Naviknula sam se na neobične temperature - jednom sam sredinom listopada snimala u moru, u kaputu, a jednom sam u toplicama usred zime izišla iz toplog vanjskog bazena i u badiću se valjala po snijegu. To nije bilo u funkciji snimanja, samo me zanimalo kakav je osjećaj - govori kolumnistica i voditeljica Andrea Andrassy koju smo, radi snimanja zimskog editorijala, bacili u snijeg. “Bilo je hladno, ali imala sam odličnog stilista koji je sa sobom imao warmere - paketiće koji se zalijepe na odjeću i griju kao topli čaj”, kaže 32-godišnja Zagrepčanka koja je na listu uspjeha upisala još jedan zavidan - prvu televizijsku gažu odradila je prije deset dana u Ljubljani, gdje je na državnoj televiziji vodila Izbor slovenske pjesme za pjesmu Eurovizije.

Story: Ovaj se tjedan obilježava Međunarodni dan žena. Kako vi obilježavate taj dan? 

Inače ga ne obilježavam, ali ove godine radim nešto o čemu sam sanjala još kao klinka - snimam naslovnicu za Cosmopolitan. Nikad nisam mislila da ću biti na njoj pa mi je to veliko iznenađenje i golema čast.

Story: Koliko vi kao žena osjećate pomake od djetinjstva do danas u odnosu prema ženama? 

Kao dijete nisam živjela u svijetu u kojem je vladalo mišljenje da nešto mogu ili ne mogu zato što sam žena. Sjećam se da su me, kad sam imala šest godina, na plesnoj priredbi htjeli odjenuti u dečka jer smo sve bile curice i neke su trebale biti maskirane u mornare. Ja sam to odbila, zahtijevala sam da budem curica i rekla da neću nastupati ako mi se to ne omogući. Nikad nisam prihvaćala nametnute stvari, pa tako ni ideju da žene nešto ne mogu - ona me u potpunosti zaobilazila, ili sam ja zaobilazila nju.

Story: Da imate moć, koje biste privilegije dali ženama, a uskratili muškarcima? 

Možda bih muškarcima dala privilegij da rađaju, čisto da osjete što to znači. Inače bih vjerojatno muškarcima uskratila privilegij da ih se smatra većim frajerima ako su bili s puno žena, dok se žene istodobno ružno gleda ako se ne udaju za svoga prvog ili drugog dečka. Dio muškog privilegija zavođenja prebacila bih na žene, tako da svi možemo živjeti u istom svijetu. I, naravno, razlike u plaćama - sjećam se da sam na radiju imala polovicu plaće svoga kolege i radila dvostruki posao, samo zato što je naš šef više volio muškarce u eteru.

Story: Prije četiri godine izdali ste knjigu ‘Dnevnik gradske cure’, zbirku kolumni koje pišete svaki tjedan - britko, bez zadrške i vrlo otvoreno. Jeste li ikad primili negativnu reakciju ili možda prijetnju?

Negativne reakcije dobivam otkad sam počela pisati, a kad je riječ o javnim osobama, rijetko mi se netko javi s ljutitim stavom. Kada nekog bocnem, to je najčešće ili osoba koja se zna nositi s tim i ne ljuti se, ili netko tko zna da ga ne bockam zato što sam zločesta, nego zato što on loše radi svoj posao i zaslužuje prozivku. Političari su savršen primjer.

Story: Vaše kolumne podižu prašinu, a ispod njih je lavina raznih komentara. Čitate li ih sve? 

Ne, odustala sam od toga. Kad sam počela, nisam pisala onako kako želim pa su me pogađali komentari da kolumna ne valja. Nakon toga počela sam pisati točno onako kako želim i očekivala pozitivne komentare. Opet je bilo svega. Tad sam shvatila da će uvijek biti ljudi kojima nešto neće odgovarati i da je važno da odgovara meni. Konstruktivnu kritiku uvijek cijenim, ali ona najčešće dolazi u inbox, pod pravim imenom i prezimenom, bez uvreda. Komentari ispod članaka često su s lažnih profila i puni uvreda, što je najčešće znak da kritika nije konstruktivna, samo okrutna.  

Story: Do čijeg vam je mišljenja najviše stalo? 

Kada radim, uvijek se pitam bih li bila ponosna da to vidi moja mama i što bi na to rekao moj brat. Naravno, važno mi je da sam zadovoljna onim što radim. Sve ostalo je sekundarno.

Story: Kažete za sebe da ste introvertirani, a sa 25 godina počeli ste karijeru stand-up komičarke. Je li to bilo terapijsko rješavanje straha ili čisti mazohizam?

Tad još nisam imala pojma da je definicija mog stanja introvert, samo sam znala da najviše volim biti kod kuće i da me prečesta druženja umaraju. Naravno, mislila sam da nešto nije u redu sa mnom jer uživam biti sama. Stand-up nije bio ni terapija ni mazohizam, samo refleks. Svidjelo mi se što sam vidjela na drugim nastupima i htjela probati. Nije bilo plana, nisam imala očekivanja, samo sam se prijavila kao što se prijaviš na karaoke, zato što ti je došlo.

Story: Osim u Hrvatskoj, kao komičarka nastupali ste u Sloveniji, Engleskoj, čak i u Comedy Centralu. Zašto ste odlučili prekinuti uspješnu karijeru?

U najaktivnijoj stand-up fazi radila sam još dva posla. Stand-up je značio česta putovanja na nastupe u večernjim satima, a tu je i detalj koji i dalje postoji u zemljama u kojima je taj oblik zabave tek u počecima - ljudi imaju predrasude prema ženi na pozornici. U Engleskoj je to sasvim drukčije, a kada sam se vratila, shvatila sam da mi to još više smeta. Kombinacija obaveza i osjećaja da što god kažeš, znaš da će u publici biti netko tko se neće smijati samo zato što si žena - stvari su zbog kojih sam se posvetila pisanju i voditeljskim gažama, ali to ne znači da se neću vratiti stand-upu, samo sam na pauzi.

Story: Televizijskoj ste se publici predstavili u prvoj sezoni showa ‘Tvoje lice zvuči poznato’, a prošli ste tjedan otišli veliki korak dalje - vodili ste EMA-u, Izbor slovenske pjesme za pjesmu Eurovizije. Voditeljski angažman uživo na državnoj televiziji na jeziku koji vam nije materinski. Jeste li se preznojili tijekom prijenosa? 

Zapravo nisam. Imala sam divnog suvoditelja, komičara Vida Valiča, koji je moj dugogodišnji prijatelj. Zajedno smo smišljali scenarij, a kad sam došla u Ljubljanu, zajedno smo i vježbali - on me svako malo ispravljao i objašnjavao točan izgovor riječi koje sam pogrešno izgovarala. Tu subotu bila sam toliko spremna i opuštena da sam znala da će sve biti ok, iako je to bio moj prvi live angažman na televiziji. To mi je bio dosad najveći izazov u karijeri i jedva čekam ponoviti nešto slično.

Story: Slovenski jezik naučili ste gledajući serije ‘Princ s Bel-Aira’ i ‘Čarobnice’ na Kanalu A kao dijete, znate sve slovenske predstavnike za Eurosong, prevodili ste jednu internetsku stranicu sa slovenskog na hrvatski. Odakle tolika fascinacija našim prvim susjedima? 

Moja je baka bila Slovenka, ali zapravo nisam imala previše doticaja sa Slovenijom zbog nje. Kanal A gledala sam zato što su imali serije koje se nisu mogle gledati na našoj televiziji, a Slovence sam kao narod upoznala kroz stand-up. Obožavam njihov mentalitet, jako su slični nama, ali i Austrijancima. Čini mi se da su puno pozitivniji od nas, a to mi baš odgovara.

Story: Je li vam se svidio tko u Sloveniji? 

Sviđaju mi se gotovo svi, ali na prijateljskoj osnovi. Slovenci su mi kao oni prijatelji s mora koje rijetko vidiš, ali jedva čekaš da se ponovno družite. Ali ne, nemam među njima nekoga posebnog zbog koga bih počela mucati... Sva sreća, tko zna kako bih odradila live da imam.

Story: Koristite svaku priliku za odlazak na daleka putovanja i upoznavanje novih zemalja. Koje su vas se kulture i običaji najviše dojmili? Gdje biste mogli živjeti? 

Japanska kultura apsolutno mi je najdraža od svih koje sam upoznala - predivno su odgojeni, imaju radnu etiku koja bi Hrvatsku spasila u godinu dana i savršenu hranu. Mogla bih živjeti u Japanu, ali nisam sigurna koliko dugo... Po tom su mi pitanju ipak draži New York i London, onamo bih se mogla preseliti sutra. 

Story: Jeste li se ikad zaljubili na putovanju?

Jesam, iako se to ne može nazvati zaljubljivanjem u pravom smislu riječi. Dogodilo se u Starbucksu u Japanu. On je bio visoki Japa-nac koji je s kolegom stajao u redu i govorio savršenim engleskim pa sam pretpostavila da je Amerikanac japanskih korijena. Nakon toga naručio je kavu na savršenom japanskom, i to je bilo to. Bio je nevjerojatno zgodan, a ja, među ostalim, obožavam muškarce koji govore nekoliko jezika... U vrtiću sam se zaljubila u dečka zato što je znao brojiti na engleskom.

Story: Što mora imati muškarac da bi vas privukao? 

Smisao za humor koji mi odgovara i sposobnost da izdrži sve moje bube, muhe i paukove u glavi. I mora mi biti najljepši na svijetu - ne objektivno najljepši, nego najljepši meni. Ne volim pravilne, zgodne muškarce koji su lijepi svim ženama - volim one kod kojih sama pronađem nešto lijepo, nešto što drugi često i ne vide. To je onda samo moje lijepo.

Story: Jednom ste izjavili da dečki vole kad ih cura u vezi gnjavi, a da vi to ne radite. Jeste li promijenili nešto u tom obrascu ponašanja?

Nisam - ne gnjavim dečke u vezi, to mi nije simpatično. Ali promijenila sam mišljenje. Prije sam govorila da dečkima često dosadi kad ih cura ne gnjavi i da uvijek završe s nekom koja ih maltretira... U međuvremenu sam shvatila da to nije odlika muškarca nego dječaka. Dječaci završe s takvim ženama, muškarci ne.

Story: Mislite li da vaši jasni životni stavovi u kolumnama privlače ili odbijaju muškarce? 

Mislim da se događa i jedno i drugo, ali znam i da mi je potpuno svejedno. Naravno da mi je žao ako netko zbog kolumne ima loše mišljenje o meni iako me nije upoznao, ali time se ne vrijedi opterećivati. To ionako nisu muškarci s kojima bih pronašla mnogo toga zajedničkog, tako da nema štete - ni za njih, ni za mene.

Story: Ako vas možemo nazvati zagrebačkom Carrie Bradshaw, postoji li negdje skriven od reflektora zagrebački Mr. Big?

To mi je grozna usporedba jer jedino što ona i ja imamo zajedničko jest tipkanje po tipkovnici kompjutora. Ona je ekstrovertirana žena koja novac troši na cipele, ja sam introvert koji troši na dostavu hrane. Što se tiče Mr. Biga... sigurno postoji negdje, ali ni Carrie zapravo nije sigurna je li glavni lik u njezinu životu ili samo sezonac. Ne znam ni ja, javim kad doznam. Možda je onaj iz vrtića koji zna brojiti na engleskom.

Story: Kako biste definirali pravu ljubav? Jeste li je ikad pronašli?

Prava ljubav je... kad imaš nekog pred kim možeš biti 100% svoj i ne pada ti na pamet biti bilo što osim toga. Kad imaš nekog s kim se savršeno slažeš i savršeno svađaš kad se ne slažete. Netko tko je ponosan na tebe i tko te podsjeća na to da si super čak i kad misliš da nisi. I netko čija ti je sreća važnija od tvoje. Možda sam je pronašla, ali vjerojatno je negdje tamo gdje mi je i USB. I to javim kad pronađem.

Story: Treba li u vezi svaki spol imati ulogu?

Jedina uloga koju ljudi trebaju imati u vezi jest biti podrška partneru. Primjerice, obožavam kuhati osobi koju volim i često se u vezi pretvaram u polukućanicu, ali ne mislim da svaka žena mora voljeti isto. Znam puno parova kod kojih frajer uvijek kuha, a žena radi ‘muške poslove’ i odlično funkcioniraju. Mislim da je podjela uloga odlična metoda za učinkovitost, ali ne mislim da mora imati veze sa spolom.

Story: Muškobanjasta Andrea - je li to vaše iskreno mišljenje o sebi ili je samo trik kojim izvlačite komplimente?  

Nije, kad kažem muškobanjasta, zapravo mislim na to da sam uvijek imala više muških prijatelja i radila ‘muške’ stvari. Trenirala sam hokej i karate, a u šestom sam razredu umjesto plesa, koji su odabrale gotovo sve cure, trenirala košarku. I nemam neku potrebu za štiklama - najčešće sam u tenisicama, ne volim nakit, gotovo nikad ne nosim kišobran i nikad nemam maramice u torbi, zbog čega su me nekoliko puta pitali kakva sam ja to neženstvena žena. 

Story: Na Instagramu vas prati 130 tisuća, a na Facebooku 160 tisuća ljudi. Najbolji i najlošiji ulet na društvenim mrežama? 

Najboljeg se ne sjećam jer generalno nisam naklonjena uletima u inbox, ali jedan od najlošijih je vjerojatno frajer koji mi se javljao jednom godišnje, a na njegove poruke nisam odgovarala jer nisu bile dobar poziv na komunikaciju. Izgl-dalo je otprilike ovako: “Hej” - 2013., 2014.   stiže: “Hej”, a 2015.: “Kaj ima?”. I kraj komunikacije sredinom iste godine: “Kurvo.” A kažu da je romantika mrtva.

Story: Odrasli ste s dvije godine mlađim bratom... Savjetujete li se danas u životnim ili ljubavnim odlukama? 

U djetinjstvu smo se često svađali i tukli, ali danas smo jako bliski. živimo blizu i često se družimo, zajedno kuhamo i gledamo filmove. Maltretiram ga porukama dok je na poslu pa se ljuti. Savjetujemo se o svemu, osim o ljubavnim stvarima - o tome pričam s frendicama jer mi ne pada na pamet time zamarati brata.

Story: Magistra ste ekonomije koja se našla u ulozi stand-up komičarke, radijske voditeljice, kolumnistice, odlične imitatorice u prvoj sezoni showa ‘Tvoje lice zvuči poznato’ i televizijske voditeljice. Koji je vaš posao iz snova? 

Ovo što radim. Bilo bi super da još jednom mogu odraditi ‘TLZP’ jer je to savršeno iskustvo, a i televizijski voditeljski angažmani jako mi se sviđaju, na kojem god oni jeziku bili. I voljela bih jednom napisati scenarij za neku seriju. Slovenci to često rade jer imaju mnogo razvijeniju domaću produkciju, nadam se da ću imati priliku napraviti tako nešto. 

Story: Malo ljudi zna da ste prvu glumačku ulogu imali u seriji ‘K.T. 2 - Pravda na zadatku’. 

Da, kao klinka sam imala priliku upoznati Sanju Vejnović i toliko me se dojmila da sam dugo htjela postati glumica. To nije bio korak u tom smjeru, samo usputno snimanje dok sam tijekom studija radila kao statist, ali jako mi je drago što sam sudjelovala u tome jer se stalno reprizira. Svaki mi se put javi hrpa ljudi i zajedno se smijemo - to mi je jedna od dražih stvari kad je riječ o ruganju na svoj račun. I dalje me privlače glumački izazovi, samo malo manje... kriminalni.

Story: Kakav je život singl cure u tridesetima?

Meni odgovara život singl cure. Protiv sam ulaska u vezu samo zato da bi čovjek bio u vezi. U nju ulazim kad se stvari lijepo poklope, ali ako se ne poklope, volim biti i sama. Mislim da je ljudima koji znaju biti sami puno ljepše u vezi nego onima kojima je ona nužna. 

Story: Kako vidite budućnost - profesionalno i privatno? 

Moram dovršiti novu knjigu - već je posložena, samo je treba natipkati, ali to odgađam već dvije godine jer stalno putujem i nisam na miru dovoljno dugo da bih to uspjela. I veselim se novim voditeljskim izazovima - sad kad sam si dokazala da stvarno mogu raditi live TV, i to na stranom jeziku, jedva čekam nove prilike.