, ostali nepobjedivi optimisti. Story: Jeste li vi optimist? Jesam. Iako djelujem melankolično, u sebi imam crtu veseljaka. Nikada neću dopustiti vremenu i okolnostima da unište moj optimizam. Story: Koliko često riskirate? Uvijek. Zamislite koliki trud većina ljudi ulaže cijeli svoj život samo da bi bili ozbiljni, normal­ni i nikad si ne dopuste trenutak ludosti, rizika. Ne mogu ni zamisliti takav turoban život. Kada mi najbolje ide, ja prekidam i počinjem raditi nešto drugo. Kada svi idu u jednom smjeru, ja se okrećem u drugi. To je pitanje stila. Imao sam nekoliko prekretnica u životu. Nisam dopuštao da me uljuljka pozicija uspjeha, to je uvijek početak kraja. Story: Nazire li se sada koja prekretnica? O, da. U studenome ili prosincu, kada završi drugi dio turneje s Plavim orkestrom, vidim duboku izolaciju koja bi mogla potrajati jako dugo. Moram reprogramirati život, više ne mogu živjeti u histeriji hita, projekata, velikih planova, središtu javnosti na moj lik i djelo. Deset godina bio sam u zavjetrini i mislio da živim nekvalitetnim životom. Sada vidim da su to bili dragocjeni trenuci. Ponovno bih želio ostvariti pravo na svoje ništa. Story: Razlikuje li se slava sada i na početku vaše karijere? Danas mi se čini da je nekako neukusno biti poznat. Sada imam neke druge imperative koji me vode. Počeo sam razdvajati važno od nevažnog, više ne mogu provoditi sate u backstageu s ljudima koji ne mogu prestati pričati. Prije nisam bio takav, želio sam da se svi osjećaju dobro. Čini se da me tijekom godina slomio faktor ljubaznosti. U duhu takvog razmišljanja, zaključio sam da moram pronaći vremena za sebe jer inače ovaj život nema smisla. Nikada nisam uživao u slavi. Ja sam razočaravajuće normalan čovjek. Moja je želja uspjeti narasti do jednostavnosti. Story: Jednom ste izjavili da se želite sačuvati od banalnosti. Kako to napraviti? Ne smiješ širiti miris važnosti oko sebe, povjerovati u svoj lik iz novina, ponašati se ceremonijalno - to je, ipak, mali put do ludila. Danas je puno elemenata takvog ponašanja, čak i u emoti­vnim odnosima. Uskraćenost je još uvijek zanim­ljiva, ljubav je još uvijek na strani osobe koja manje voli. To je tako zamorno. Da bi probao neki ekstrem, ne moraš biti ovisnik o heroinu, bungee jumpingu - dovoljno je da stvaraš ili samo da si zaljubljen. Pomalo sam umoran od ega, i svog i tuđeg, od ljudi koji žele biti ugledni ili zanimljivi - koji žele reći nešto šokantno. Story: Ljubljana, Sarajevo, Hvar, Zagreb..., gdje živite i gdje vam je dom? Ja sam čovjek ovih prostora i na poseban način volim sve te različitosti. Volim urbanu melankoliju i šarm Ljubljane, Sarajevo je moj grad, ondje žive moji prijatelji iz djetinjstva, rodbina. Na Hvaru se najbolje opustim, u sfumatu najljepšeg pastela Mediterana, ondje bih želio polako ostarjeti. Možda sam izgubio bazu. Počeo sam razmišljati da se dobro osjećam na aerodromima i kolodvorima, kao da sam jedna od izgubljenih duša koje se okupljaju na privremenim stajalištima. U tom se fluidu dobro osjećam.
Story: Kako funkcionira veza na daljinu s vašom dugogodišnjom djevojkom Špelom? Pokušao bih bliske osobe poštedjeti javnosti. Špela se ne voli eksponirati. Mogu vam odgovoriti da je razdvojenost ponekad i dobra jer se poželiš nekoga, definiraš odnos koji se nadogradi, bude još bolje. Tko zna što se događa kad su lju­di dugi niz godina 24 sata zajedno... Story: Je li ženidba na vidiku? U posljednje vrijeme često me to ispituju. Me­diji valjda misle da to zanima ljude. Vjerujte, to nikoga ne zanima. Ipak, ne mogu se zamisliti da dođem kući i kažem: “Idemo se vjenčati, javnost to očekuje od nas!” Kada si mlađi, svadbe imaju neki zanos, ali kad ste toliko dugo zajedno, to je samo formalnost i potpisivanje ugovora. Story: Znači li to da ne držite do tradicionalnih vrijednosti? Držim i ne držim. Stabilnost nekog odnosa ilustrira i to što ste dobrovoljno zajedno bez potpisanog ugovora. A opet, svi se ne­kako rasplaču na svadbama. Ne­davno sam bio prvi put kum u životu - svom prijatelju Darku u Ljubljani. Kad je žena iz općine počela čitati onaj literarni sastav o pravima i obavezama bračnih drugova, svima se srce stegnulo, pa i meni. Ima nečeg u tome. Rituali i tradicionalne vrijednosti stoje u svima nama, zanemarujemo ih i mislimo da više ne postoje, ali onda se vrate. Onda si gotov. Story: Prije dvije godine izjavili ste da ste trebali održati sastanak sami sa sobom, je li se to dogodilo? Jesam, ali sam zakasnio. Bit će vremena. Do tada obratite pozornost na pjesmu ‘Sve je to život’ s našeg novog albuma, ondje je sve rečeno. Razgovarala Maja Šitum Fotografije Dražen Kokorić, arhiv Storyja