Nakon što je nedavno od kraljice Elizabete II. dobila laskavu titulu Dame, čime je stala uz bok kazališnim i filmskim divama poput Judi Dench i Maggie Smith, jedna od najpopularnijih britanskih glumica Emma Thompson je izjavila:
- To je velika čast, oduvijek sam željela da me oslovljavaju damom. Ali samo da znate, i dalje namjeravam biti ovako teška - ovo govorim svima onima koji su mislili da ću sada napokon zašutjeti. 


I govorila je istinu. Borbe s vjetrenjačama nije se odrekla ni sada, na pragu 60-ih. Nedavno se obrušila na producenta Johna Lassetera, bivšeg čelnika Pixara, zbog kojeg se povukla iz filma ‘Lucky’ koji je već u fazi produkcije. Upravo  je on u veljači imenovan direktorom producentske kuće Skydance Animation koja stoji iza spomenutog filma, a kako je njegovo ime i na popisu zlostavljača žena, odlučila je istupiti iz projekta i javno, pismom, izraziti negodovanje. 


- Shvaćam, kao i svako ljudsko biće, da je situacija komplicirana. Ali ovo su pitanja koja želim postaviti: ako muškarac cijelo desetljeće neprimjereno dira žene, zašto bi neka žena željela raditi s njim danas, kada je jedini razlog zašto to više ne radi taj što mu u ugovoru stoji da se mora ponašati ‘profesionalno’? Ako taj muškarac cijelo desetljeće nije poštovao i cijenio žene koje rade u njegovoj tvrtki, zašto bi žene koje sad rade s njim mislile da ih poštuje jer to želi, a ne zato što mu je to naredio njegov psihoterapeut ili je određeno radnim ugovorom? Poruka koju šaljete glasi: “Učim kako poštovati žene, stoga, molim vas, imajte strpljenja dok radim na tome. Nije lako”. Svjesna sam da se takva stoljetna praksa - muško podrazumijevanje prava na žensko tijelo - neće promijeniti preko noći. Ni za godinu dana. No također sam svjesna da ljudi koji su, poput mene, odlučili progovoriti neće prihvatiti takvu situaciju jer se stvari onda nikada neće promijeniti - samo je dio njezina pisma. 


Nisu prava žena jedina tema o kojoj govori. Do danas je izrazila svoj stav o svemu - Brexitu, izraelsko-palestinskom sukobu, klimatskim promjenama, gnjevni farmeri tijekom prosvjeda protiv nekonvencionalnog načina izvlačenja ulja i nafte gađali su je gnojivom... I u prošlosti ju je njezina sklonost da uvijek kaže ono što misli dovodila u nevolje, a kritičari su ju nerijetko nazivali ‘najiritantnijom ženom u Britaniji’. No nikada ih nije poslušala i zašutjela. Zašto i bi?! 
Svi oni koji tvrde da je iritantna teško mogu poreći da je ipak riječ o jednoj od najvećih umjetnica modernog teatra i filma. Karijeru je počela 80-ih godina prošlog stoljeća, i to televizijskim i kazališnim ulogama, a međunarodna zvijezda postala je tek 1992. zahvaljujući ulozi u drami ‘Howards End’. Svoj je lik toliko dobro odigrala da je 1993. osvojila Oscar, a njezin govor zahvale i danas mnogi opisuju kao jedan od šaljivijih i skromnijih. Godinu dana poslije ponovila je uspjeh i zaradila čak dvije nominacije za tu prestižnu nagradu - za uloge u filmovima ‘Na kraju dana’ i ‘U ime oca’. A onda je 1995. osvojila i drugi zlatni kipić, i to za scenarij filma ‘Razum i osjećaji’ čime je postala jedina žena u povijesti koja je osvojila nagradu Oscar za scenarij i za glumu. S obzirom na obiteljsku povijest, to i nije tako neobično, čini se kako joj je oduvijek bilo suđeno da postane glumica. Ali i aktivistkinja. To joj je također, kako tvrdi, u krvi. 



Rođena je 15. travnja 1959. u Londonu u uspješnoj glumačkoj obitelji. Otac Eric Thompson, glumac i producent, britanskoj je javnosti poznat kao tvorac neobičnoga dječjeg programa ‘The Magic Roundabout’ koji se prikazivao 60-ih godina prošlog stoljeća. Njegova supruga, Phyllida Law, popularna je škotska glumica, često lice na televiziji i u filmu. Obi­teljski dom odisao je kreativnom energijom, a k njima su često dolazili scenaristi i glumci kao Alec Guinness, koji je Emmi kada je imala samo osam godina iznio sve važne činjenice o životu. Stoga je teško ne zaključiti da je na njezin način razmišljanja danas itekako utjecalo pomalo boemsko djetinjstvo. Osobito je živahno bilo za stolom u blagovaonici. 


- Bili smo okruženi scenaristima, redateljima i glumcima, puno se govorilo o kazalištu. Ali ne onako kako se o kazalištu raspredalo u domu Petera Brooka. Zapravo je bilo puno skromnije. Razgovarali smo o knjigama, moja majka obožava čitati. Atmosfera nije bila politička na način na koji se danas u našem domu raspravlja o politici. Mislim da sam politiku u pravom smislu riječi zapravo otkrila na fakultetu - objasnila je. 
No još je i u školi za djevojčice The Camden School for Girls koju je pohađala - omiljenoj ustanovi kćeri bogatih roditelja liberalnih uvjerenja - organizirala prosvjede, podupirala štrajk rudara i prikupljala novac za Greenpeace. Stoga su joj rano počeli govoriti da puno šefuje. 


- Ne bih baš rekla da volim šefovati, ali tako su me često percipirali kad sam bila mlađa. Kao što se gleda na sve, kako bi rekla Rebecca West, koji imaju stav i ne dopuštaju da ih se tretira kao otirač - izjavila je Emma koja je na prestižnom sveučilištu Cambridge, koje je upisala početkom 80-ih, ostala upamćena po grunge fazi. 
Ondje je postala prvi ženski član proslavljene kazališne trupe Footlights, koju su činili danas uspješni glumci, obrijala je glavu i prigrlila feminizam te, kako sama kaže, bila jako glasna i ljutita. Javno je govorila protiv uništavanja Arktika, patrijarhalnih stavova u društvu i zagovarala prava žena. 


- I dalje sam šokirana, ne razumijem. Kažete da feminizam znači jednaka prava žena i da ne vidite gdje je problem, da je to već gotova stvar, no moram vam reći da to nije tako. Razmislite još jednom i informirajte se, jer to nije riješeno - objasnila je jednom prilikom Emma koja se, za razliku od ostalih kolegica koje strahuju da više neće imati angažmana, ne boji javno reći što misli. 
- Da je to stvarno tako, ni ja više ne bih imala posao. Čudno je to. Surađivala sam s nekim mladim, briljantnim ženama koje bih smatrala feministkinjama, ali one se nikad ne bi opisale tom riječju niti je koristile - priznala je. 
Često je zbog svojih istupa izložena kritikama, nazivali su je čak i simpatizerkom IRA-e jer je 1993. prihvatila ulogu u filmu ‘U ime oca’ u kojem je igrala Gareth Pierce, odvjetnicu četvorice pogrešno optuženih muškaraca za bombardiranje u Guildfordu. Podjednako osuđivana bila je i kada se javno usprotivila Prvom zaljevskom ratu. No nije sve za što se zalaže ispravno. Emma je bila jedna od prvih koja je prije nekoliko godina potpisala suludu peticiju za potporu redatelju Romanu Polanskom optuženom za silovanje. 


- Istina, ali naknadno sam povukla svoje ime. Nazvao me Mike Nichols i zamolio da potpišem taj dokument. Rekao mi je da je riječ o groznom sudskom procesu koji vodi jedna žena. Pomislila sam: “U redu, pogledat ću. Moglo bi biti nezgodno”. Zatim sam razgovarala s jednom ženom sa sveučilišta Tindy koja mi je objasnila da je silovanje - silovanje. Razmislila sam o tome i shvatila da je u pravu. Bio je to jako bizaran proces, pokvaren. No silovanje je silovanje - kaže glumica koja je jednom prilikom priznala da je i sama proživjela fizičko nasilje. 
Bilo je to na proslavi njezina osmog rođendana kada ju je zlostavljao klaun kojeg su roditelji unajmili da zabavi djecu. 
- Doveli su ga u našu kuću. Bio je to starac sijede kose. Odveo me iza vrata i pitao želim li slatkiš. Rekla sam mu: “Da, molim vas”, ali imala sam čudan predosjećaj. Dao mi je slatkiš i pitao me hoću li ga poljubiti. Rekla sam da hoću. Prišla sam mu kako bih ga poljubila u obraz, a on je svoja usta prislonio na moja, gurnuo mi jezik i počeo me ljubiti. Mislila sam da sam ja kriva za to, djeca uvijek misle da su ona kriva - prisjetila se Emma koja tvrdi da je situacija danas zbog društvenih mreža i interneta još gora. 
Kako bi zaštitila kćer Gaiju, napisala joj je priručnik o seksu i emocijama. 


- Danas su pod većim pritiskom nego mi u njihovim godinama. Zabrinjava me kakva su sve seksualna pitanja stavljena pred njih. Djevojčice i dječaci gledaju pornografiju, dječaci pokazuju djevojčicama hard core pornofilmove na svojim pametnim telefonima. Neprestano sam zabrinuta, ali shvaćam da će se ta djeca sama morati nositi sa svime što ih okružuje. Možemo im jedino pomoći tako da ih saslušamo, da smo svjesni svega, da im ne okrećemo leđa i da im ne govorimo: “Jao, to je sve tako odvratno, ne mogu uopće razmišljati o tome”. Stoga sam kćeri napisala priručnik o tome gdje u tijelu osjećamo emocije, o seksualnom osjećaju i vezi između seksa i emocija. Nacrtala sam i slike, jer znate, ponekad u slabinama možete osjećati stvari koje zapravo ne osjećate u svom srcu. I to treba ispitati. Ako pratite što se događa na emotivnom planu, bit ćete sigurni i kada je riječ o seksualnoj aktivnosti - istaknula je. 
Iako je upijala sav taj radikalizam, njezini su likovi u početku karijere bile pomalo plahe žene sklone povinuti se nad muškom dominacijom. 


- To je svakako neobično. Nisam o tome tako razmišljala, ali istina, karakterno sam dijametralno suprotna brojnim likovima koje sam igrala. Sjećam se da je majka jednom vikala na mene: “Oh ne, nećeš više igrati još jednu dobricu u suknji”. A ja sam pomislila: “Bože, jesam li se zaista u to pretvorila?” Ali kako starim, stvari se mijenjaju - nedavno sam igrala potpune luđakinje. Stvar je u tome što nema puno ženskih uloga. Ne mislim doslovno na uloge u filmovima,  nego nema uloga koje imaju dubinu. Nema puno likova boraca za slobodu, paleta žena koje glume heroje nije velika, stoga nemamo baš mnogo izbora. Loša majka, igrala sam je. Dobra majka, i nju sam odigrala. Što još? Nedavno sam glumila voditeljicu kasnonoćnog talk showa, a takvih voditeljica nema u stvarnom svijetu, to je nešto sasvim novo. Moramo stvoriti vlastitu stvarnost. Često razgovaram sa ženama i govorim im da moraju pronaći nove priče, da ih moraju same napisati, a ako ne znaju, neka nađu nekog tko će ih napisati umjesto njih - kaže Ema koja je počela raditi vrlo rano. 


Prvi posao našla je još u ranim 20-ima, i to prije svega zbog nužde. 
- Ponekad smo imali novca, ponekad ga nije bilo. Moji roditelji nisu bili osobito poznati, nitko od njihovih prijatelja nije bio slavan. Bio im je to samo posao. I meni je to danas samo posao. Slava je samo slučajni nusprodukt. Nemam snažnu želju za tim da stalno i svuda vidim svoj lik - ispričala je Emma, koja za razliku od roditelja, ipak uživa svjetsku slavu. 
Još je na Cambridgeu, gdje je diplomirala englesku književnost, počela glumiti u kazališnim predstavama, a tada je dobila i prve televizijske uloge. Osobito zamijećena bila je ona u komediji ‘Alfresco’ u kojoj je glumila s tadašnjim dečkom Hughom Lauriejem s kojim je i danas u prijateljskim odnosima. 
- Sudjelovao je na veslačkim utrkama Oxforda i Cambridgea. Bio je golem, stalno je jeo odreske. A ostatak vremena bi spavao. Bio je i jako zabavan - ispričala je jednom prilikom Emma. Sve najbolje danas o njoj govori i Laurie. 
- Iz svega što radi zrači talent. Govorila je talentirane stvari, nosila talentiranu odjeću, vozila je talentiran bicikl, pripremala je talentirane špagete. Doista je izvanredna osoba, jako dobar prijatelj i ponosan sam na nju - u svom je stilu povjerio komičar koji je jednom prilikom otkrio da ga je ostavila zbog mimičara. 


No prva veza koja je uistinu obilježila njezin život bila je ona s kolegom Kennethom Bra­naghom kojeg je upoznala 1987., kada su oboje glumili u BBC-jevoj mini seriji ‘Fortunes of War’, a vjenčali su se dvije godine poslije. Njega su tada smatrali najsjajnijom zvijezdom britanskog kazališta, nasljednikom Laurencea Oli­viera, no ni ona nije zaostajala. Vjerovali su da je Emma mlada Vivien Leigh. Budući da su prirasli srcima britanskoga glumačkog establišmenta, nazivali su ih ‘Ken i Em’, zlatnim britanskim parom, a nerijetko i uspoređivali s najvećim ljubavnim parovima industrije, kao što su Ric­hard Burton i Elizabeth Taylor. Redatelji su ih obožavali i željeli vidjeti zajedno na filmskom platnu pa su tako oboje glumili u uspješnim filmovima kao što su ‘Ponovno mrtva’ iz 1991. i adaptaciji Shakespearea ‘Mnogo buke ni za što’ iz 1993. godine. No brak im nije bio tako uspješan kao karijere. Razveli  su se 1995., ističući kako je do toga doveo njihov pretrpan poslovni raspored. Navodno su zbog posla puno vremena provodili razdvojeni. Uskoro se pak doznalo da je njihovu braku ipak presudila treća osoba. 
Naime, Kenneth je počeo aferu s kolegicom Helenom Bonham Carter u koju se zaljubio 1994. dok je glumila u filmu ‘Frankenstein’ koji je on režirao. Emmu je ta izdaja jako pogodila, zapala je u depresiju i jedno vrijeme, kako je poslije otkrila, uopće nije izlazila iz kreveta te neprestano plakala. Od tada više nikada nije radila s Kennethom, iako je javno oprostila Heleni nazvavši je divnom ženom. 


- Kao što je redatelj Mike Nichols jednom rekao, a ja sam to zapamtila, jer mislim da je odlična fraza - zlu krv treba pustiti. Ne smijete se predugo držati nečeg lošeg. Jednostavno sam zaključila da nema smisla, nemam energije za to. Helena i ja smo se odavno pomirile - kaže Emma koja je već iduće godine, 1995., upoznala novu ljubav. 
Još se nije službeno razvela od supruga, kada se zaljubila u glumca Grega Wisea. Spojio ih je rad na filmu ‘Razum i osjećaji’ u kojem su oboje glumili, filmu za koji je poslije rekla da ju je izvukao iz depresije. Zanimljivo je da je njega prvotno privukla tada 19-godišnja Kate Winslet, koja je također imala ulogu u tom hitu, a čak su i izlazili nekoliko tjedana prije nego što je shvatio da ga ipak više privlači Emma.
- Na snimanju filma razgovarao je s vidovnjakinjom koja mu je rekla da će na setu upoznati buduću partnericu. Pretpostavio je da je to Kate pa joj se tjednima udvarao, čak ju je odveo i u Glastonbury. No ona nije previše obraćala pozornost na njega jer je ona ipak bila cura u trendu, a on hipijevac. Ne bi uspjelo. Pokazalo se da sam njegova buduća partnerica ipak ja - objasnila je Emma koja se u početku pribojavala toga da na nju gleda samo kao na stariju sestru. 


No Kate ih je oboje uvjerila u to da između njih postoji kemija i da je trebaju realizirati. Bila je u pravu. Vjenčali su se 2003., četiri godine nakon što je rodila kćer Gaiju. I to nakon mukotrpne bitke. Naime, posljednje tri godine braka s Kennethom pokušavala je začeti, no neuspješno, a isti problem imala je i s Gregom. Gaiju su ona i Kenneth napokon dobili pomoću medicinski potpomognute oplodnje. Nakon što je rodila, oduševljena Emma neko se vrijeme povukla iz svijeta glume i posvetila obitelji. Kada se napokon vratila na posao, imala je sreću što pokraj sebe ima takvog supruga koji je velik dio kućanskih obaveza preuzeo na sebe. 
- U suprotnom ne bih mogla nastaviti raditi. Pisati scenarije bih nekako uspjela, ali ne bih mogla raditi nešto poput snimanja filma ‘Kako je spašen gospodin Banks’. Morala bih kćer stalno voditi na set sa sobom. A i ovako sam često imala osjećaj krivnje što je ostavljam - kaže o suprugu kojeg i danas hvali. 
- Zna kuhati, prati posuđe, čistiti, zabavljati djecu, razumije zadaću iz matematike, zna sve složiti na police, zna popraviti stvari, vrtlariti, odgovorno voziti i slaže se s mojom majkom. On je zapravo jedini luksuz kojeg se ne bih mogla odreći - objasnila je Emma koja je, baš kao i Greg, žudjela za tim da ima veliku obitelj. 
No u jednom je trenutku doznala kako zbog policističnih jajnika ipak više neće moći imati djece. No nisu odustali, nadali su se da će tada trogodišnjoj Gaiji moći podariti brata ili sestru, ali nijedan postupak umjetne oplodnje nije se pokazao uspješnim. 
- Očajnički bih željela imati još djece, ovo je za mene velika agonija. Bila sam nevjerojatno tužna dok sam se nosila sa spoznajom da više neću moći ostati trudna, ali tisuće i tisuće žena poput mene također ne mogu imati djecu - rekla je Emma koja se s tom situacijom nosila bolje od Grega. 


Nakon što ni drugi krug umjetne oplodnje nije uspio, on je zapao u depresiju i bio prisiljen potražiti psihološku pomoć. 
- Nastavili smo s postupcima medicinski potpomognute oplodnje, ali nije uspjelo. To je bilo jako brutalno. Općenito, rekao bih da sam bio sretan sa svojim životom. Ali u tom trenutku kao da sam bio u nekoj rupi i dugovao sam sebi i ljudima oko sebe da nastojim shvatiti zašto sam  tamo i kako da se odande izvučem. Morao sam, ako je potrebno, i razgovarati s nekim. Takvo što dođe i nije to ničija krivnja - objasnio je te dodao: 
- IVF ovisi o dobi žene. Jajne stanice stare. Zaljubljen sam u ideju očinstva, ali vidjet ćemo što će biti kad je riječ o proširenju obitelji. Sretni smo što imamo Gaiju. 
Za razliku od njega, Emmu je činjenica da više ne može imati djecu potaknula na nastavak  humanitarnog rada u Africi, iz čega je nastala i udruga Action Aid. 


- To je jako nezgodno, razmišljam o svim privilegijima u kojima uživam i onda shvatim što sve proživljavaju ljudi u Africi. Ali svejedno me jako boli činjenica što više ne mogu zatrudnjeti. Takvu bol ne možete vječito nositi u sebi, jer ćete potonuti. Morate napraviti nešto pozitivno, a pobogu, ima dobrih stvari koje možete raditi. Stoga sam si obećala da ću raditi sve ono što ne bih mogla da sam ostala trudna i da moram odgajati još jedno dijete. Obećala sam si da ću otputovati u Afriku i svima reći istinu o tome što se ondje događa - o AIDS-u i siromaštvu. Zapravo, time što radim hranim i neku svoju unutarnju potrebu, stoga pretpostavljam da je ovo slučaj u kojem iskorištavam jako bolnu situaciju i pretvaram je u nešto pozitivno - priznala je glumica. 
Danas ona i suprug Greg ipak imaju dvoje djece - uz Gaiju odgajaju i bivšeg dječjeg vojnika iz Ruande, Tindyebwu Agabu, kojeg su upoznali 2003., kada je imao 16 godina. Naišli su na njega kako spava na londonskom Trafalgaru, bez novca i smještaja. Odlučili su mu pomoći, doveli ga u svoj dom, osigurali mu vrhunsko obrazovanje na najboljim britanskim sveučilištima, a iako to nikad nisu formalno napravili, smatraju ga svojim posvojenim sinom. On je danas odvjetnik za ljudska prava. 


- On je jedini u našoj obitelji koji zna čistiti i napuniti AK-47, što mi je djelomično i drago jer sam sigurna da će nam zatrebati u jednom trenutku - našalila se Emma koja i danas sa suprugom i kćeri živi u sjevernom Londonu, istoj četvrti u kojoj je odrasla. 
Njezina majka Phyllida živi nekoliko kuća niže, Emmina mlađa sestra Sophie, također glumica, nastanila se iza ugla, njezin sin Tindy nekoliko kuća iznad nje, a tu su i brojni nećaci i sestrične. I čini se da se svi odlično slažu. Posljednjih nekoliko godina više se posvetila obitelji. Prihvaćala je samo manje uloge u ne toliko razvikanim projektima. Vrijeme je uglavnom provodila pišući scenarije u obiteljskoj kolibi u škotskom Highlandsu i školujući Gaiju od kuće. I čini se kako sve više uživa što dalje od kamera i pozornice. 
- Sretna sam što iza sebe imam takvu karijeru, ali svakako razmišljam o tome da usporim. Bilo bi i pomalo ludo ne razmišljati o tome, jer se ipak bližim 60. godini života. Moramo biti iskreni prema sebi. Nemam više 30. No sretna sam što i dalje radim, što nikad nisam bila ozbiljno bolesna i što me ljudi i dalje žele vidjeti na ekranu. No željela bih se više posvetiti pisanju, raditi na više projekata posvećenim ženama. Definitivno neću cijelo vrijeme snimati, želim živjeti - istaknula je nedavno.