Iako su mu tek 22 godine, Tin Srbić već je osvojio naslov svjetskog prvaka na preči 2017. u Kanadi, što je najveći uspjeh u povijesti hrvatske gimnastike. U vitrini čuva još pet zlatnih odličja sa svjetskih kupova, četiri bronce i tri srebra, a u travnju se gimnastičar okitio prvim europskim srebrom na prvenstvu u Poljskoj. 

- Posljednja tri mjeseca bila su mi uzbudljiva i ispunjena. U veljači sam bio u Melbourneu za koji mogu reći, nakon što sam puno toga proputovao i vidio, da bi mi bio drugi grad za život nakon Zagreba. Sviđa mi se tamošnja klima, multikulturalnost. Ondje je održan prvi svjetski kvalifikacijski kup za Olimpijske igre u Tokiju. Ušao sam u finale, ali pao sam. Naposljetku sam bio sedmi. Nije mi krenulo kako sam htio, ali nakon toga otišao sam u Baku i Dohu, gdje sam proveo po osam dana. U Azerbaj­džanu sam opet ušao u finale i bio drugi, što je odlično, a u Dohi sam osvojio zlato, što me dignulo na drugo mjesto u ukup­nom svjetskom poretku. Samo prvi u poretku ide na OI tako da me čeka još borbi. Jako me veseli srebrno odličje na Europskom prvenstvu u Poljskoj, pogotovo jer sam bio psihički i fizički premoren. Usto, puknuo mi je žulj na ruci i toliko me boljelo da nisam mogao trenirati. Naposljetku sam izveo najbolju vježbu u životu i osvojio drugo mjesto - odmah na početku razgovora ispričao nam je talentirani Zagrepčanin. Istaknuo je i da su u Australiji, Francuskoj te Španjolskoj gimnastičari iznimno cijenjeni, ali da nemaju rezultate kao Hrvatska unatoč većim ulaganjima. 

- Ne mogu reći da kod nas ništa nisam dobio. Od početka sam u programima Olimpijskog odbora, ali mnogo je toga ovisilo o meni, mojoj volji, mom treneru. Radili smo deset godina kako bih došao do ovih rezultata. Valjda je u našem narodu, kao i u meni, taj neki fanatizam, želja da svima pokažemo da smo najbolji. Taj osjećaj ponosa i prkosa iskusio sam kada sam slušao našu himnu nakon što sam postao svjetski prvak - objašnjava Tin pobjednički mentalitet. 

Upravo ga je osjećaj da bude najbolji vukao naprijed u svijet gimnastike u koji je zakoračio kad je imao četiri godine. Otac Saša prvo ga je htio upisati na nogomet, potom na hokej, čega se Tin ne sjeća, ali rekli su mu da je tada još bio presitan za te sportove. Kako je njegov tata imao prijatelja gimnastičarskog trenera, mali Tin u početku se s petnaestak djece igrao na strunjači, radio kolut naprijed i natrag te stoj na rukama.

- U gimnastici sam prvi put poželio ostati kad sam imao deset godina, i to u Mađarskoj nakon što sam pobijedio u svim vježbama na nekoliko sprava. Taj osjećaj da sam najbolji među 30 zemalja potaknuo me da nastavim dalje. Shvatio sam i da ne volim gubiti, pogotovo kad sam na jednom natjecanju osvojio treće mjesto, što me opet potaknulo da budem bolji. Kad je Filip Ude 2008. osvojio srebro na Olimpijskim igrama, i meni je to postao san - govori skromni sportaš koji priželjkuje OI u Tokiju sljedeće godine. Tin je zapravo obiteljski bio predodređen za sport jer su se njegovi roditelji, tata Saša i mama Karin, godinama bavili akrobatskim rock’n’rollom, a otac je bio i sudac u tom sportu.

- Bio sam na mnogo plesnih turnira, ali nisam se baš pronašao u akrobatskom rock‘n’rollu premda ima dosta elemenata gimnastike. Zanimljivo je da je dvije godine starija sestra Tena, s kojom sam se u djetinjstvu poput većine braće i sestara i svađao i mirio, iznimno talentirana za gimnastiku, možda čak više od mene. No ona je odabrala drugi put i sad studira na Filozofskom fakultetu - objasnio je sportaš koji do odlaska na OI u Japan, ako se kvalificira, uživa u treningu i druženju s prijateljima. Tvrdi da nije previše otvoren prema novim ljudima. Kao dijete bio je zatvoreniji tip, čak ni roditeljima nije imao potrebu sve reći, ali kad je u dobro poznatom društvu, postaje razgovorljiv. No jako mu je važno slobodno vrijeme, kad nije u dvorani u kojoj svaki dan ponekad ima i dva treninga, jer mu ono daje životnu ravnotežu.

- Općenito mi se teško sprijateljiti s nekim. Mnogi kolege iz svijeta samo su mi poznanici, ali s ljudima koje poznajem cijeli život druga je priča. O sebi ne bih rekao da sam tvrdoglav nego razuman. Kao prava horoskopska Djevica, poslušat ću i tuđe stavove, a prihvatit ću ih ako su argumentirani. Ali kad me netko naljuti, znam planuti i izgovoriti stvari koje inače ne mislim. Često brzo shvatim da to nije bilo lijepo i nije mi problem ispričati se - iskren je Tin. 

Ističe da ne voli prijetvorne ljude, a kako dosta čita vijesti, ljute ga politika i socijalna nepravda. Kaže da je život profesionalnoga gimnastičara prilično samotan jer se sam boriš sa svojom glavom, a to je najteže. Nemaš momčad koja može eventualno popraviti tvoj loš dan. 

Ovaj veliki zaljubljenik u nogomet otkrio nam je i svoj ljubavni status.
- Nemam djevojku, slobodan sam već godinu dana. S Anom Đerek, seniorskom prvakinjom Hrvatske u višeboju 2015. godine, bio sam četiri godine u vezi i ostali smo u dobrim odnosima. Inače nisam neki ženskar, ne ulijećem samo tako. Nemam zavodnički šarm, što bi možda bilo dobro. Više volim spontano upoznavanje. Iskreno, trenutačno nisam u velikoj ljubavnoj potrazi i nisam zbog toga jako osamljen. Općenito sam zadovoljan životom i sve će doći kad treba - iskren je Tin koji je otkrio kakva ga djevojka sigurno može osvojiti.

- Nemam određeni tip cure. Zapravo, djevojka može biti jako lijepa, ali ako s njom ne mogu izdržati dulje od sat vremena, nema pomoći. Važan mi je i smisao za humor, ne mora biti duhovita, ali bilo bi mi drago da razumije moj humor. Kad je o izgledu riječ, privlačnije su mi sitnije cure. A kad me pitate o neprivlačnoj osobi­ni kod ljepšeg spola, bila bi to činjenica da se ne bavi ničim i da je ništa ne zanima - zaključio je.