Nije više imalo smisla biti udaljen od obitelji pa sam odlučio prekinuti karijeru. U razgovoru sa suprugom donio sam odluku da ću se vratiti u Zadar - govori nam košarkaš Marko Popović, koji je prije dva tjedna nakon 20 godina karijere otišao u igračku mirovinu. 
Popović je u španjolski klub Fuenlabradu došao 2015., a prije je igrao za Zadar, Cibonu, Valenciju, Efes Pilsen, Žalgiris, Uniks Kazan i Himki. Dvaput je osvojio Eurokup - s Uniksom 2011. kada je proglašen najvrednijim igračem natjecanja i s Himkijem 2015. godine. Za Hrvatsku je odigrao više od 150 utakmica od 2002. do 2017. godine.

Bivši hrvatski reprezentativac posljednju je utakmicu odigrao 26. svibnja, kada je njegov klub Baloncesto Fuenlabrada sa 88:84 pobijedio Iberostar Tenerife. Ubacio je 12 koševa, sedamnaest sekundi prije kraja produžetka zabio je tricu s udaljenosti veće od deset metara, a posljednji koš za pobjednički rezultat postigao je sa suzama u očima. U dvorani su tada bili njegova djeca i supruga Tea, roditelji i 30-ak prijatelja iz Zadra, a među njima je bio i nogometni reprezentativac Šime Vrsaljko. Navijači su držali transparente s njegovim likom i izvikivali njegovo ime, igrači su na dresovima imali ispisano njegovo prezime i bio je to oproštaj dostojan takvog sportaša.

- Bilo je jako teško donijeti odluku o odlasku u mirovinu jer košarka ipak čini velik dio mog života. Otkako znam za sebe, znam za košarku. U košarci sam od najranijeg djetinjstva, kada me majka s tri mjeseca prvi put donijela u dvorani da gledam oca kako igra pa sve dosad. Vjerojatno ću nastaviti biti u tom sportu, ali možda na nešto drukčiji način. Me­đutim, obitelj mi je na prvome mjestu - rekao je Za­dranin koji je tek navršio 37 godina.

Od posljednje utakmice prošlo je samo nekoliko tjedana pa se dojmovi još nisu slegnuli.
- Zbog obaveza ne stignem razmišljati o tome da sam otišao u mirovinu. Vrijeme provodim s djecom i privikavam se ponovno na život u rodnom Zadru. Sigurno će mi trebati vremena da se slegnu dojmovi. Kako dolazi ljeto, više razmišljam o tome kako ću ga provesti s obitelji. Mislim da ću svega postati svjesniji tek na jesen, kada se ekipe počnu pripremati za nadolazeću sezonu. Možda me tada uhvati kriza, ali sada još imam osjećaj da sam na godišnjem odmoru - objašnjava Marko.


- Nakon što se zaokružila cijela ova priča, ne mogu izdvojiti nijedan određeni trenutak u karijeri osim onoga prvoga trofeja koji sam osvojio sa Zadrom. Definitivno mi je najdraži jer sam ga osvojio sa svojim prijateljima i za svoj grad. Ne bih mijenjao ni uspone ni padove. Cijenim svoje uspone baš zbog tih padova. Košarka me puno toga naučila i zahvaljujući njoj govorim pet jezika. Ne bih ništa mijenjao i stvarno sam zahvalan što sam mogao živjeti svoj san - istaknuo je.

Posljednje dvije godine Popović je živio sam u Madridu, a supruga Tea, devetogodišnji sin Adrian i troipolgodišnja Amelia živjeli su u Zadru. Vratili su se u rodni grad jer su nakon čestih selidbi zaključili kako žele da Adrian osnovnu školu pohađa u Hrvatskoj. 
- Brzo zaspim znajući da su oni dobro i da mirno spavaju. Posljednje dvije godine, kada sam živio sam, gledao bih filmove i ne bih zaspao do dva sata ujutro. Sada sam s njima cijeli dan, dobro me izmore i zaspim kao beba. Takav san je najljepši - raznježio se otac.

Najveća podrška svih ovih godina bila mu je supruga Tea s kojom se vjenčao 2010. nakon osam godina veze. 
- Tea je u svemu uz mene od početka do kraja. Ona drži, kako se kaže, četiri kantuna kuće. Ja sam minimalizirao sve stvari izvan terena kako bih se potpuno koncentrirao na igru, a ona je vodila brigu o svemu ostalom. Osim što mi je velika podrška, ona je i odlična majka. To joj je najveća kvaliteta. Znam da joj posljednje dvije godine nisu bile lake, ali ona je to sve jako dobro podnijela - rekao je o supruzi kojoj je neizmjerno zahvalan.

Iako je službeno u mirovini, Popović kaže da se ne želi previše opustiti i da se neće previše udaljiti od omiljenog sporta.
- Neću biti tipičan penzioner, iako volim otići u ribolov. Mislim da ipak treba nečim zaokupirati misli i važno mi je da svaki dan nešto radim. I dalje treniram jer, iskreno, strah me da se ne udebljam. To će vjerojatno biti neizbježno, ali ne želim od sebe napraviti čovjeka kojeg drugi ne mogu prepoznati na ulici. Kažu - jednom sportaš, zauvijek sportaš. Nadam se da će tako i biti. Kad je riječ o planovima za budućnost, o tome moram još razmisliti. Izne­nađen sam količinom ponuda i trebam obaviti nekoliko razgovora. U košarci ću svakako ostati. Koliko blizu ili daleko od terena, to još ne znam - zaključio je Popović.