NIVES CELZIJUS O VEDRANI RUDAN: 'Premda sama nikad ne bih izjavila ništa slično, zahvalna sam joj...'

'Od 25. do dana današnjeg niste mogli naći nekog pastuha da vas oplodi? Imaš sebe, imaš ljubavnika, imaš vjerojatno lošeg šeficu il šefa, što će ti još i dijete?'

Djevojke od najranijih dana pripremaju za ulogu majke i brigu o budućim bebicama. Dečke pripremaju za ulogu frajera i brigu o limenim ‘bebicama’. “Možete li se sjetiti bilo kojeg zakona koji vladi daje ovlasti da donosi odluke o muškom tijelu”, upitala je Kamala Harris prije nekoliko godina Kavanaugha i, naravno, pomalo i očekivano ostala uskraćena za suvisao odgovor. Odgovor smo znali i bez njegova neuspješnog pokušaja izbjegavanja odgovora. Ne samo da se nitko ne upliće u izbor muškarca o vlastitom tijelu, od njih se, primjerice, čak i ne očekuje briga o kontracepciji. Ipak se to nešto događa u ženskom tijelu pa zašto bi se oni brinuli o tome. Odgovornost je isključivo na ženi, a sve u svrhu beskompromisne ugode muškaraca. Žena je ta koja će mučiti tijelo pilulama i spiralama, pratiti plodne i neplodne dane, a muškarcima je mrsko čak staviti i prezervativ, osim ako žena baš ne inzistira. Ako slušate one koji zagovaraju život po svaku cijenu, pa makar cijena bila i život majke, abortus često spominju kao ideju kontracepcijskog sredstva promiskuitetnih žena bez obzira na to što nemaju nikakve spoznaje o ženinim intimnim navikama niti okolnostima koje su je dovele do takve odluke. Nikad se ne spominje promiskuitet muškaraca ni njihova odgovornost, kao da je u tom slučaju riječ o samozačeću.

Jer, kao što smo rekli, jedino kada je kontracepcijska odgovornost u pitanju, žena ima svoj tjelesni integritet. Tim istim zagovornicima života po svaku cijenu, pa makar žena ili djevojčica bila i žrtva silovanja, nije palo na pamet, primjerice, zagovarati obaveznu vazektomiju svih osuđenika za seksualne zločine kako bi osigurali da pri eventualnom ponavljanju zločina barem neće ostati trajni podsjetnik na njihova nedjela u obliku novog, neželjenog života.

Razmišljajući o društvu u kojem živimo, Vedranina opservacija ne samo da mi zvuči iznimno dobronamjerno, brižno, empatično i puno ljubavi, nego ne mogu ne pomisliti kako to da si svi ne postavljamo to pitanje. Želimo li zaista darivati djecu društvu koje smatra kako je pravo djeteta neprikosnoveno, pod uvjetom da nije žensko?