'Prezime mi je često zatvaralo vrata'

Dosad je bila jedna od najmanje eksponiranih članova glazbene obitelji Huljić koja potpisuje neke od najvećih hitova na ovim prostorima. No sa singlom ‘Alisa’, koji ima i englesku verziju ‘Alice’, kći Tončija i Vjeko­slave Huljić odlučila je zakoračiti na hrvatsku estradnu scenu. I to ne samo kao pjevačica, naime, Hana Huljić potpisuje glazbu i tekst pjesme, a zamislila je i cijeli spot koji su realizirali Pilot studio i Vojan Koceić. S obzirom na obiteljsko zaleđe, talent, ali i glazbenu izobrazbu, odavno je mogla napraviti taj korak, no postoji razlog zašto je čekala do 28. godine. Koji je to, povjerila nam je netom prije zagrebačkog koncerta Maksima Mrvice u KD-u Vatroslava Lisinskog na kojem mu se kao gošća pridružila na pozornici. I to ne prvi put. Bila mu je gošća i na prošlogodišnjoj kineskoj turneji odakle se vratila sa zanimljivim suvenirom, itekako korisnim u njezinu daljnjem radu. O čemu je riječ, magistra kompozicije i glazbene teorije otkrila je u nastavku, a dotaknuli smo se i njezina djetinjstva, odnosa s roditeljima i bratom Ivanom, ali i osmogodišnje veze s Tomislavom Šošićem. 

Story: A s engleskom verzijom namjeravate potražiti publiku i u inozemstvu?
Da, automatski sam pisala tekst na engleskom. I sinoć prije spavanja počela pisati sam pjesmu na engleskom. Prirodnije mi je jer sam sa 18 u Londonu pjevala s dvije cure na engleskom jeziku, već onda snimala sam engleske tekstove, nisam se mislila fokusirati samo na Hrvatsku. Odlučila sam napisati engleski tekst i staviti na YouTube, pa što bude. Među­tim, bilo mi je žao ne iskoristiti priliku kad već snimam pjesmu, radim je u studiju i snimam spot, da je ne otpjevam i na hrvatskom jeziku.

Story: Spomenuli ste da ste pjevali u Londonu. Što je bilo s tim projektom?
Postojala je ideja o osnivanju ženskog benda koji izvodi skladbe između popa i opere. Tih nekoliko mjeseci bilo je kao u bajci, sve se brzo odvijalo. Ali iste godine došlo je do krize diskografskih kuća. Kuća za koju smo trebali izdati pjesme obustavila je nove projekte, odlučili su kupiti prava samo na renomirane izvođače poput Robbieja Williamsa i drugih. Na kraju ništa nije bilo od toga, što mi je teško palo. Sad je prošlo već deset godina i danas mi je drago što je tako završilo, jer inače nikad ne bih završila kompoziciju. Vjerujem da sve ima svoje razloge.

Story: Potpisujete i tekst i glazbu. Jesu li time pritisak i strah od kritike još veći?
To je olakotna okolnost. Osjećam se ugodnije s nečim što sam sama stvorila od početka. Sigurno ću, kad budem snimala dalje, izvoditi i pjesme drugih autora, i svojih roditelja, ali lakše mi je istupiti s nečim što sam sama napravila. Bilo bi teže da sam se predstavila tuđom pjesmom, osjećala bih opterećenje zbog onih koji su je napisali. Ovako znam da sam sve sama napravila pa ako i ne prođe, nema veze. Sebi se ne moram ispričavati.

Story: Kakve su reakcije za sada?
Pozitivne. Ali ne čitam komentare na You­Tubeu ili ispod članaka na portalima. Prije me to opterećivalo, znalo bi mi pokvariti dan pa sam zaključila da mi to ne treba. Povratne informacije dobivam uživo od ljudi i ugodno sam iznenađena. Puno mi znači kad mi netko kaže: “Čuo sam tvoju pjesmu, jako mi se sviđa”. Ne­ki mi i savjetuju nešto pa ću i to uzeti u obzir. Uvijek će biti komentara ljubomornih ljudi, a time se ne zamaram. Uostalom, nije se rodio tko je svakom udovoljio. Mislim da sam sazrela kad je o tome riječ, takve me stvari ne mogu povrijediti kao prije. Zbog toga sam godinama odbijala razmišljati o pjevanju u Hrvatskoj.

Story: Kako to da niste ostali u klasici ili nastavili stopama Maksima Mrvice s kojim ste nedavno imali koncert?
Pišem više žanrova, ne mogu se držati jedne stvari. Brzo mi dosadi. Jedan od posljednjih projekata na kojem sam radila jest dječja lutkarska predstava. Pisala sam glazbu i tekst za nju. Prije toga napisala sam orkestralno djelo koje još nije izvedeno. Bit će izvedeno u Bra­tislavi, ali koncert je odgođen zbog financija. 

Story: Pišete pjesme i za očev koncert?
Upravo mu pišem orkestracije. Ostale su mi još tri i svako malo se čujemo u vezi s tim. Imam dosta posla, ali uživam u tome.

Story: Svi četvero radite na još jednom projektu - mjuziklu ‘Žuta minuta’.
To je mono mjuzikl, premijera je 18. travnja u Lisinskom. Riječ je o predstavi s igranim brojevima koje pjeva Igor Barberić. On glumi sve uloge, odnosno više likova, a Hana Hegedušić igra jednu. Pjesme koje će Igor pjevati napisali smo tata, brat i ja. Dogovorili smo se tko će uglazbiti koji lik, a mama je morala raditi sve tekstove. Ona uvijek ima posla na kvadrat.

Story: Nitko se drugi ne usudi pisati tekstove?
Brat ih stvarno dobro piše, međutim, iz nekog razloga sve smo ugurali njoj. Kad je mama već ‘ufurana’ u sve te likove, onda je najbolje dati to njoj. Već se  iskazala u pisanju odličnih tekstova za mjuzikl ‘Pacijenti’.  

Story: Svi ste iznimno glazbeno talentirani. Geni ili nešto drugo?
Geni su u pitanju kad govorimo o upornosti i tvrdoglavosti i potrebi da stalno radim. To sam naslijedila od roditelja, oni ne staju. Ako jedan dan nešto ne napravim, napišem tri takta nečega ili cijelu orkestraciju, budem loše volje. Ne volim da mi dan prođe uludo.

Story: Surađujete i s Teatrom Gavran. Kako ste završili u kazalištu?
Nedavno je bila premijera četvrte predstave za koju sam pisala pjesme. To je njihova i moja druga lutkarska predstava. Na prvoj su se djeca ‘uhvatila’ za te pjesme jer su pamtljive, tekstovi su dječji pa su me odlučili zvati i za druge projekte. I ja sam veliko di­jete pa mi nije problem pisati dječje pjesme. Pjesme moraju biti pamtljive, ali poučnog teksta.

Story: Sami ste pisali tekstove?
Da, dobijem skriptu, pročitam likove, obično su to Vjeverica, Medo, Sova, pa me odmah obuzme inspiracija. Nije mi problem.

Story: Gdje pišete, kako izgleda taj proces stvaranja?
Ponekad mi dok vozim padne na pamet melodija pa uzmem diktafon i snimim je kako bih je poslije razradila. No najčešće za klavirom. U kojem god sam gradu, trebam klavir. Na putova­nju u Kini kupila sam klavijaturu koja ima grozan zvuk i ne hvata svaki ton, ali mogu svirati. Iona­ko mi je cijeli zvuk u glavi. Kad smo se useljavali u zagrebački stan, prvo što smo stavili u praznu prostoriju bila je električna klavijatura. Kod nas je u gotovo svakoj prostoriji jedna klavijatura.

Story: Smetate li jedni drugima kad istodobno sjednete svatko za svoju klavijaturu i svirate? A susjedima? Imate li dobru izolaciju?
Srećom, izolacija je dobra, ali imamo i slušalice. Kod nas stalno netko svira, mislim da susjedi izlude. Takav nam je posao. I najčešće svi počnemo svirati navečer, što možda ostatku ulice i nije zabavno, ali stišamo koliko možemo.

Story: Dogodi li se da nešto morate napisati, a nemate inspiracije?
Često. Inspiraciju stalno treba tražiti. Sjed­nem za klavir pa preslušavam diktafon u potrazi za nekom nedavno zapisanom melodijom, pokušavam nešto napraviti od nje. Ako vidim da mi je dosadno, ostavim sve i maknem se od klavira. Vratim se sutradan, poslušam je ponovno, možda ću je drukčije doživjeti, tražim akorde... Možda će taj dan krenuti, možda neće, ali morate pokušati.

Story: Frustrira li vas kad ne ide?
Ako vidim da mi ne ide, uhvatim se nečeg drugog. Uvijek nađem neku drugu zanimaciju.

Story: Kako je raditi s obitelji?
Ima prednosti i pokoju manu. Svojima uvijek možete iskreno reći da nešto ne valja. Pre­ma drugome ćete biti blagi i pokušati mu lijepo objasniti stvari. Kod kuće smo temperamentni. No kad je nešto dobro napisano, svi se veselimo. Najveći užitak bio je pisati mono mjuzikl sa svojima, premda sam imala i najveću tremu prije sviranja. Svi četvero okupimo se u prostoriji, svi sudjelujemo u tome. Srećom, ako ima malo nervoze u procesu rada, imamo psa koji sve ublaži, odmah nas opusti i razveseli.

Story: Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?
Nisam znala da živim u obitelji koja se po ičemu izdvaja. Drugima je bila neobična, ali meni nije. Svaki dan zahvalim Bogu što sam rođena u svojoj obitelji, jer je puna ljubavi. Zna­mo se i posvađati i biti nervozni, ali smo zapravo jedni drugima velika podrška. Puno se volimo. I ne mislim samo na nas četvero nego i na širu obitelj, baku, rodice i rođake... Svi smo bliski. Obitelj mi je na prvome mjestu. Najveća mi je životna želja jednoga dana imati svoju, bez toga mi ništa ne bi vrijedilo. Znam da kad je budem imala, gledat ću prvo njih, a onda sebe, kao što su radili i moji roditelji.

Story: Jesu li vas oni usmjeravali ka glazbi ili je to bila isključivo vaša želja?
Nisu, osim što su nas upisali na klavir. Brat i ja od prvog smo razreda osnovne škole svirali klavir i učili solfeggio. Ali nitko nam nije rekao da to moramo nastaviti. Puštali su nam da se prirodno razvijamo. Nakon završene osnovne glazbene, sama sam odlučila upisati i srednju glazbenu školu. Poslije nisam razmišljala ni o čemu osim o glazbenoj akademiji. Oduvijek sam voljela kompoziciju, ali nisam još bila toliko zrela. Profesori su mi rekli da bih to trebala upisati kasnije, pa sam krenula na glazbenu teoriju, a na trećoj godini upisala sam i kompoziciju. Tako da mi se studij oduljio.

Story: Kada ste diplomirali?
Prije tri godine. Brat je upisao i završio pravo, no i on se bacio u glazbu i ne miče se iz nje, iako bi tata volio da se nastavi baviti pravom.

Story: I vaš dečko Tomislav Šošić bavi se glazbom. Namjerno ste birali glazbenika?
Da, sve je vezano uz glazbu, ali ne namjerno. Družili smo se još u srednjoj glazbenoj, bili smo prijatelji. On je klavirist. 

Story: Ne surađuje s vama i ostatkom obitelji?
Da ga zamolim da me prati na klaviru, pristao bi. Inače se više voli držati po strani. Samozatajan je. Upisao je klavir na akademiji, no oduvijek je volio jazz pa studira jazz u Estoniji. Zapravo sam pod utjecajem raznih glazbenih stilova.

Story: Kako funkcionira veza na daljinu?
Baš je došao na tjedan dana u Zagreb, ja sam prije toga bila dva tjedna u Estoniji. Le­timo jedno drugome, a ljeti smo zajedno. Nije jednostavno, ali nije nam prvi put. On nije iz Splita nego iz jednog mjesta udaljenog sat vre­mena pa smo naviknuli posjećivati se. Još ima jednu godinu. Kad završi, planiramo ostati u Zagrebu.

Story: Vi danas živite u Zagrebu?
Ne, i dalje u Splitu, ali u Zagrebu se sve odvija. Posljednjih tjedana baza mi je bila Za­greb, uz povremene odlaske u Split i Estoniju. No idući tjedan vraćam se u Split i ne znam kad ću ponovno doći, ovisi o obavezama. No iduće se godine vjerojatno selim na dulje.

Story: Zbog posla? Vaš otac dokazao je da ne moraš nužno biti u Zagrebu da bi napravio glazbenu karijeru.
On ne voli biti u Zagrebu, ubija mu kreativnost. Dolazi samo radi sastanaka. Kad je u Splitu, cijeli dan može svirati. Ni on ni mama nisu imali potrebu dulje boraviti u Zagrebu. No mlađim se generacijama više toga odvija u Zagrebu. Srećom, zbog posla sam vezana uz laptop i klavir pa mogu biti i u Splitu.

Story: Većina ljudi opušta se uz glazbu, no vama je to posao. Kako se opuštate od posla?
Uz tišinu. Puna mi je glava zvukova pa glazbu slušam samo dok putujem. Kada sam kod kuće, najradije sve ugasim i uživam u tišini. Volim skuhati tursku kavu i popiti je s mamom, otići kod bake ili rolati s prijateljicama, čitati stripove, knjige... Sve me to opušta. I šetati. Svaki dan puno šetam, imam nemir u nogama, ne mogu dugo biti na jednome mjestu.

Story: Što slušate u vožnji?
Brat mi često spomene nekog novog izvođača, uz njega sam u srednjoj školi zavoljela britpop - Oasis, Robbieja Williamsa, volim i Michaela Bubléa, uglavnom mirnije pjesme. No ponekad pustim i Aerosmith. Otkrivam i mnogo novih manje poznatih izvođača. Slušam razne stilove, od Davida Bowieja do Cesarije Evore, naše pjesme, Magazina 90-ih, starije i manje poznate pjesme Petra Graše...

Story: Je li bilo negativnih stvari vezanih uz prezime?
Ne. Bilo je više to što sam introvertirana. Kad bih se upoznala s nekim, ta bi osoba često rekla: “Aha, ti si Huljićeva kći”. To nisam voljela jer nisam mogla biti samo Hana. Bilo je i predrasuda oko upisa na Akademiju. Zbog toga sam pet godina putovala u Zagreb na satove kod profesora jednom tjedno, jer u Splitu nisam mogla stupiti u kontakt s nekim osobama koje su mi trebale predavati. No sve ima svoje zašto.

Story: Većina bi zaključila da vam je prezime otvaralo vrata, no zapravo je bilo suprotno?
Ponekad je bilo suprotno, zbog toga sam se dugo bojala istupati u javnosti. No obrazovani sam glazbenik i nemam se čega bojati. Ponosna sam na obitelj i odlučila sam pjevati jer to volim. Iako sam završila profesorski smjer, tu se ne osjećam na svom terenu. Jedno sam vrijeme jako kratko predavala, a to mi je stvaralo veći stres od nastupa.

Story: Zar je moguće da jedan razred više zastrašuje od tisuća ljudi na koncertu?
Da. Učenici u srednjoj školi. Morala sam im biti autoritet, što baš i nisam bila.

Story: Iz iskustva znate da nije lako ni biti pjevačica. Odrastali ste uz neke od njih, što ste zaključili, što je potrebno za uspjeh?
Sve pomalo - glas, karizma, nešto zanimljivo... Iz nekog razloga ljudi nekoga ili vole ili ne prihvate, a možeš pjevati najbolje na svijetu. Znam da je floskula ‘imati ono nešto’, ali očito to moraš imati, kao i dobar tim iza sebe. Moraš znati što prolazi kod publike, moraš znati tko je tvoja publika i stvarati takve pjesama. Ima tu i matematike i umjetnosti i puno rada. A ja sam loša u matematici pa je kod mene samo instinkt.

Story: Što ne biste napravili za karijeru?
Ne bih bila netko tko nisam samo da bih uspjela i pjevala nešto što ne osjećam da bih trebala. I ne bih žrtvovala ono što mi je najvažnije - obitelj. Ne mislim da moram ganjati karijeru, samo imam potrebu ostvariti ideje, u bilo kojem umjetničkom pogledu.

Story: No ovo nije vaš prvi i posljednji singl?
Bilo je važno probiti led. Frustriralo me što pišem pjesme, a nigdje ih ne objavljujem. S ovom sam izišla jer je bila završena i posebno mi je prirasla srcu. Imam dvije pjesme u pripremi, ali još ne znam koju ću objaviti. Nisam razmišljala o tome jer sam toliko energije uložila u ovu pjesmu da tek skupljam energiju za iduću. Gotovo godinu dana bila sam koncentrirana na nju i napokon se mogu posvetiti drugima. Perfek­cionistkinja sam pa prvo moram biti ja zadovoljna njome da bih je onda pustila drugima.

Story: Kako se osjećate sada kada ste napokon probili taj led?
Ništa nisam osjećala kad je pjesma izišla, bila sam prazna od truda i iščekivanja. Trebala sam je izdati prije nekoliko mjeseci, no nešto bi uvijek iskrsnulo. Morala sam ići i u Kinu na dva mjeseca, pa nismo imali prostor za snimanje spota, pa nešto u studiju nije bilo dobro, pa sam ispočetka morala raditi aranžman... Bila sam na rubu suza. Mislim da tek postajem svjesna da se ovo počelo vrtjeti i tek se sad opuštam.