Čak i kampanjski ljubitelji moderne literature znaju tko je Frédéric Beigbeder. Svjetsku slavu i epitet zločestog djeteta francuske novije književnosti stekao je prije 18 godina nakon objave romana ‘129,90 kn’ u kojem je brutalnom iskrenošću, uz goleme količine cinizma i autoironije, demistificirao svijet PR agencija kojem je dotad pripadao. Iako je i u prijašnjim romanima ‘Praznici u komi’ i ‘Ljubav traje tri godine’ imao autobiografski pristup s izraženim cinizmom i autoironijom, Beigbederu je život posve promijenio ‘129,90 kn’, koji je u svakoj zemlji imao naziv po tržišnoj cijeni, pa je tako u Francuskoj nakon uvođenja eura promijenjen iz ‘99 franaka’ u ‘14,99 eura’.

Ovaj zločesti dečko skupio je vojsku vjernih čitatelja, a bez rezerve piše o razularenoj pariškoj sceni, drogi, alkoholu i inim porocima svijeta slavnih, kao i o besmislu modernog društva, no ostao je vječiti romantik koji cijelo vrijeme pati od ljubavnih boli. Nešto bremenitiju tematiku zahvatio je romanom ‘Windows on the World’ u kojem prikazuje razgovor oca i djeteta na najvišem katu jednog od Blizanaca u jutro napada 11 rujna 2001. godine. Naišao je tada na podijeljene kritike, od potpunog obožavanja i nagrade Prix Interallié, do najgorih kritika u povijesti. Sebe je, pak, potpuno emotivno razgolitio u ‘Francuskom romanu’, u kojem se prvi put suočava s vlastitim demonima. Za njega je 2009. dobio Prix Renaudot, nagradu koja je uz bok najprestižnijoj francuskoj nagradi Goncourt i dodjeljuje ju isti žiri od deset kritičara, a nazvana je po Théophrasteu Renaudotu koji je osnovao prve francuske novine 1631. godine. Po Beigbederovim romanima ‘Ljubav traje tri godine’ i ‘99 franaka’ snimljeni su filmovi, a osim spisateljske, razvio je i televizijsku, kritičarsku, novinarsku, pa čak i redateljsku te izdavačku karijeru, doživio priznanje književnih krugova te osnovao i vlastitu književnu nagradu. 

Kao već velika svjetska zvijezda Hrvatsku je posjetio 2007., kada je promovirao roman ‘Upomoć, molim oprost!’, a nedavno je, pak, u sklopu Festivala svjetske književnosti u Zagrebu promovirao svoj novi roman ‘život bez kraja’. Samo nekoliko dana poslije vratio se u Hrvatsku, točnije prošli smo ga petak zatekli u Jelsi na Hvaru gdje je boravio s drugom suprugom, povjesničarkom umjetnosti i bivšom manekenkom, Švicarkom Larom Micheli, s kojom ima trogodišnju kćer Oonu i tromjesečnog sina Leonarda. Atraktivnom, 25 godina mlađom brinetom, nakon tri godine veze, oženio se 2014. na Bahamima, zbog nje se potpuno smirio, prestao biti glavna noćna ptica Pariza i, kako je sam rekao, od rođenja kćeri Oone jedini bijeli prah kojemu je blizu jest mlijeko u prahu.

Par se zbog kćeri prije dvije godine iz Pariza preselio u mjestašce Guéthary na obali Atlantika. Pariz je izgubio svoju najprepoznatljiviju ikonu noćnog života, a što je Beigbeder, osim još jednog djeteta u svibnju ove godine, tom životnom promjenom dobio - otkrio nam je u intervjuu za Story koji je dao ležerno zavaljen u ljuljačku na plaži skrivene hvarske uvale. Povjerio nam je kako danas izgleda život nekad raskalašenog i porocima odanog hedonista koji je kao već stasala književna zvijezda bio uhićen zbog šmrkanja kokaina s haube automobila na ulici u Parizu. Čovjek koji se u svom najnovijem romanu bavi sveprisutnom potrebom da se pobijedi smrt, koji ironizira društvo kojim vladaju selfieji i istražuje tehnološko-medicinske dosege u produljenju životnog vijeka, nije nas nimalo razočarao. Iako je danas 52-godišnji, kako se sam naziva, glupi starac, njegov prepoznatljiv stil i smisao za humor ostali su svježi i budni. Jedina je razlika što on više ne liježe u sedam ujutro nego ga sada u sedam ujutro budi tromjesečna beba. 

Story: Već ste drugi put u samo tjedan dana u Hrvatskoj, postoji li neka tajna veza?

Da! Zaljubljen sam u Hrvatsku! Toliko je lijepo da ovdje želim biti svaki tjedan.

Story: Promovirajući prije pet godina svoj ‘Francuski roman’, izjavili ste: “Do prije deset godina u redovima na potpisivanju knjiga bile su lijepe mlade djevojke. To je bilo super. Sad pred sobom imam redove starih ljudi - kao da su to bake onih lijepih djevojaka... možda bih trebao početi opet pisati o noćnim klubovima...” A tko vam stoji u redovima sad, kad su vam 52 godine i napisali ste roman o sveprisutnoj potrebi da se pobijedi smrt?

Zapravo vidim različite generacije na potpisivanjima ovog romana. Pretprošle subote u Zagrebu je bio podjednak broj mladih djevojaka i starih obožavateljica.

Story: U ‘Životu bez kraja’, kažu, možemo očekivati čistog Beigbedera, možda čak i malo poboljšanog strahom od smrti i osjećaja... jesu li u pravu? Što vas je učinilo takvim?

Meni je apsolutno normalno užasavati se smrti, pogotovo ako ne vjerujete u život nakon nje. Moje knjige puno govore o smrti. ‘Windows on the World’, primjerice. Ali moguće je da taj strah raste kako starim.

Story: Koliko vam je vremena trebalo da napišete listu prednosti i mana smrti koja u vašem romanu zauzima tri stranice?

Jedan život.

Story: Da biste napisali ovaj roman, obavili ste razgovore s desecima ozbiljnih liječnika, jeste li se ikad prije toliko temeljito pripremali i istraživali za roman?

Ne, prije sam se bojao liječnika.

Story: No zato ste intenzivno istraživali vlastite emocije u ‘Francuskom romanu’. Biste li ikad otišli ususret tim sjećanjima da niste završili u zatvoru zbog konzumacije kokaina s haube auta na javnoj površini?

Mislim da ne bih. Zatvor je zaista jako dobar za pisce. Možda su baš zato mnogi pisci još u zatvorima.

Story: Ljudi koji vas poznaju kažu da ste privatno plahi, sramežljivi, da se ne prezirete toliko i niste cinični niti orijentirani na hedonizam poput vaših likova iz ranijih romana. Jesu li oni bili karikirana verzija vas ili ste se promijenili s godinama?

Promijenio sam se. Prije sam bio mladi glupan, sad sam glupi starac. Ali uvijek sam bio sramežljiv. Zato toliko pijem i pišem. Lakše mi je komunicirati pišući. Kad pijem, kažem stvari zbog kojih požalim idući dan. 

Story: Jeste li pronašli ono što ste tražili pišući ‘Francuski roman’, je li suočavanje s demonima u obitelji i prisjećanje zaboravljenog iz djetinjstva imalo katarzičan učinak na vas?

Oh, da, definitivno jest. Puno se bolje osjećam, imam više samopouzdanja. Sokrat je rekao: “Znaj sebe”. Svi mi trebamo obaviti taj posao u određenom trenutku svojeg života. Spoznati tko smo i potom prihvatiti taj nered u svome mozgu.

Story: Čini se da ste napravili puni krug, preselili ste se iz Pariza u Guéthary, mjesto vašeg djetinjstva iz ‘Francuskog romana’. Kakav vam je život ondje?

Ondje se osjećam kao u raju. Napustio sam Pariz kako bih se smirio s obitelji u malom selu blizu Atlantskog oceana. Sad svi misle da mi je ondje dosadno. Što je suludo! Sreća nije dosadna. Uništavanje samoga sebe svaku noć puno je dosadnije.

Story: Iz prijašnjeg braka imate 18-godišnju kćer Chloč, a sa sadašnjom suprugom Larom trogodišnju Oonu i dobili ste sinčića Leonarda u svibnju ove godine. Jeste li se promijenili kao otac, jeste li danas drukčiji nego s Chloč?

Razveo sam se kad je Chloč imala tri godine. U tome je velika razlika. Sad sam još tu, vidim ovu djecu svaki dan. I ne namjeravam ih napustiti. Možda je bolje za muškarca imati djecu sa 50 godina, kad je već ispunio neke svoje snove i želi se smiriti.

Story: Ovdje u Jelsi ste sa suprugom i mlađom djecom, kako provodite dane?

Plivam, pijem, jedem ribu, postajem riba. Postati hrvatska riba, to je moj cilj.

Story: Uskoro ćete proslaviti 53. rođendan, kad biste imali tri želje, koje bi to bile?

Da umrem sa 357 godina, da dobijem Nobelovu nagradu iduće godine i da budem izabran za predsjednika Hrvatske 2134. godine.

Story: Imate široko i bogato novinarsko iskustvo, koje biste pitanje najradije postavili Frédéricu Beigbederu kad bi sjeo pred vas na intervju?

Zašto si se ošišao?

Story: Mislite li da čitateljima trebamo otkriti da smo cijeli ovaj intervju radili putem SMS-a?

Da, to je cool! Tim više što nije napravljen na Facebooku.