Nogometaš zagrebačkog Dinama Izet Hajrović i njegova supruga Leyla podignuli su prašinu čim su se početkom godine iz Züricha preselili u Zagreb. Izet je ubrzo postao miljenik navijača, a sjajnom igrom uz ostale igrače osigurao je klubu ‘europsko proljeće’, odnosno nastupe u UEFA-inoj Europskoj ligi. Švicar­ski nogometaš bosanskohercegovačkih korijena, koji je karijeru počeo u ciriškom Grasshopperu, u fokus javnosti došao je 2013., kada je zaigrao za reprezentaciju BiH. Turskom klubu Galatasaray pridružio se 2014. godine, a nakon toga otišao u njemački Werder Bremen i španjolski Eibar. Sad se 27-godišnjak skrasio u Dinamu, a uz njega je tijekom karijere uvijek bila njegova draga, dvije godine starija Leyla. Švicarka rodom iz Travnika domaću javnost zaintrigirala je osebujnim modnim izričajem zahvaljujući kojem je stekla popularnost na društvenim mrežama. Međutim, nije Leyla jedini zaljub­ljenik u modu jer Izet često odjevnim kombinacijama privlači jednaku pozornost kao i na travnjaku. Izet i Leyla čitateljima Storyja ponudili su tri outfita za doček Nove godine, a u razgovoru otkrili sve ono što ne možete doznati na Instagramu.

Story: Vaša ljubavna priča traje već sedam godina, ali kako ste se upoznali? Tko je napravio prvi korak?
Izet: Iskreno, nije bilo neko posebno upoznavanje. Nakon utakmice izašao sam s društvom, a Leyla je u istom klubu bila s prijateljicama. 
Leyla: Netko iz mog društva poznavao je nekoga iz njegovog i tako smo se upoznali. Vrlo spontano. U trenutku smo se svi spojili, Izet i ja počeli smo razgovarati i kliknuli. 

Story: Leyla, na Instagramu ste objavili fotografiju Izetove jakne koju je odjenuo na jednom spoju i rekli da vas je bilo sram kada se pojavio u njoj. Zar je bila tako strašna?
Leyla: Bila je to traper jakna ukrašena Swarovski kristalima. On ju je odjenuo na jedan od prvih spojeva i stidjela sam se dok sam sjedila pokraj njega. U sebi sam mislila: “Jao, Izete, što to imaš na sebi?” i nadala se da me neće vidjeti netko koga poznajem. Danas mi je ta jakna totalna fora!
Izet: Ja sam već tada znao da će ona za nekoliko godina biti moderna.

Story: Poznati ste po osebujnom stilu. Koliko vam je moda zapravo važna?
Leyla: Vjerojatno me ne biste prepoznali da me vidite dok šetam Cvjetnim trgom u trenirci i bez šminke. Mislim da su mediji malo preuveličali našu ljubav prema sređivanju i modi. Naravno da ću se dotjerati kad idem na neki event ili snimanje, ali većinu sam vremena obično odjevena. Nije ni da Izet sat vremena prije treninga razmišlja koju će kombinaciju taj dan odabrati. Volimo modu i lijepe stvari, ali nije to opsesija. Kupujemo i odjeću high street brendova i ne mora sve biti markirano.
Izet: Volim pratiti modu i izabrati zanimljivu kombinaciju kada se za to ukaže prilika. Kao što Leyla kaže, većinu sam vremena u sportskoj odjeći. Nike mi je sponzor pa ćete me najčešće vidjeti u njihovim komadima. Na­ravno da se u određenim situacijama malo više potrudimo izgledati lijepo.



Story: Je li vas iznenadila popularnost koju ste stekli kao par?
Izet: Nisam očekivao da ćemo biti zanimljivi Hrvatima. Pretpostavio sam da ćete nas malo pratiti, ali ne u ovolikoj mjeri. 
Leyla: Malo sam se više posvetila Insta­gramu nakon što je sve to uzelo maha, ali i dalje se ne smatram influencericom. Prije svega sam Izetova supruga i moj se svijet vrti oko njega. Naravno, ne sviđamo se svakome pa nismo stekli samo obožavatelje. Neki kažu da smo im fora, dok smo drugima katastrofa. Ne možete se svima svidjeti, ali mislim da nas ne prati loš glas ili da imamo loš imidž. 

Story: Kako se nosite s kritikama? Čitate li uopće komentare ispod fotografija na društvenim mrežama?
Izet: Mislim da mene i dalje većina ljudi prati zbog nogometa. Ipak sam nogometaš, ali nisam kao David Beckham da nešto usput i reklamiram. Ne mogu reći da sam naišao na napade ili uvrede. Trudim se uvijek biti pozitivan. Ako nešto loše o sebi pročitam, ne vrtim te komentare danima u glavi. Ako se nekome ne sviđa kako igram ili se odijevam, imaju pravo na to mišljenje. Na kraju dana ja ću i dalje biti onakav kakav želim biti. Da se razumijemo, volim i ja pogledati i komentirati što su drugi odjenuli, ne samo na društvenim mrežama nego i uživo, primjerice, tijekom zagrebačke subotnje špice. 
Leyla: Mi volimo neobične stvari. Primjerice, ako u Americi na sebi imaš zanimljiv komad, ljudi će te zaustaviti i pitati gdje si to kupio. Kod nas će odmah za takve stvari reći: “Bože sačuvaj, što je ova obukla? Izgleda kao klaun”. Mislim da ne trebamo svi izgledati jednako, ne želim biti ista kao svi. Posljednjih ne­koliko mjeseci stvorila sam platformu gdje je 90% pozitivnih komentara. Naravno da sam dobila komentare u kojima piše da sam debela. Nijemci bi, primjerice, napisali ‘debela si’, ali Balkanci znaju biti vulgarni i počastiti psovkama. Lako je skrivati se iza ekrana te pisati takve stvari. Nemam problem s kritikom, ali ne moramo se vrijeđati.

Story: Dakle, ne dobivate samo loše komentari za svoj stil odijevanja nego i za izgled?
Leyla: Tako je! Osim što mi kažu da trebam smršavjeti, govore mi da operiram nos. Mogu ja smršavjeti i operirati nos, ali mogu li se oni opametiti i postati bolje osobe? Teško. Rodiš se takav kakav jesi, a sve se fizičke mane mogu riješiti. Možda ću jednog dana i htjeti nešto promijeniti na sebi, ali učinit ću to zbog sebe i zato što ja to želim. Neću to raditi kako bih udovoljila drugima. Naučila sam se nositi s hejterima. Znam kakva sam osoba i sretna sam sa svojim životom. 



Story: A trpite li ponekad zbog ljepote?
Leyla: Naravno! Pogotovo u štiklama.
Izet: Ne volim nositi odijela. U tome se osjećam nelagodno jer to nisam ja. Moram paziti kako se držim, kako jedem... uštogljen sam u tome. 
Leyla: Večeras idemo na jedan božićni party pa bi Izeta mogli zafrkavati kada ga vide u odijelu i tako ozbiljnog. 
Izet: Svi će biti sređeni! Barem neću biti jedini.

Story: Savjetujete li se u odabiru modnih kombinacija? Jeste li ikad rekli jedno drugome da vam se nešto ne sviđa i da izabere drugi outfit?
Izet: Ima i takvih slučajeva, ali više se zezamo nego što to ozbiljno mislimo. Kažemo si: “Što je to? Daj izaberi nešto drugo” i onda promijenimo outfit. Iako si savjetujemo, sami odlučujemo što želimo nositi.
Leyla: Većina žena prije izlaska iz kuće pita dečka ili muža što misli o nekom outfitu. Budući da muškarce to ne zanima, reći će da je nešto dobro samo da prestanu ispitivati. Ja sam te sreće da imam Izeta koji više pozornosti posvećuje onome što nosim.



Story: Sviđa li vam se život u Zagrebu?
Izet: Uskoro će biti godinu dana otkad smo se preselili i jako nam je lijepo ovdje. Grad je prekrasan, ljudi su dobri, ima puno sadržaja i zadovoljni smo. 

Story: S kim se družite? Dolaze li vam prijatelji u Zagreb ili ste ovdje razvili neka prijateljstva?
Izet: Družim se s igračima iz Dinama. Neke znam otprije, a neke sam tek upoznao. Ali najviše se družim s Leylom.
Leyla: Mi stvarno volimo biti zajedno. Ljudima je to smiješno, ali mi sve radimo zajedno jer uživamo u tome. Sve što radimo, radimo u timu. Nemamo veliko društvo. Neki možda vole biti okruženi velikim brojem ljudi, ali mi nismo takvi. Imam tri bliske prijateljice, a dobra sam i s nekoliko žena nogometaša. Upoznajemo puno ljudi, ali svejedno se držimo nekog svog kruga. Svijet je postao pokvaren i svatko misli na svoj interes. Treba biti oprezan.

Story: Izete, jeste li zadovoljni svime što ste postigli otkad ste došli u Dinamo? 
Izet: Bilo je malo teže kad sam tek došao jer sam se naknadno pridružio ekipi. Pripremio sam se na to prije dolaska pa sam barem znao što mogu očekivati. Kao nogometaš moram dati sve od sebe i trenirati što bolje. Već nakon nekoliko mjeseci krenulo je nabolje. Potkraj sezone osvojili smo kup i prvenstvo. To je za mene bio velik uspjeh. Nova sezona počela je fenomenalno i prvi smo u prvenstvu. Iduće godine doživjet ćemo europsko proljeće u Europa ligi. Jedva čekam! 

Story: Stekli ste veliku popularnost među navijačima...
Izet: I ja sam to primijetio i ugodno sam iznenađen dobrodošlicom. Često me zaustave u gradu kad me vide, pitaju za selfie ili autogram. Budući da nisam iz Hrvatske, nisam isprva znao koje uzvike navijači koriste na tribinama. Tijekom jedne utakmice svi su krenuli vikati “Javi se!”. Nisam znao što to znači i nastavio sam igrati. Nisam se javio! Trener mi je poslije objasnio da se moram javiti navijačima i sad znam što trebam učiniti. To je ispalo  smiješno, ali simpatično. Jako sam sretan u Dinamu, potpisao sam dvogodišnji ugovor, što znači da ću biti tu još minimalno godinu dana. Iskreno, ne bih volio otići iz kluba, ali nogomet je nepredvidiv i ne znam što me čeka u budućnosti. 



Story: Leyla, razumijete li se u nogomet?
Leyla: Ljudi vjerojatno misle da nemam pojma o nogometu i da se samo naslikavam na stadionu, ali stvarno ga volim i pratim. Izete, potvrdi!
Izet: Istina je! Prati nogomet i razumije sve pojmove i pravila. Na početku veze nije puno toga znala, a sad zna nabrojiti svakog nogometaša. Drago mi je što imam s kim razgovarati o svom poslu.
Leyla: Prije se nisam zamarala nogometom jer me nije zanimao niti sam mogla znati da će mi suprug biti nogometaš. Vjerojatno izgledam kao da me nogomet ne zanima, ali to nije istina. Da je vodoinstalater, pokazala bih jednak interes prema njegovu poslu. Nisam tipična žena nogometaša.

Story: Je li život nogometaša i njihovih žena toliko glamurozan kao što se čini ili ima i poteškoćama o kojima malo tko zna?
Leyla: Mi smo se često selili. Živjeli smo u Švicarskoj, Njemačkoj, Turskoj, Španjolskoj i sad smo u Hrvatskoj. Nije to bilo lako izvesti, pogotovo kada sve moraš sam. Nemamo iza sebe cijeli tim ljudi koji nam pomaže. Ovisimo jedno o drugom. 
Izet: Ljudi samo vide ono što mi objavimo na Instagramu.
Leyla: Tako je! Oni vide markiranu odjeću, automobile i putovanja. Naravno da neću objaviti fotografiju na kojoj plačem jer mi je suprug došao kući i rekao: “Pakiraj se, selimo se za Španjolsku”. Neću objaviti fotografiju na kojoj ležim s njim u krevetu nakon operacije koljena. Dajem samo mali uvid u svoj život. Iako se tako ne čini, dosta je težak takav život i traži puno odricanja. 

Story: Što vam najteže pada?
Leyla: Ponekad mi se čini kao da ljudi nogometaše ne gledaju kao ljudska bića nego kao strojeve koji moraju savršeno funkcionirati jer je velik novac u igri. Ako dobro funkcioniraš, ti si odličan. Ako ne, sjediš na klupi ili moraš pronaći novi klub. Kad je lošije igrao dok je bio u Njemačkoj, bio je jako frustriran. Meni ga je tada bilo užasno žao, a još su i mediji i navijači pridonosili pritisku. Stalno smo pod stresom. I kada je na odmoru, on mora razmišljati o poslu pa će tako sad osam dana godišnjeg odmora provesti s trenerom kako bi bio u formi kad se ponovno vrati u igru. To je fizički i psihički naporan posao. Jedna povreda može ti odrediti sudbinu. Izet nikad ne spava mirno, zbog stresa noću škripi zubima. Najteže je bilo kada se ozlijedio jer je dugo trajala rehabilitacija. Bilo je tu puno suza. Međutim, svi ti usponi i padovi samo su nas zbližili. Teško nam padaju i selidbe jer smo često sami kada dođemo u neko novo mjesto. 



Story: Iako se često selite, vežete li se brzo za mjesta i za ljude?
Leyla: Da. Taman kad se naviknemo na neko mjesto i na ljude - odemo. Tako nam je bilo u Njemačkoj. Stekli smo prijateljstva i onda se neprestano selili. Lijepo je putovati i upoznavati nove kulture, ali puno je tu promjena. U životu se sve brzo preokrene. 

Story: Pozitivna strana Izetova posla je što možete pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija. Jeste li oduvijek u sebi imali tu humanitarnu crtu?
Leyla: Često pomažemo drugima, ali mislim da svatko može pomoći nekome. Nedavno smo donirali novac za obnovu Odjela pedijatrije u travničkoj bolnici, ali nismo htjeli da se to otkrije jer onda ispada kao da se hvalimo. Šefovi klinike odlučili su reći da mi stojimo iza donacije i tako je to dospjelo u javnost. Možda nismo htjeli da se to dozna, ali iskreno mislim da nije ni loše da ljudi o tome čuju. Možda nekoga potakne da također pomogne. Ne moraju to biti veliki iznosi nego sukladno mogućnostima. Drago mi je kad čujem da sam nekoga na to potaknula. 
Izet: Na kraju dana, svi smo mi ljudi. Treba pomoći onima koji trebaju našu pomoć. 

Story: U kakvim ste obiteljima odrastali? Jeste li oduvijek bili financijski potkovani?
Izet: Mi smo uvijek imali dovoljno za normalan život. Hranu na stolu i odjeću na leđima. Tada nisam znao za bolje i bilo nam je dobro. 
Leyla: Kod mene je bila drukčija situacija. Jedinica sam, ali nisam razmažena. Otac ima transportnu tvrtku i školovala sam se u privatnoj školi. Imali smo malo bolji standard. Roditelji su mi puno toga omogućili, ali uvijek su pomagali drugima i učili me da činim isto. Jednog dana to želim prenijeti i na svoju djecu.

Story: Izjavili ste da ravnopravno raspoređujete kućanske poslove. Izete, je li vas to Leyla ‘dovela u red’ ili ste i prije nje vodili brigu o domaćinstvu?
Izet: Oduvijek sam obavljao kućanske poslove, čak i kada sam živio s roditeljima. Volim da je sve čisto i uredno. Ako vidim da nešto nije po špagi, odmah se uhvatim čišćenja. Kada Leyla nije u Zagrebu, stan je i dalje čist. Kao da nije ni otišla! 



Story: Što najviše volite jedno kod drugog? Ima li nešto što vas posebno živcira?
Izet: Volim sve o Leyli. Slobodno tako napišite. 
Leyla: Sigurno postoji nešto što ne voliš. Slobodno reci!
Izet: Ponekad me živcira što sve obavlja u zadnji tren. Ljuti se kad je pod stresom, ali svejedno se ne prihvati posla na vrijeme.
Leyla: Ali tada najbolje funkcioniram! Mene živcira što je on zaboravan. Često ga moram podsjetiti da nešto obavi.
Izet: Jedva je dočekala da to kaže! Šalim se. 
Leyla: Možda će zvučati kao klišej, ali stvarno imamo jako složan brak bez ikakvih ispada. Izet je neiskvaren, iskren i velikog srca. To vidi svatko tko ga upozna. Jedino mu ponekad nedostaje bolja procjena ljudi jer on nikada ne misli da mu netko želi zlo. Tu uskačem ja koja mu ukazujem na neke stvari. Nije zato što je moj muž, ali nikada nisam upoznala tako dobru osobu poput njega.  

Story: Kako ćete dočekati Novu godinu?
Leyla: Bit ćemo u Zürichu s prijateljima i Izetovim menadžerom. Prvo ćemo ići u restoran, a nakon toga u neki klub. Međutim, nismo ljubitelji izlazaka do ranih jutarnjih sati. 
Izet: Dočeci nam nisu jako važni. Bitno nam je samo da 2019. godinu dočekamo zajedno i da smo zdravi, a gdje smo, nije važno.