Domaći pjevač: 'Sin ide sa mnom i na gaže'

Kako poznate pop pjesme zvuče kad ih opjeva Tomislav Mužek, naš najpoznatiji tenor, pokazao je na albumu ‘Mužek & Trio Live in HNK’. S kolegama Miroslavom Lesićem, Tomis­lavom Modrićem i Mladenom Kosovcem album će predstaviti 8. travnja u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Je li sada trema veća, objašnjava prvak Opere zagrebačkog HNK koji nam je otkrio zašto početak ljeta donosi veliku životnu promjenu njemu i sinu Petru.Naime, sele se u Ludbreg, gdje je glazbenik odrastao, a u blizini je Varaždin, gdje će Petar nastaviti glazbeno obrazovanje. U tamošnjem HNK sredinom ožujka koncert je održala sopranistica Suzana Češnjaj, koja je prošle godine osvojila tenorovo srce, a kao gost nastupio je upravo 42-godišnjak. 

Story: Izvest ćete i neke nove pjesme, ne samo one koje su na albumu?
Svakako. Bit će sve pjesme koje su na albumu jer je ovaj koncert njegova promocija, ali će biti i neke nove za koje smo smatrali da su dovoljno kvalitetne da ih uvrstimo u koncert. 

Story: Hoćete li imati goste?
To bi trebalo biti iznenađenje. Mužek & Trio uvijek će biti centar zbivanja na koncertu, a upotpunjavat ćemo se dovodeći glazbenike iz vokalnog ili instrumentalnog svijeta pa će se konstelacija na pozornici uvijek malo mijenjati. 

Story: Je li sada jača, drukčija trema nego prije nastupa u operama, jer ovdje ipak svojim imenom pozivate ljude? 
Ovo se može tumačiti kao solistički koncert, ali usudio bih se reći da je ovdje fokus još i veći jer se, za razliku od klasičnog repertoara kojim manje-više dobro vladam, sada nalazim u vrsti repertoara koji mi je nov i u kojem nemam takvu rutinu kao u klasici. Odradit ćemo to na najbolji mogući način, ali napetiji sam jer se krećem u području gdje nisam u potpunosti svoj na svome. 

Story: Spomenuli ste rutinu, koliko je ona važna za pjevanje ili ipak trebaju izići na vidjelo emocije?
Pod rutinom mislim na ono što se godinama dobiva. Ove će godine biti 20. obljetnica otkako sam aktivno na sceni i danas drukčije odlazim na pozornicu i na probe nego na početku karijere. U tome je rutina, ali sam nastup, interpretacija i pjevanje nikad ne smiju biti rutina. Ja sam spona između publike i autora pjesme te njegovu emociju moram prenijeti publici. Da je tu riječ samo o odrađivanju posla, mislim da više nitko ne bi dolazio na koncerte jer si i kod kuće mogu pustiti CD.

Story: Bi li prosječna osoba u publici osjetila da nema emocija?
Da. Da ih nema, usred koncerta počeli bi razmišljati o računima koje moraju platiti, odlasku u banku... Dobar je pokazatelj ako tijekom koncerta zaboravite na vrijeme jer tada vas je onaj na pozornici uspio pridobiti emocijom. 

Story: Na nedavnoj promociji albuma rekli ste da je odličan za slušanje u opuštenoj vožnji automobilom. Što slušate dok vozite?
Zaredalo se da imam puno posla, a to znači da moram puno učiti pa često u autu slušam nove materijale. Inače, kad nemam što učiti, najčešće slušam jazz ili nešto što taj dan volim - ponekad je to vokalni jazz, ponekad instrumentalni jazz, ponekad pop glazba. Njemačka i Austrija imaju jako dobre radiopostaje s kulturnim programom i ponekad puštaju world i etno, glazbu koja nam nije dostupna, i to me toliko zaintrigira da odmah pomoću aplikacije Shazam upotpunjavam svoju medijateku. 

Story: Znači da ni u automobilu nema opuštanja, sve je posao...
Publika uvijek vidi završni proizvod na sceni. Prijatelji i školski kolege iz Ludbrega i Varaždina znali su mi reći da mi je lijepo jer si navečer malo pjevam za dušu. Vide samo taj dio posla pred publikom, a ne znaju da on često podrazumijeva rad 24 sata na dan. Kad ponekad učim nešto novo, znam se probuditi s tom glazbom u glavu. Prolazite pasaže i ne možete zas­pati koliko vas to zaintrigira. Sve je još intenzivnije kad se bliži nastup. Uvijek se ima što učiti i postoje novi projekti koji iziskuju energiju. 

Story: Neke opere traju satima, dulje od dramskih predstava, a osim glasovne, zasigurno iziskuju i fizičku spremu i energiju?
Posljednjih godinu-dvije prakticiram jogu i to mi je odlično za disanje, jer pjevanje je zapravo kontrolirano izdisanje. Mogu dobro osvijestiti dijelove tijela, poput donjeg dijela leđa i ramena. Točno osjetim kako se na nastupima očituje kad sam napet, a jogom si mogu pomoći. Osim toga, nakon što moj sin ujutro ode u školu, odem do Lagvića i pješačim do Medvedgrada. To mi je pola sata gore i pola sata dolje kroz šumu da se nadišem svježeg zraka. Nije neko ekscesivno planinarenje i stvarno je super tih sat vremena hodanja. Zimi ne idem jer zbog snijega zna biti sklisko, ali dolazi proljeće. Kad dva, tri mjeseca niste bili i niste u kondiciji, tijekom prvog hodanje koncentrirate se na put, na cestu, ali četvrti, peti put već se pogled diže gore. 

Story: Prirodnih ljepota ima u Ludbregu, gdje gradite kuću. Kako napreduju radovi?
Kuća će uskoro biti gotova. U tijeku su završni radovi poput popločenja kupaonice i kuhinje, imam još tri-četiri mjeseca da sve završimo i tada ćemo se sin i ja preseliti. On će tamo krenuti u peti razred, a ja ću obaveze u HNK moći rješavati autom. To za mene znači odličnu stvar jer će moj sin biti kod bake i djeda kada nekamo budem putovao. To je dobra opcija, a kako je on jako talentiran za glazbu i klavir, blizu mu je Glazbena škola u Varaždinu, koja je dosta dobra alternativa onoj zagrebačkoj. 

Story: Hoće li vam nedostajati gradska vreva? Iako ste jednom rekli da vam Zagreb nije pretjerano sjeo.
Zagreb je divan, nije da mi nije sjeo, nego gledam iz perspektive stresa i opuštanja. Sada sam bio šest tjedana u Beču i boravio u stanu u centru, odmah do Opere. Svaki dan ste u toj vrevi, žiži i kad odradite posao, treba vam mir, tišina. Kad se vratite u Zagreb, opet ste u toj vrevi, a tu ništa i ne stignem napraviti. Odem do kazališta, do Muzičke akademije, obavim još nešto i ode mi dan. Zamišljam kako ću se u malome mjestu probuditi i neće me okruživati tramvaji i promet, nego šuma, tišina i mir. U Ludbregu možete obaviti sve isto što i u Zagrebu, ali tamo ste gotovi za deset minuta, a ne za tjedan dana. Prošle godine morao sam ići u Poreznu upravu, pa nešto obaviti na HZZO-u, podići na pošti preporučenu pošiljku i na policiji produljiti osobnu iskaznicu. Otišao sam u 9.15 i u 9.40 već sam sjedio na kavi s prijateljem. U Zagrebu bi za sve to trebao uzeti dan godišnjeg. 

Story: Veseli li se i sin preseljenju? Ipak u Zagrebu ide u školu, ima prijatelje... 
Ima prijatelje, super mu je razred i ima fantastičnu učiteljicu, a u rujnu bi ionako imao promjenu iz četvrtog u peti razred gdje su novi profesori. Doći će u novu sredinu s novom djecom, ali radimo na tome da ta tranzicija bude što bezbolnija. Učiteljica će organizirati izlet njegova razreda u njegovu novu školu u Ludbregu kako bi se družili, upoznali i igrali graničara, tako da će mu biti lakše kada na jesen dođe. A sama okolina? Zagreb pruža mnogo više aktivnosti od Varaždina i Ludbrega, ali citirajući njegovu učiteljicu, mislim da ću mu s ove četiri godine koje mu preostaju do srednje škole pružiti nezaboravno djetinjstvo što se tiče prirode, životinja, osjetit će zemlju pod sobom, travu, zrak i to je izvrsno. Kasnije ga čeka srednja škola u Varaždinu, pa studij u Zagrebu, tako da nisam dijete trajno maknuo iz grada. Ovo je doba kada se to može napraviti. 

Story: Prema vašim odgovorima, rekla bih da preferirate vanjske aktivnosti i niste pobornik toga da djeca previše vremena provode pred kompjutorom, igricama, mobitelom?
Puno djece u njegovu razredu ima mobitel jer roditelji rade i moraju im biti dostupni. To pokušavam izbjeći koliko god mogu. Bez toga se ne može i bilo bi glupo reći da se to mora u pot­pu­nosti zabraniti jer smo mi bez toga mogli živjeti. To me podsjeća na one priče naših djedova i baka koji su govorili kako su bosi išli u školu. Naravno da se ne može bez tehnologije, ali ne u tolikoj mjeri da dijete ništa drugo ne zanima. 

Story: Je li vam se teško boriti protiv toga?
Ovisi kako postavite granice. Mobitel se smije koristiti pola sata na dan i nakon toga se gasi, a šifru imam samo ja. Ako ispadne da je mali haker, to je sposobnost za koju je dobro da se otkrije na taj način. 

Story: Spomenuli ste da Petar odlično svira klavir, ide glazbenim stopama svojih roditelja?
Svira klavir i sad je druga godina glazbene osnovne škole i to može biti sve, ali i ništa, još se ne može reći. Uživa u tome i nisam mu ni jednom morao reći: “Sada moraš vježbati”. Sam sjedne za klavir i vježba, sklada svoje kompozicije i voli nastupati. Ima zabavljački duh i za školske nastupe uvijek pripremi iznenađenje za publiku - zanimljivu odjeću ili neki poseban naklon. Vidjet ćemo. Nije pod pritiskom ili prisilom jer se kvalitetni glazbenik ne postaje ako vam je to nametnuto. 

Story: Vi ste iznimno uspješni u onome što radite, ali u glazbi, kao i drugim profesijama, nije dovoljan samo talent da bi se uspjelo. Biste li mu preporučili glazbu kao karijeru?
To morate sami osjetiti. Kao otac sam mu uzor i sad mi govori da će i on biti operni pjevač i da će putovati, no ogriješio bih dušu kada bih mu rekao da to mora biti. Kad sam se počinjao baviti ovim pozivom, sve je izgledalo fantastično, idealno, lijepo i uzbudljivo, ali kao i sve profesije, ima tu i loših strana koje nikako ne bih poželio svom djetetu. Ako jednom bude stajao na raskrižju i pitao me za savjet treba li se time baviti, ja ću mu, uz sve poštovanje i ljubav prema svom poslu, iznijeti i tu drugu stranu.

Story: Jesu li česta putovanja i gosto­vanja pozitivna ili negativna strana?
Oboje. Pozitivno jer upoznajete puno toga oko sebe, otvoreni ste prema drugim ljudima, kulturama, običajima, ali s druge strane, to vas odvaja od obitelji i svakodnevnog ritma. Čovjek je biće koje voli red - u smislu ritma spavanja, jela, druženja. Mi smo kombinacija želje da si sam sa sobom i socijalne razmjene s drugim bićima. U putovanjima nisam toliko ekstreman i pokušavam ih svesti na zdravi minimum da od toga mogu dobro živjeti, a da nisam njihov rob. Neki moji kolege stalno putuju i nemaju adresu, odnosno u putovnici im piše gdje su rođeni i stvari ostavljaju kod prijatelja jer jure za predstavama i imaju 150 nastupa godišnje. To je financijski unosno, ali što će vam to kad nemate vremena za obitelj, lijepe međuljudske odnose i red u životu. Kad tako godinama živite, to vas isiše energetski, emotivno, ma na svakoj razini. 

Story: Kako usklađujete privatni i poslovni život? Kod koga je sin dok ste, primjerice, u Beču?
Prošli je tjedan bio sa mnom u Beču, išao je na jednu predstavu, ali poklopilo se da je to za vikend pa nije imao nastavu. Još radimo po principu da kad mene nema, dođe baka iz Ludbrega pa se s njim zabavlja. Ona je procvjetala uz njega, njemu je super uz nju, ali opet to baku odvlači od djeda koji je sam kod kuće. Bit će lakše kada se preselimo. 

Story: Baka-servis dobro funkcionira?
Da! Da nema nje, ne bih se mogao jednakim intenzitetom baviti svojim poslom. 

Story: Što slijedi nakon koncerta u Lisinskom?
U svibnju imamo još dvije izvedbe ‘Čarobne frule’ i to su mi posljednje predstave u sezoni, a zatim dolazi jedna lijepa stvar. S radijskom orkestrom, uz ravnanje Ivana Repušića, u Mün­chenu snimamo našu operu ‘Ero s onoga svijeta’. To je naša najbolja i najizvođenija opera za koju već 60 godina ne postoji relevantna snimka. Meni je to velika stvar jer je Ero iznimno zahtjevna i teška uloga i mislim da još nismo čuli ‘Eru’ koji će tako zvučati. To je vrhunski orkestar i maestro Repušić je oko sebe okupio vrhunski ansambl i orkestar, uistinu se veselim tome. Imam još tri koncerta u milanskoj Scali u lipnju, pa otvorenje Dubrovačkih ljetnih igara početkom srpnja. Ali potkraj lipnja i početkom srpnja moram se usredotočiti na tranziciju iz Zagreba u Ludbreg i to će biti velika selidba sa svim stvarima. Zapravo, to će biti dvostruka selidba - mene i maloga iz Zagreba u novu kuću i moja selidba iz kuće mojih roditelja gdje su mi još neke stvari. Tako da se s dvije strane selim u novi prostor, ali za to sam izdvojio vrijeme i bit će odlično.