Navajo pleme ili Dene`, kako se sami nazivaju žive u matrijarhalnom sistemu. Naime, najstarija žena glavna je šefica plemena, i najčešće je to „baka“. Ona posjeduje sva materijalna dobra, daje zapovjedi i prema njoj se sve određuje. Čak i kružni oblik njihovih kuća – hogana, izgledom upravo podsjeća na majčinu utrobu. Zidovi izgledaju poput rebara dok rupa u sredini kroz koju izlazi dim vatre predstavlja pupak – komentirali su mi pojedini pripadnici plemena.

Navajo pleme - život između prirode i jednostavnosti
1/8
Navajo pleme - život između prirode i jednostavnosti
Vidi galeriju
Story 1018
- Kad si u hoganu, ništa ti se loše ne može dogoditi – pojašnjavaju. Upravo sam iz tog razloga, došavši u Navajo rezervat, prvo pristupio ženama, tražeći pristup toj zajednici. Nakon probnog razgovora i čestih upita „zašto“, za početak su mi dopustili da neko vrijeme provedem sa 70-godišnjom Sue, pripadnicom Navajo plemena, koja živi tradicionalnim načinom života, u planini sa dva psa te trideset i pet ovaca. Došavši u planinu primijetio sam staro stablo neto pogođeno munjom koje je stajalo nasred puta - ponudio sam joj pomoć pri krčenju, no ona je to nonšalantno odbila. - Ne! - rekla je Sue - Stablo pripada Bogu Munje, ne smijemo ga ni dirati ni koristiti jer to donosi nesreću – komentirala je. Tada sam shvatio kako sam zakoračio u neki drugi paralelni svijet koji je za razliku od našega, svakako povezaniji s prirodom. - Ispod nas je Majka Zemlja, a iznad nas Otac Nebo - nastavila je. - Svako jutro, prije same zore, trebaš ustati i dočekati novo rađanje Sunca. Tada su Bogovi najaktivniji: lutaju okolo naokolo i traže ljude. Ako te uoče budnog, prilaze ti i nude pomoć, jednostavno govoreći - Evo vrijednog čovjeka, pomognimo mu u njegovom naumu! – oduševljeno je dodala. Te noći, sam po prvi puta, otkako sam došao u Ameriku, spavao spokojno. Ne znam je li to bilo zbog jet lega (razlike u satnici) ili jednostavno zbog umora, ali napokon sam uspio sklopiti oči i dobro se naspavati. Iduće jutro u posjet je došla Char, 41 -godišnja kustosica Navajo muzeja sa svoje dvoje djece. - Crpim snagu iz svog naroda – pojašnjava Char - Ne smatram se tradicionalnom, ali duboko poštujem prošlost i običaje. Nalazim se negdje između. Živjela sam dugi niz godina u Kanadi te sam željela pobjeći od rezervata, no kada sam se prvi put vratila natrag, shvatila sam gdje pripadam i da mi je ovdje mjesto! – sa smiješkom je dodala ova simpatična kustosica muzeja. Istu stvar mi govori i 50-godišnja Idah, majstorica Navajo grnčarije, vrlo važnog segmenta njihove kulture. - Ovdje je naše mjesto, tu smo rođeni, okružuju nas četiri svete planine, ovdje se osjećamo potpuno. Vlada je bila loša prema nama ali nekako smo uspjeli. Čuvamo ono što je naše! - rekla je Idah pomalo ogorčena prema Amerikancima. Upravo njeno lice i doza nepovjerenja prema bijelcima, ponukala me je da joj postavim ključno pitanje - Hoće li njen narod ponovno ojačati te se vratiti natrag u svoju zemlju? - Sigurna sam u to - odgovorila je s nadom u očima. Poučen sa tim razmišljanjima, pitao sam Sue o njenoj mladosti dok smo se tog dana vozili prema benzinskoj pumpi razgledavajući prekrasne kanjone koji izgledaju poput onih iz westerna. - Oh – uzdahnula je veselo Sue prisjećajući se svoje mladosti. - Bila sam jako mlada kada sam se prvi puta udala. Tada nisam znala ništa o svijetu - otišla sam u Kaliforniju sa svojim prvim mužem te smo živjeli poput hipija . Slušala sam tadašnju popularnu glazbu - Elvisa, Janice Joplin, Stonese... i živjela punim plućima – kroz smijeh odgovara Sue. Noć je lagano padala a nas dvoje smo se vozili otvorenog krova, gledali zvijezde i slušali Rolling Stonese te mi se cijelo to vrijeme u glavi vrtjela misao koju je Sue u jednom trenutku napomenula - ključ postojanja Navaja je jednostavno preživljavanje iz dana u dan.