Preboljela karcinom, pa se okrenula ljubavi

Kazališna, televizijska i filmska glumica Ankica Dobrić prije godinu dana pobijedila je karcinom dojke, a danas kaže da joj se to zastrašujuće razdoblje života čini svjetlosnim godinama daleko. Iako je sebe iznenadila što je smogla snage boriti se protiv te zloćudne bolesti, otkriva da je mnogo toga novog otkrila o sebi i sada sebe doživljava kao novu osobu. Premda je i tijekom bolesti bila aktivna u svojoj profesiji, Ankica se na scenu vratila jača nego ikada prije. Nakon uloge u filmu ‘Za ona dobra stara vremena’ i RTL-ovoj seriji ‘Pogrešan čovjek’, uslijedio je novi angažman. Vedra i optimistična, glumi u novoj predstavi glumačke družine Histrioni pod nazivom ‘Fine strine s Opatovine’, koja će nasmijavati gledatelje sve do rujna, kada će i Ankica uzeti zaslužen predah.

Riječ je o manjoj ulozi, ali bio mi je gušt utjeloviti je. Ona je direktorica koja ima svoj stav, a ja sam pokušala unijeti malo duhovitosti u taj lik. Uvijek glumac traži neku simpatičnost za svoj lik kada je netko antipatičan u odnosu na glavni lik. Vrlo je otresita pa sam joj morala udahnuti malo simpatičnosti. Redatelj mi je dao slobodu da je interpretiram na svoj način i bilo je odlično raditi na tom projektu. 

Story: Rekli ste da je u Hrvatskoj premalo dobrih ženskih uloga. Što je razlog tome?

Zato što živimo u muškom svijetu. U filmu i kazalištu više su zastupljeni muški likovi, a u Gavelli doista ima puno glumica. Na žalost, vrlo je malo dobrih uloga za sve nas. Treba imati sreće da biste dobili dobru ulogu, treba se podrazumijevati da ste dobar glumac, a onda se moraju poklopiti sve druge okolnosti da bi se dobila ta dobra uloga. 

Story: Znači da su muškarci ipak u boljem položaju od kolegica glumica?

Tako je. Muškarci su u svakoj branši u povoljnijem položaju, ali i u životu općenito. Primjerice, ja sam neudana žena, a kada žena nema partnera, ljudi se prema njoj drukčije ponašaju. Takve žene moraju biti i muškarac i žena u jednom. Mislim da sam svoju mušku stranu dosta razvila kako bih se zaštitila u ovom društvu. Puno sam puta bila sigurna da mi neke stvari ljudi ne bi napravili da sam iza sebe imala partnera. Na žalost, živimo u takvom svijetu. Nisam nikad osjetila diskriminaciju samo zato što sam žena, nego zato što sam solo žena. Očekuje se od žene da je udana i ima djecu. S druge strane, udane žene gledaju me kao potencijalnu prijetnju. Kao da ću im oduzeti muževe, a ja si mislim: “Zar one misle da bih ja spala na njihove ostatke?” Dugo sam nastojala biti ljubazna prema tim ženama, ali više ne marim za njihovo mišljenje. 

Story: Vaš posljednji film zove se ‘Za ona dobra stara vremena’. Kojih se starih vremena vi rado prisjećate?

Volim se prisjećati djetinjstva, doba bezbrižnosti i uživanja u prirodi. Budući da sada glumim u Histrionima, sjećanje me vodi u doba Univerzijade, kada je grad bio živ, pun turista i mladih. Bile su to lude histrionske noći. Nakon predstave glumci bi se okupili, družili, zapjevali. To su meni bila dobra stara vremena.

Story: U filmu se postavlja pitanje: ‘Otići iz Hrvatske ili ostati?’ Jeste li vi kad razmišljali o odlasku ili ostvarenju inozemne karijere?

Moja sestra udana je za Amerikanca i kada sam bila kod nje u New Yorku, njezina svekrva predlagala mi je da me upozna s nekim producentima. Tada sam još bila mlada i mogla sam graditi inozemnu glumačku karijeru. Ali šetala sam ulicama New Yorka i shvatila da ne vidim svoj život tamo. Previše je okrutan, nije po mjeri čovjeka, a ja sam već bila formirana glumica. Imala sam svoje kazalište, mogla sam se popeti na Sljeme, otići do mora, šetati  se Maksimirom... Shvatila sam da je Zagreb grad po mjeri čovjeka i da tu želim ostati. Mislim i da nikada nisam bila dovoljno ambiciozna za inozemnu karijeru. Možda zbog straha i nesigurnosti, a možda zbog činjenice da ambiciozan čovjek mora imati dobar želudac i biti spreman na sve, a ja nisam takva. 

Story: Jeste se u karijeri susreli s tim ljudima jakog želuca koji će učiniti sve samo kako bi napredovali? 

Apsolutno, pa nije neuobičajeno da se glumci ulizuju redateljima. Prije su se znali držati u grupama pa bi na kućnim druženjima dogovarali uloge i projekte. Ja nisam iz Zagreba, nisam nikoga poznavala kada sam došla. Morala sam sama graditi život i izboriti se za sebe. Kada sam bila mlada, mislila sam da je dovoljno dobro odigrati ulogu da bih napredovala, ali to, na žalost, nije dovoljno. Ne samo tu nego svugdje u svijetu. Ako hoćeš biti karijerist, velik i uspješan, moraš raditi na sebi, ali i na drugima da bi te prihvatili i progurali. 

Story: Kakav je osjećaj bio ponovno stati pred kamere? Koliko se to iskustvo razlikuje od onog na kazališnim daskama?

Gluma pred kamerom i na pozornici nije ista i uvijek ti treba malo vremena da se adaptiraš, da kamera postane dio tebe jer ona sve vidi, čak i one najsitnije pogreške. Trebalo mi je malo vremena da se priviknem. Kao kada ljeti ne glumim pa se vratim na posao najesen. Samo je bilo potrebno vrijeme da se opet ‘ufuram’.

Story: Početkom godine glumili ste i u seriji ‘Pogrešan čovjek’. Kako biste opisali to iskustvo?

Bilo je dosta naporno jer je na dan snimanja padao snijeg, a ja sam sve scene morala snimiti na otvorenom. S druge strane, bilo je jako ugodno ponovno sresti kolege iz Beograda. Žao mi je što tu ulogu nisam mogla malo više razviti, razigrati, napraviti je malo većom i boljom. Nisam dugo snimala sapunice i veselim se snimati ih jer imam iskustva s njima. To je određena vrsta glumačkog treninga. Ne pridajem veću ili manju važnost određenom projektu.

Story: Imaju li glumci averziju prema sapunicama? Smatraju li neki da su ‘predobri’ da bi glumili u sapunici?

Neki imaju. Naravno da volimo raditi na dobroj drami ili snimiti dobar film, ali i u sapunici moraš biti vrlo vješt. Ako se dovoljno potrudiš, možeš jako dobro razviti ulogu. Jedino što je takav rad puno naporniji zbog svakodnevnog snimanja i uvjeti nisu uvijek najbolji. Nemam ništa protiv sapunica i smatram da se dobar glumac svugdje vidi. Zamjeram samo to što u sapunicama može glumiti svatko, odnosno što se svatko smatra glumcem. Smatram da mi kolega ne može biti bilo tko jer to vrijeđa moje zanimanje. Producenti angažiraju takve ljude misleći da će sapunica steći popularnost ili da će tako zaraditi više novca. Ne shvaćaju da će se puno više gledati i cijeniti nešto što je profesionalno napravljeno. Ne trebaju za to dovesti nekoga tko se samo voli skidati i biti poznat. 

Story: U novoj predstavi Histriona ‘Fine strine s Opatovine’ glumite Melitu Degen. O kakvoj je ulozi riječ?

Slavica Knežević i ja dvije smo fine strine s Opatovine. To su dvije neudane Zagrepčanke koje ‘rade dobra djela’. Veseli me  igrati u toj predstavi iako ni tu ulogu nisam dobila u prvoj podjeli. Druga je glumica trebala igrati Melitu, ali došlo je do promjene i uloga je pripala meni. Valjda je Bog tako htio. Smatram da je to izvrstan tekst i vrlo duhovita predstava, prava histrionska. Mislim da će je publika rado doći gledati i smijeha neće nedostajati. 

Story: Riječ je o crnoj komediji. Je li teže rastužiti ili nasmijati publiku?

Jednako je teško. Ponekad glumac misli da će se publika rasplakati ako se on rasplače. To nije istina. Nisu ni svi glumci duhoviti. Treba točno znati kada nešto plasirati da bi bilo efektno, a mislim da je u tome izvrstan moj kolega Damir Lončar. Svaku ga večer gledam na Opatovini i on to briljantno radi. Kad smo igrali prvu večer, morali smo čekati da se publika dobro ismije kako bismo mogli nastaviti. Predstava je trajala dulje nego što je trebala. 

Story: Iako vam je bitka s rakom na neki način obilježila život, smeta li vam kada vas ljudi pitaju o bolesti? Imate li osjećaj da ne možete od nje pobjeći koliko god se trudili?

Ponekad da. Iskreno, najprije nisam htjela da ta priča iziđe u javnost jer je to osobna stvar i nisam htjela da me ljudi doživljavaju bolesnom. Međutim, spletom okolnosti priča je dospjela u javnost i progovorila sam o svemu. Nakon toga često su mi prilazile žene koje su rekle da i same proživljavaju istu borbu ili da su je pobijedile. Divno mi je kada sam čula od tih žena da su čitale moje intervjue i da im je pomoglo ono što sam rekla. Mislim da sam pozitivna osoba iako mi je tada bilo strašno teško. Imam veliku energiju i borila sam se, a u intervjuima sam htjela reći da čovjek ne treba odustati i da treba vjerovati u dobar ishod. Znala sam se našaliti da ću imati neku ljubavnu aferu pa da zaboravimo malo tu moju bolesti i malo više pričamo o mojim ljubavima, vezama i frajerima.

Story: Znači li to da imate prijaviti neku ljubavnu priču? Događa li se nešto zanimljivo na tom planu?

Ima nešto zanimljivo, ali čuvam to u tajnosti. Nije fora odmah sve otkriti. Prvo ću vas držati malo u napetosti.

Story: Između kemoterapija uspijevali ste odigrati svoje stare predstave i sada radite punom parom. Biste li rekli da ste radoholičarka ili vam rad jednostavno puni baterije i dođe kao ispušni ventil?

Kada čovjek radi ono što voli, kada ga taj rad ispunjava, nema vremena misliti na išta loše. Sebi sam rekla da neću otkazivati predstave i da ću raditi dokle god mogu. Ponekad sam morala  iz malog nožnog prsta izvući energiju da bih to mogla odraditi, ali uspjela sam. Znala sam se  pitati kako sam to uspjela iako sam bila na dnu. Čovjek treba samo imati volju i sve se može. 

Story: Nakon što je to razdoblje života iza vas, čini li vam se kao da ste to sve proživjeli u nekom prošlom životu? 

Kada se prisjetim tog razdoblja, imam osjećaj kao da gledam drugu osobu. Promijenilo me to iskustvo. Ne znam kako sam to sve uspjela preživjeti, imala sam više snage nego što sam mislila. Živjela sam od kemoterapije do kemoterapije, ali uvijek sam imala pozitivan stav i u meni je stalno tinjala nada. Dok ovo govorim, imam osjećaj kao da pričam o drugoj osobi, ne o sadašnjoj sebi.

Story: Što ste najvažnije naučili o sebi tijekom tog razdoblja?

Banalno zvuči i ljudi često ne razumiju kada se ovo kaže, ali najvažnije je početi voljeti sebe. Stalno se nekom želimo dopasti, umjesto da zavolimo sebe. Želimo biti dragi mami, tati, prijateljima i kolegama, ali nitko nas ne uči kako njegovati ljubav prema sebi. To nije sebično, nego je najvažnije. Stalno sam skakala oko drugih i ugađala svima, ali sada sam naučila sebe staviti na prvo mjesto. 

Story: Jeste li se mogli u tom razdoblju osloniti na ljude u svom životu? Jesu li barem tada malo ‘skakali’ oko vas?

Jesu, ali ne svi. Ne svi za koje sam mislila da će biti uz mene. U takvim razdobljima raščiste se neke stvari, što je zapravo dobro. Čovjek mora malo sjesti i razmisliti o ljudima u svom životu. Kao kada sjednete ispred ormara i raščistite ga od odjeće koja vam nije potrebna. Tako treba ponekad razmisliti o određenim ljudima u svom životu. Neki su uz vas iz pogrešnih razloga, neki su emocionalni žderači ili imaju od vas koristi. Takvi vam ljudi ne trebaju u životu. Što vrijeme više prolazi, sve više vjerujem u stare narodne izreke poput one - prijatelj se u nevolji poznaje. S druge strane, u mom životu pojavili su se potpuno novi ljudi koji su mi pružili ruku. Među njima je i iscjelitelj Zoran Bračika.

Story: Nedavno ste otkrili da ste se nakon svog morali suočiti s majčinim zdravstvenim stanjem. Kako se nosite s time? Kako je majka?

Moja mama ima 83 godine, nedavno je pala i slomila kuk. Nakon oporavka slomila je rame i lakat te dobila emboliju pluća. Bogu hvala, preživjela je i sretna sam zbog toga. Puno se posvećujem majci jer je volim i jer mi je majka. S druge strane, nije dobro toliko roditelja vezati zz sebe i držati ga uz sebe. Trebam reći: “U redu. Prepuštam te, mama. Neka bude kako treba biti”. Sada slijedi proces za koji moram biti spremna. Neovisno u kojim ste godinama, jednako je bolno izgubiti roditelje. Sada sebe odgajam da prihvatim majčino zdravstveno stanje. Moram biti spremna da će jednog dana moja majka otići jer život je takav. 

Story: Vratimo se na ljubav. Niste izgubili vjeru u nju? 

Meni je ljubav uvijek na prvome mjestu i uvijek ću vjerovati u nju. Prvo trebaš njegovati ljubav prema sebi, a onda prema drugima. Tu se ubraja i ljubav žene prema muškarcu, ali tek nakon što nauči voljeti sama sebe.

Story: Mislite li da su se u današnje vrijeme prestale cijeniti tradicionalne vrijednosti i da ljubav ljudima nije prioritet?

Toliko su nam nametnute materijalne vrijednosti da potpuno zanemarujemo emotivne veze. Curama je važno kako će izgledati, hoće li biti s dobrostojećim dečkom koji je može navečer izvesti van i plaćati pića. Neki normalni dečki koji možda nisu financijski situirani nemaju šanse kod takvih cura, a bilo bi im i teško biti s takvim curama. Mislim da to već dugo traje. Sve je postalo jako površno. Gleda se tko ima što u novčaniku, a zanemaruju se ljubav i strast. Barem u mladosti ne bi trebalo kalkulirati i razbijati glavu s takvim mislima, nego prepustiti se osjećajima. 

Story: Iako ćete ljeto provesti radno, hoćete li na jesen pronaći vremena za predah?

Igramo cijeli srpanj i kolovoz, točnije do 1. rujna. Početkom rujna otići ću malo na odmor, ali nakon toga počinje moja sezona u Gavelli.