Jasna Ivanović: 'Supruga zovem Stoka samo kad nešto zariba'

Bili smo nervozni zbog vremena jer smo gledali prognozu i najavljivali su kišu cijeli dan. Međutim, sunce je zasjalo baš kada je mladenka krenula prema crkvi i kiša je prestala - rekao je Marin Ivanović Stoka za Story nakon što je 27. lipnja prošle godine u zagrebačkoj crkvi Sv. Franje uplovio u bračnu luku sa zgodnom odabranicom Jasnom Saletović. Uspješan 37-godišnji reper i njegova osam godina mlađa supruga prvu godišnjicu braka proveli su u dalekom Meksiku i SAD-u, gdje ih je tijekom deset dana grijalo jako sunce u Cancúnu, a potom ih je petodnevni obilazak grada koji nikad ne spava napunio novom životnom radošću. Budući da je Marin, autor dramatične i biografske monodrame ‘Stara škola kreka’, već govorio o svojoj borbi s ovisnošću, novim životnim počecima i ljubavi prema Jasni, ovaj nam je put svoju i zajedničku priču s Marinom donijela Jasna Ivanović. Ispričala nam je o njihovu nezaboravnom putovanju po Americi, upoznavanju, a govorila je o tome kako mu je najveća podrška pri njegovu izlasku iz duboke tame u svjetlo.

Story: Bili ste i u New Yorku, kako ste se ondje proveli?
 New York je posebna priča. Osim što je to bila suprugova želja, ja sam u New Yorku provela najljepše dane i svaki put kad mu se vratim, osjećam se kao kod kuće. New York je velegrad, metropola u kojoj se osjećaš kao nigdje drugdje u svijetu. Budi posebne emocije, srce ti brže kuca, osjećaš uzbuđenje, želju da nikad ne odeš iz toga grada. Prvi smo put bili negdje i bezbrižno hodali a da nas ljudi nisu zaustavljali na cesti. Suprugu je to strašno nedostajalo. Jer kada si u Hrvatskoj, svi te prepoznaju, svakog na ulici znaš, ali pone­kad ti i nije dobar dan, a moraš biti pozitivan i nasmijan. New York je grad različitosti, mjesto u kojem nitko nikoga ne osuđuje. Ljudi su fokusirani na karijeru, nikoga nije briga jesi li bijel, crn, straight, gay, ružno odjeven. Tamo nema pogrešnih pogleda ni ogovaranja kao u Hrvatskoj. Naši su ljudi, nažalost, ogorčeni stanjem u državi, ali i vlastitim životom. Ne kažem da su svi, ali većina jest. Jedva čekaju pokazati prstom u nekoga, negativa i samosažaljenje naša su stvarnost. Nitko se ne trudi krenuti od sebe i nešto promijeniti, lakše je kriviti drugoga za probleme. 

Story: Živjeli ste sedam godina u Americi. Bilo vam je samo 19 godina kad ste prvi put otišli. Kako ste se odlučili na to?
Amerika je moj drugi dom i to će uvijek biti. Bila sam mlada kad sam otišla, ali dovoljno zrela i hrabra da se odlučim na taj korak. U tim godinama mladi se provode, idu na partyje, eksperimentiraju sa svim i svačim. Ja ni cigaretu nisam zapalila, jednostavno to me nije privlačilo. Imala sam averziju prema svemu tome, nikad nisam htjela biti poput vršnjaka. Zato nisam imala puno prijatelja. Bila sam svoja, imala viziju, nisam dopuštala da mi se nešto nameće i da živim u okvirima. Dijete sam rastavljenih roditelja i to mi je razdoblje bilo jako bolno, ali umjesto da tonem s njima, sama sam si opalila šamar i rekla: “Sada je red na tebi da se digneš iz svega i staneš čvrsto na svoje noge.” Tako je i bilo. Sa sestrom blizankom skupila sam stvari i najprije otišla u Zagreb, gdje sam se školovala i jedno vrijeme radila kao voditeljica na Sportskoj televiziji, a zatim sam otišla u Ameriku. Sestra mi je bila oslonac u najtežim trenucima, rame za plakanje i najbolja prijateljica. U SAD sam otišla sama, ona je imala obrt i ostala je u Zagrebu. Najmlađa sestra ostala je u obiteljskoj kući i najviše mi je nedostajala.

Story: Kako ste se snašli na drugom kontinentu potpuno sami?
Brzo, snalažljiva sam. Snaći ću se gdje god me stavite. Strah od nepoznatog ne može me pokolebati i uništiti ono što si zacrtam. Znala sam engleski i španjolski jezik i to mi je pomoglo. Bilo je i teških dana, ali to i ne osjetiš jer živiš užurbano. Imala sam sreću i proputovala sam Ameriku uzduž i poprijeko, upoznala divne ljude. Jedno sam vrijeme provela u Chicagu, gdje živi jako puno naših ljudi. Šetala bih Avenijom Michigan i čula Hrvate kako razgovaraju.

Story: Vodili ste nekolicinu fine dining restorana u Americi. Zašto baš taj posao?
Kad dođete u Ameriku kao stranac, a pritom nemate poslovnu vezu, snalazite se na sve načine. Ne sramim se raditi bilo koji posao. U počet­ku sam radila kao hostesa, dok nisam dobro zasukala rukave da bih došla do pozicije menadžerice. Kao što sam rekla, kad nešto zacrtam, to brzo i ostvarim, a tako je bilo i tada. Brzo sam došla do željene pozicije i vodila sam tim od dvadesetak ljudi različitih nacionalnosti, a s tim dolaze i veći stres, ali i odgovornost. Kad u timu imate mnogo starije osobe od sebe kojima morate nešto narediti, onda i taj posao gledate s većim poštovanjem jer znate koliko ste se namučili. Perfek­cionist sam, a tako je bilo i u poslu. Voljela sam da sve bude kako treba, pošteno. Tamo se više radi, ali ljudi se ne žale, nemaju vremena za to. Tvoj je posao da ljudima koji su ti kao obitelj što više olak­šaš i da prema svima budeš jednako korektan.

Story: Što ste naučili iz života u Americi?
Puno, ali jedno je sigurno: tek kad iskoračiš  u nepoznato, daleko od sigurne zone, naučiš mnogo toga o sebi, dokle možeš ići, koje su zapravo tvoje granice. I brzo shvatiš da sve možeš i da granice ne postoje, osim u glavi.

Story: Je li vam žao što ste se vratili u Hrvat­sku? Je li vaš suprug Marin razlog povratka?
Suprug je jedini razlog ostanka u Hrvatskoj. Imala sam povratnu kartu za Miami i siguran posao, ali igrom sudbine ostala sam. Ponekad me uhvati nostalgija, ali ne žalim. Suprug je rekao da se neću pokajati, vjerujem mu.

Story: Čime vas je suprug osvojio?
Upornošću. Dugo mu nisam odgovarala na poruke, niti sam mu htjela dati svoj telefonski broj. Međutim, bio je uporan, čekao je sigurno dva-tri mjeseca dok nisam popustila i dala mu broj. Kao i svi, imate predrasude, posebno prema nekome s tako burnom prošlošću, doduše nisam prije pratila njegov rad niti sam znala mnogo o njemu. Kada smo počeli razgovarati, sve predrasude pale su u vodu. Bio je jako drag i svim se silama trudio osvojiti me. Sjećam se kako smo na našem drugom susretu sjeli na klupicu u parku, pogledao me, nasmiješio se i rekao: “Ti ćeš biti moja žena.” Bio je u pravu. Marin me osvojio smislom za humor, volim zabavne ljude, a on je najveća budala na svijetu. U pozitivnom smislu, naravno.

Story: Onda i nije čudno što ima smiješan nadimak Stoka.
Marina nikad nisam zazvala Stoka, osim kad nešto zariba. On je Marin u kojeg sam se i zaljubila, to će uvijek biti. Stoka je izmišljen lik za javnost, brend koji zna dobro unovčiti, i dok god ima publiku koja voli lik i djelo Stoke, neka tako i ostane. Čak mi grubo zvuči kada ga ljudi na ulici ili na telefonu tako oslovljavaju.

Story: Kako je biti Marinova supruga?
 Lijepo, ali ponekad naporno zbog posla kojim se bavi. On je javna osoba i ponekad ga je teško pratiti u svemu tome. Klinci ga vole i svatko bi htio malo njegova vremena. Uvijek kažem, moj muž nije samo moj nego svih tih klinaca koji su ludi za njegovom glazbom. Ima svakakvih ljudi, i mlađih i starijih, i zabrinutih roditelja koji ne shvaćaju da on nema čarobni štapić kojim može pomoći. Svi imaju potrebu ispričati svoju priču, a uglavnom su to negativne priče vezane uz burnu prošlost i droge, što njega posebno iscrpi, kao i mene jer to stalno slušam. Ljudi ne razumiju da on sad živi drugi život. Zato je i napravio predstavu, monodramu ‘Stara škola kreka iz tame u svjetlo’, kako bi svi ti ljudi mogli čuti njegovo svjedočanstvo i vidjeti da ipak postoji izlaz iz duboke tame. Je­dino si sâm možeš pomoći ako to uistinu želiš, nitko te drugi na to ne može nagovoriti. Želiš promjenu, promjena će se dogoditi, ako je ne želiš, ostat ćeš na istome mjestu. Suprugu sam velika podrška i pratim ga gotovo na svakom gostovanju s predstavom, ali svaki put kada je slušam, kao da je prvi. Jako mi je bolno i stresno, kao da slušam priču nekoga drugoga. Bogu hvala, uspio je na tom putu. Baš se ponosim njime! Molim se da tako zauvijek ostane.

Story: Kako se slažete?
Karakterno smo jako slični, a opet različiti. Oboje smo temperamentni, uporni, dosljedni, ponosni. S druge strane, ja sam avanturistica, volim istraživati, a on voli sigurnu zonu i iz nje ne izlazi, ne voli eksperimentirati. Tu je gdje je i tako se osjeća sigurno. Jako smo povezani, točno znamo što onaj drugi misli u određenom trenutku, ne moramo si puno govoriti. Kad razmiš­ljam o nečemu, on to izusti i obrnuto. I danas se iznenadimo koliko je to često.

Story: Što vas može iživcirati?
 Svakodnevne sitnice. Suprug i ja prije smo živjeli u dva potpuno različita svijeta. Ono što je meni normalno i podrazumijeva se, Marin ne razumije pa mu moram s puno ljubavi i pažnje objasniti zašto je to dobro za njega, za nas kao zajednicu i danas-sutra za našu obitelj. Drago mi je što je poslušan, ponekad je zaboravan pa ga moram podsjećati, ali uglavnom uči i mijenja se svakim danom. On je ipak 18 godina vodio ulični život i nije mario za stvari koje su važne u svakodnevnom životu pa mu treba dati vremena. Ne dopuštam propuste, ja sam mu došla kao komuna, ne dam mu da padne. Držim ga dalje od lošeg okruženja. On to cijeni i poštuje, svjestan je kako je malo potrebno da se vrati na staro. Stvarno smo podrška jedno drugome.

Story: Imate zajedničku tvrtku Rima Media koja se bavi PR-om i marketingom. Kako se slažete na poslovnom planu?
 Odlično! Od početka smo zajedno u poslu, i tvrtka je plod napornog truda i rada. Marin ima ideju, a ja sam tu da je realiziram. Sviđa mi se kad ima projekt u glavi jer odmah napravi sve što je u njegovoj moći da ga i realizira. Volim njegovu upornost, posao mu je strast, uz pisanje rima, a moram priznati da često i ja sudjelujem u pisanju. Kada zapne, kaže: “Ljubavi, daj mi neku rimu na...?” Onda se smijemo jer nemam veze s pisanjem rima, ali uvijek bude simpatično.

Story: Koji su vam planovi za ljeto?
 Zasad koristimo još malo godišnjeg odmora na Jadranu. Marin snima album ‘Incident’ koji će izići najesen, obići ćemo neke festivale, ali najveći nam je zadatak dobro napuniti baterije za nove poslovne pobjede.