Maja Šuput: 'Pomislila sam odustati od svega'

Siječanj mi je jedini neradni mjesec u godini u kojem tradicionalno odlazim 20 dana na godišnji odmor. No do sredine prosinca Nenad i ja nis­mo znali hoćemo li ga morati preskočiti zbog moga prijeloma noge jer su mi liječnici baš tada savjetovali odlazak na operaciju. Međutim, nakon što sam 56 dana izgurala u gipsu i ne znam koliko dana provela na štakama, zaista se nisam htjela upustiti u operaciju, a odmor mi je bio doista potreban jer sam već pucala po šavovima od posla. Kako sam već mogla hodati, nisam više toliko šepala i nisam osjećala nikakve bolove u nozi, odlučili smo poći na daleko putovanje. Nenad je izrazio želju da vidi Tokio pa smo, istražujući taj dio svijeta, našoj avanturi dodali Filipine, otočnu državu koja broji više od 7000 otoka. 

Smjestili su nas u prekrasnu vilu od 170 kvadrata koja se nalazi u džungli. Osobni chef za doručkom pita što želite za ručak i večeru te će vam svaka hirovita ideja biti servirana, a uvijek se možete prepustiti i njegovim preporukama. Svaki objed pripreme na drugoj tajnoj lokaciji na otoku, gdje prije tvog dolaska osoblje satima gradi i uređuje to mjesto. Hrana je uvijek bila fantastična, a posebnost resorta, odnosno hideawaya, jest što sve plaćaš prije dolaska pa tijekom boravka nema izdavanja računa. Srdačno te dočeka kompletno osoblje i imaju samo jednu molbu - da tijekom boravka cijelo vrijeme budeš bos. Čak te zamole da ne nosiš  ni japanke. S obzirom na to da je pijesak debeo i bijel, od izlaska do povratka u vilu, kamo god da kreneš doista lako hodaš. 

Na Filipinima sam prvi put u pravom smislu doživjela tropsku kišu. Padala je neprestano više od 24 sata, i to toliko snažno da sam bila uvjerena da sutradan otoka više neće biti, a temperatura zraka cijelo se vrijeme nije spustila ispod 30 Celzijevih stupnjeva. Možda sam se najviše odmorila u tom razdoblju jer nisam divljala nego sam koristila dodatne usluge koje resort nudi pod krovom, a sve su uključene u već plaćeni smještaj, od masaža do raznih drugih aktivnosti. Idućih dana osoblje nas je povelo u obilazak susjednih otoka njihovom jahtom. U svakom pogledu tamo smo imali kraljevski tretman. Ako netko traži potpuni mir na hedonistički način, topla preporuka. Iako bih savjetovala da ne povedete djecu jer bi njima ondje moglo biti jako dosadno.

Nakon pet dana preselili smo se na mnogo poznatiji otok Boracay. Tamo smo bili u resortu Shangri-La, koji je sa smještajnim kapacitetom od 500 soba i apartmana potpuna suprotnost prethodnoj destinaciji, ali i dalje čaroban na svoj način. Imali smo vilu na drvetu, uz koju dobiješ i batlera koji se 24 sata na dan  brine o svim tvojim potrebama - od toga hoće li biti slobodnih ležaljki na plaži u trenutku kad se poželiš osunčati do svakog drugog hira. 

Zanimljivo da je Boracay šest mjeseci bio zatvoren za sve turiste jer je bio previše napučen posjetiteljima. Otvorili su ga tek u listopadu prošle godine, ali s novim zakonom na snazi - otoku može pristupiti samo žitelj ili gost s rezervacijom u nekom smještajnom kapacitetu. Koliko sam shvatila, prije su s drugih otoka ljudi pristajali na Boracay i dan-dva divljali, onečišćavali otok i odlazili s njega.

U našem golemom resortu vidjela sam goste iz svih dijelova svijeta iako su najbrojniji bili Azijci, koji su me nevjerojatno zabavljali ulaskom u more. Od bebe do bake, svi su odjeveni od glave do pete - ronilačka odijela, kape za kupanje i obavezan pojas za spašavanje. S tom opremom izgledaju kao astronauti koji ulaze u plićak. Naišla sam i na grupu koja je išla na vožnju kanuom uz obalu pa su imali pripreme kao da ulaze u svemirsku letjelicu. Usudila bih se reći da Azijci u pravilu ne znaju plivati jer mi je nevjerojatno zašto bi se toliko bojali vode. 

Navečer turisti odlaze u grad Boracay u koji makadamom voze otvorene rikše, a izgledaju kao da će se raspasti u prvom zavoju. Ali nisu. Bez problema za dvadesetak minuta stižete u centar grada i otoka. Sav zabavni program događa se na sedam kilometara bijele pješčane plaže. Ponuda je bogata, sve pršti od bljeskalica i vrišti od reklama, ali na vrlo jeftin turistički način. Usporedila bih to s turizmom 1990-ih u Špa­njol­skoj. Sve je jako jeftino, ali ponuda pića je skromna - vina su grozna, ponuda koktela je kriminalna, mislim da su najsretniji oni koji se odluče za pivo. Kako god, zabava je sjajna jer su ljudi jako opušteni, nitko nije u štiklama, nose se samo japanke. Čini se da je pravilo otoka - izgledajte što lošije, lakše ćete se uklopiti. 

Većina je opsjednuta karaokama, svako drugo mjesto je kafić u kojem možete pjevati. Kod nas ljudi uglavnom trebaju malo popiti da ih se nagovori da se popnu na pozornicu pred gomilu, a tamo se trijezni ljudi doslovno otimaju za mikrofon. Nisu mi jasni gosti takvih ka­fića jer buka je velika i neslušljiva - većina ih doista samo urla, tuli i vrišti u mikrofon. 

Inače, Filipinci su iznimno nizak narod. Osjećala sam se dobro čak i u tim obaveznim ravnim japankama jer sam bila viša od ostalih žena. Nevjerojatno su ponizni, marljivi radnici, pristupačni, srdačni, uslužni i neprestano nasmiješeni. Ubrajaju se među ljude koji se doista ubijaju za plaću - rekli su mi da je u ugostiteljstvu 50 dolara mjesečno maksimalni prihod. Filipinska kuhinja, međutim, nije nešto što će ikoga oduševiti. Postoje razni restorani u kojima možete dobiti i biftek te sushi, ali ne bih ništa izdvojila. U našem restortu bila su dva odlična restorana u koja smo najčešće odlazili. 

Nakon deset dana ležanja i uživanja u moru, pijesku, suncu i pićima - onim dobrima i onim lošima - uputili smo se u Japan.  
Svi letovi na Filipinima kasne bare nekoliko sati. Nema voznog reda pa ako zakasniš na let tri sata, nisi zakasnio, vjerojatno si stigao baš na vrijeme. Jedan smo let već putem propustili, ali dobro smo se zabavili čekajući idući. No let iz Manile za Tokio pamtit ću zauvijek. 

Morali smo kupiti kartu za let idućeg dana i prenoćili smo u Manili. Ne bi to bilo strašno jer je to fenomenalan grad, no očito sam na letu iz Boracaya u Manilu nešto pogrešno pojela jer mi je pozlilo. Tu sam noć jedva preživjela i bilo je upitno kako ćemo nastaviti putovanje jer mi je bilo strašno mučno. Nije nam bilo jasno što mi je moglo naškoditi jer smo Nenad i ja jeli sve isto. Ta noć u Manili, provedena u hotelskoj sobi, gdje je i liječnik morao intervenirati, bila je jedna od onih koje zaista nikad ne želite ponoviti. U četiri ujutro bilo je vrijeme za polazak na aerodrom, a Nenadu je jedan pogled na mene bio dovoljan da shvati da nisam u stanju nizašto. Međutim, ipak sam ja žena lav. Pribrala sam se, krenuli smo i već sam na letu za Tokio ponovno bila stara ja. Moja avantura u Tokiju mogla je početi. 

U japanskoj prijestolnici smjestili smo se u prelijepi hotel Park Hyatt koji ima fascinantan bar na 52. i 54. katu. Ljudi iz cijeloga grada dolaze ondje zbog pogleda kroz staklene stijene na cijeli Tokio. Da satima sjedite, ne biste se zasitili tog prizora. To je svakako bio presudan detalj pri izboru hotela. U Tokiju me ponajprije zanimala hrana. Gastro sam tip, želim isprobavati hranu u svim oblicima, ne bojim se novih okusa, a i željela sam vidjeti o čemu to ljudi govore kada kažu da je Japan neki drugi svijet. 

Prvu večer potražili smo mjesto za najbolji sushi. Bio je to restoran u kojem se tradicionalno sjedi na podu. Osim 15 ljudi koji sjede za istim stolom. Djevojke odjevene u gejše na ulazu vas zamole da se izujete i otprate vas do stola. Pazite da ne dođete na večeru prekasno, oni jedu ranije pa je najgušći promet oko 20 sati. Chefovi svu hranu pripremaju pred vama, a prema namirnicama se odnose kao prema najvećem bogatstvu. Nevjerojatno pažljivo režu svaki komad te na­mir­nicu iste sekunde umotavaju i vraćaju u nje­zin spremnik iako će im ponovno trebati za nekoliko sekundi. Fascinirali su me oprez, pažnja i poštovanje prema hrani. Mislim da sam tu večer pojela najbolju tunu u životu. Iako je to bio sushi restoran, nijedan nam nisu servirali, već su to bili sashimi, živi škampi, živi rakovi i mnogo toga što apsolutno nisam prepoznala. 

Svi su nam preporučili da odemo vidjeti robot show pa smo se uputili i onamo. Nalazi se u Red Districtu, ozloglašenoj četvrti zbog striptiz klubova. Ipak, ničemu niste izloženi na ulici. Na ulazu je sve napisano na japanskom jeziku pa mi koji ga ne govorimo, ne razumijemo što je u ponudi. No prema priloženim ilustracijama lako shvatite da je unutra zabava za odrasle muškarce. U tom nizu barova smješten je i robot show, koji se smatra velikom turističkom atrakcijom. Program traje 90 minuta, a iako su nam ponudili i večeru, nije nam palo napamet tamo jesti. Nisam vidjela nigdje toliko šarenila, boja, robota i nesnosne buke. Pogledajte ako baš želite jer se ubraja u obaveznu turističku ponudu. Nije ‘must see’, ali nigdje drugdje to nećete vidjeti. Mene je, pak, više fasciniralo što su Japanci nevjerojatno dobri prodavači. U svakoj stanci programa ponude vam toliko dodatne zabave, ali na tako mudar način da vam doslovno uzimaju novac na svakom koraku.

Godišnjicu zaruka, koja se lani u siječnju odvila na Maldivima, proslavili smo u Boracayu u restoranu na drvetu. Baš smo uživali pod zvjezdanim nebom, jeli prekrasnu klopicu i zalijevali je vinom. 

Ovaj sam se put potpuno isključila. Elektroničku poštu, primjerice, nisam otvorila nijedanput. S prijateljima sam komunicirala uglavnom fotografijama. Nazvali smo ih, doduše, preko FaceTimea da im malo vadimo mast, ali zbog razlike u vremenskim zonama nije bilo prikladno zvati nikoga u Hrvatskoj. Mobitel mi je bio u ruci samo za snimanje i fotografiranje. Pozivi me nisu zanimali. Baš sam se odmorila. 

Čim smo se vratili u Zagreb, otišla sam u bolnicu pregledati nogu. I doista - nakon četiri mjeseca sa slomljenom nogom, liječnik mi je rekao da je gotovo zacijelila i da ne moram na operaciju. Ipak, iduća dva mjeseca, dok ne budemo sigurni da je sve potpuno zaraslo, moja noga ne smije vidjeti štiklu. To će značiti ukup­no šest mjeseci hodanja bez cipela s potpeticama. Mojoj sreći nije bilo kraja jer je krenulo nabolje. Mislim da je pomoglo hodanje deset dana po pijesku na Filipinima. Možda bih trebala ponovno na pijesak da zacijeli do kraja? Nažalost, vremena za to nema. Odmah sam prionula na posao iako me jet lag prvi put u životu iscrpio pa sam danima u 18 sati jedva držala kapke otvorenima. Posao se zavrtio, gaže vikendima se pune, a prvo čemu se veselim snimanje je spota za pjesmu ‘Dođi mami’.

Top lista Tokija

1. Poželjeli smo gledati sumo borbu, tradicionalnu japansku borilačku vještinu. Došli smo taman usred svjetskog prvenstva. Kad smo htjeli kupiti ulaznice, dobili smo odbijenicu uz objašnjenje da su sve odavno rasprodane. Preko recepcije u našem hotelu, ipak smo došli do informacije u kojoj gradskoj četvrti i kod koga moramo hitro krenuti po ulaznice. Počela je potraga, nas dva turista u potrazi za ulaznicama. Kad smo napokon pronašli četvrt, obratili smo se dvjema Japankama na engleskom jeziku, koji one nisu razumjele, da nam pomognu. Upalile su Google i počele istraživati koji nam put treba. Obje su teglile kovčege, zatekli smo ih na putu za aerodrom, ali promijenile su plan i provele sat vremena s nama gurajući te kovčege po Tokiju dok nam nisu pomogle pronaći ticket shop. Pokušala sam im zahvaliti i reći da odu svojim putem jer mi je bilo neugodno, ali ništa one mene nisu razumjele i uopće nije bilo upitno hoće li ostati s nama dok ne nađemo lokal. Ne znam gdje bi na svijetu netko gurao svoje kovčege satima da pomogne nekome koga ne poznaje. Realno, nije baš da smo hitno tražili bolnicu...

Nevjerojatno je koliko ljudi žele pomoći. Gdje god, kad god i koga god smo tražili pomoć, svatko je izdvojio vrijeme za nas. 
Napokon smo se s ulaznicama uputili na sumo borbu. Stadion je već bio dupkom pun, a mi smo stigli taman na zadnja dva sata finalne borbe. Za nekoga tko nema priliku to često vidjeti, svakako je must seen. Pretihi navijači, ako ih usporedimo s Europljanima. Navijaju s transparentima u rukama, a publika je većinom starija. Ondje sam vidjela najaviše djevojaka odjevenih kao gejše i izgledale su prekrasno. Svaki je taj kostim bio drukčiji, unikatan, djevojke su imale punđe, prilagođen make up i čarapice s drvenim japankama. Naravno, i ja sam se htjela tako urediti, ali objasnili su mi da se pravi kostimi prodaju samo u određenim trgovinama, skupi su, a najgore je što ti je potrebna osoba koja će te dva sata odijevati jer toliko vremena treba da ženu pretvore u gejšu. Fotografirala sam se s nekima od njih za uspomenu, a bilo je smiješno kad su oni poželjeli to isto s nama. Pogledala sam Nenada i rekla: “Eto vidiš, znaju me i u Japanu.”

2. Na listi prioriteta svakako je najluđa četvrt u Tokiju - Akihabara. Cijelo je naselje zapravo elektronička četvrt, odnosno mjesto svih mogućih igrica koje vam mogu pasti na pamet. Okužen si visokim neboderima, ali na prvih osam katova događa se elektronička zabava. Pronaći ćete šoping centar pun igračaka, od Star Warsa do lutkica na koje Japanci toliko briju, zgradu punu slot uređaja ili igrica za djecu, ali nijedno dijete nećete vidjeti u blizini. Četvrt je kao stvoren za zaradu ili da novac suludo i brzo potrošiš. Upustili smo se i u igranje. No tolika je buka unutra, da je čak i meni koja sam naviknuta na razglas bilo nepodnošljivo. U toj sam četvrti vidjela najviše odraslih žena odjevenih u školarke. Školske suknjice s visokim dokoljenkama, na nogama cipele s platformom i sve nose kikice, a kosa je ili zelena ili ružičasta ili plava. Rekla bih da je to styling za curice, a s obzirom na to da one to nisu, ostavljaju dojam pomalo perverzne i kinky ekipe. Ne, to ne izgleda seksi, to izgleda čudno, nekome možda i malo vulgarno. Ali fora je to vidjeti. 

Najviše se ljudi zadržava na katovima, gdje se igra njihova popularna igra pachinko. Uz svu stručnu pomoć da shvatim pravila, ništa nisam shvatila. Ubacuješ novac, stotine kuglica upada i ispada, vrtiš kotačić... Uglavnom, koliko loptica doneseš na blagajnu, toliko si zaradio. Kad smo otišli po naš utržak, ponudili su nam da kupimo piće, nisu nam ni ponudili novac. Možda nisam dobro shvatila pravila.

3. Svakako morate vidjeti i najveće svjetsko raskrižje u Tokiju, a nalazi se u četvrti Shibuya. Sigurno se minutu možete vrtjeti u krug dok sve ne polovite. Naići ćete na stotine ljudi s mobitelima, fotoaparatima, profesionalnim kamerama... Idu gore-dolje po zebri i desetak puta dok ne dobiju idealan kadar za fotografiju za društvene mreže. Pratila sam, dugo traje zeleno svjetlo, ali ljudi u pravilu ne završe snimanje u jednom pokušaju. Naravno, i ja sam se fotkala za Instagram na raskrižju. 

4. Iako vas ljudi čudno pogledaju kada im predložite da posjete ribarnicu, to je mjesto koje u Tokiju morate vidjeti. Turisti stižu u cik zore kako bi gledali ceremoniju istovara ulovljene ribe. Došla sam u 11 i svejedno vidjela sve što treba. Vjerojatno nema vrste ribe na svijetu koju tamo ne možete kušati, ali malo mi izgleda kao sirotinjska verzija Adventa u Zagrebu. Sve je puno štandova, možete kušati komad ili tanjur ribe u svim oblicima, svih mogućih okusa i načina pripreme. U većini slučajeva ona pred vama još i  pliva. Naravno, Nenad i ja smo nakon toga ipak završili u sushi restoranu, a to je bilo jedino mjesto gdje sam jela rolice. Sushi res­to­rana ima mnogo, ali rolicu koju mi je­demo oni najmanje prezentiraju. Njima je sve važnije od rolica koje mi u Hrvatskoj prezentiramo kao sushi. 

5. Ginza, najluksuzniji dio grada, nezaobilazno je mjesto. Ondje se nalaze najljepše trgovine s 
ekskluzivnom ponudom brendova, ekskluzivni restorani, najbolji barovi. Više sam se puta onamo vraćala. Hodate li danju ili noću, kada vas obasjavaju tisuće reklama s pročelja zgrada, ne možete se nagledati. Skuplje je nego u Europi pa ne preporučujem kupnju europskih brendova. Tko se uspije suzdržati od te ljepote, svaka mu čast. No to je dio grada u kojem su šetnja i divljenje zaista sasvim dovoljni pa tu možete provesti cijeli dan.