Nakon što je nekoliko sezona bila mentorica u ‘Plesu sa zvijezdama’ na HRT-u, sad je gledamo kao članicu žirija u istom show, ovaj put na Novoj TV. Dakle, Tamara Despot je na plesnom podiju redom ‘krotila’ i talentirane i one manje vješte zvjezdane plesače poput Nikše Kaleba, Davora Gopca, Nike Pulića, istodobno ostvarivala sjajne državne rezultate, a iskazala se i na svjetskom prvenstvu u standardnim i latinoameričkim plesovima. Uspjela je izgraditi i hvalevrijednu karijeru u NK Di­namo. Danas je koordinatorica kondicijske pripreme u Nogometnoj školi Dinamo i trenerica U-17 kategorije, a njezino stručno vodstvo prošli su brojni poznati nogometaši - Šime Vrsaljko, Andrej Kramarić, Josip Pi­varić, Tin Jedvaj, Dominik Livaković, Marko Pjaca, Mateo Kovačić, Josip Brekalo, Petar Bočkaj, Alen Halilović, Ivan Šunjić i drugi. Unatoč svom gardu te glasnom i iskrenom pristupu, 38-godišnja sportašica je simpatičan i zahvalan sugovornik. Pričala nam je i o sportskim ljubavima, odrastanju, a samo za Story otkrila je svoju ljubavnu priču s cijenjenim i samozatajnim nogometnim trenerom Dinkom Jeličićem s kojim ima kćerkicu Anju.

Story: Kako je došlo do angažmana u ‘Plesu sa zvijezdama’? I kakav je osjećaj zamijeniti uloge?

Ne vidim razliku ni kad sam plesala u showu, ni sada kad ocjenjujem jer sam uvijek izravna i iskrena. Dugo sam u sportskom plesu, štitim ga. Većina misli da će se s partnerom uhvatiti za ruke i nešto samo tako otplesati. Neće uspjeti ako se tome detaljno ne posvete. Naučila sam da moram biti ono što jesam, a takva sam i u showu. Meni se sve vidi po izrazu lica. Kako je došlo do angažmana? Dobila sam poziv s Nove TV da dođem na audiciju, doduše bilo nas je nekoliko, i prošla sam. Počeli smo komentiranjem plesnih videa, bila sam spontana i stručna. Pokazala sam sve ono što bi osoba u žiriju trebala imati i biti. I evo nas tu.

Story: Je li vam netko prigovorio da ste prestrogi kada su se kamere ugasile?

Mislim da izvan moje struke vlada općeniti stav da sam prestroga i prestručna. Voljela bih vidjeti nekog na mome mjestu s toliko plesnog iskustva i znanja. Da se obazirem na sve to, poludjela bih. Što emisija dalje odmiče, moraš postaviti sve više kriterije i na temelju njih dalje rangirati parove. Kako se showu bliži kraju, kvaliteta izvedbi sve je sličnija. Osim toga, kao da je Dinko Bogdanić prema meni bio išta mekši nego što sam ja prema plesnim parovima kad mi je, primjerice, poručio da idem u Brazil vidjeti kako se pleše samba. I ja sam se kao mentor u ‘Plesu’ naučila nositi s porazom. Bila sam prvakinja, pa su me u trećoj emisiji izbacili. S druge strane, nisam u show došla predstavljati sebe nego svoju zvijezdu.

Story: Dakle, teško vam je padalo što ste sa svojim partnerima ispadali u prvim emisijama, osim kad ste u drugoj sezoni showa s Davorom Gopcem dogurali do polufinala?

Ne može ti biti svejedno. Pogotovo ako si sportaš u duši kao što sam ja. Poanta priče je kako ćeš se boriti s time. Ili će otići u frustraciju, ili ćeš iz toga nešto izvući i ići dalje.

Story: Kako ste se vi s time borili?

To je škola. Meni je to bio šok. Godinama izlaziš na plesnu scenu i prvak si države, a onda dođeš u televizijski show i ispadneš u prvoj emisiji. Pa te onda masakriraju mediji, pa te počnu prepoznavati na ulici, dobacivati komentare. Na kraju shvatiš da je najljepše od svega što si upoznao te zvijezde, što su se dogodila prijateljstva kao s Davorom Gopcem i Nikšom Kalebom. Ego i taštinu treba staviti sa strane. Žao mi jedino što u nekoj od sezona nisam imala barem jednog partnera s kojim bih dogurala dalje. Drago mi je zbog kolega koji su izvrsni plesači poput Ane Herceg, Petre Jeričević, Roberta Schuberta da su osvajali prva mjesta. Međutim, nije produkcija bez veze birala parove. Dobro se nosim s različitim osobnostima i kako godinama radim u nogometu, jako dobro poznajem mentalitet sportaša. Odnosno, znam nekom pristup­iti u dvorani da bih ga dobila na plesnom podiju.

Story: Prije sedam godina, kada ste plesali s Nikšom Kalebom, rekli ste da vam je dosta ‘Plesa sa zvijezdama’. Što se dogodilo?

Sjećam se da sam otplesala posljednju emisiju s Nikšom i nakon toga otišla u Viroviticu na plesni turnir. Vozila sam se u automobilu kad me nazvao novinar. Izjavila sam da mi je pun kufer ‘Plesa sa zvijezdama’ zato što je Kaleb bio dobro potkovan u stopalima, zapravo jako dobar plesač. Nitko od žirija to nije primijetio. Među­tim, mene i ljutnja i bijes uvijek prođu za 24 sata, što je dobro. Impulzivna sam, ali nisam zlopamtilo. Tako je to u sportu, pobijediš, ponekad ne, ljut si, ali guraš dalje.

Story: Osim stopala, koji su vam još detalji važni u ocjenjivanju plesača amatera?

Stopala su najvažnija jer su povezana s podlogom, iz njih sve proizlazi. U standardnim plesovima važni su držanje, kontakt između part­nera, način na koji par plovi podijem, a u latinoameričkim plesovima gledam tjelesne izolacije. Spomenula bih Ivana Šarića koji u showu fenomenalno izvodi baš te izolacije. Inače volim nogometaše koji su mekani u kontaktu s loptom, pa i plesače koji su opušteni. A za mene je to upravo Ivan Šarić. Ne možeš plesati dobro ako se ne osjećaš dobro u svom tijelu.

Story: Je li vas impresionirao još tko?

Smatram da je Viktorija Rađa najtalentiranija plesačica. Izgleda fenomenalno, što je važno za plesača, zna ‘plesno’ stajati i lijepo se kreće. Marko Grubnić također je prilično talentiran.

Story: Mnogi ne znaju da ste kondicijska trenerica u GNK Dinamo, završili ste Kineziološki fakultet, višestruka ste plesna državna prvakinja, osvojili ste i 17. mjesto na svjetskom prvenstvu, u seniorskoj kategoriji bili ste državna viceprvakinja. Zašto ples?

Moji su roditelji brata Marka i mene vodili na razne aktivnosti, svirala sam klavir, igrala tenis i plesala. Odrasli smo u Banjoj Luci, gdje sam počela plesati u plesnoj školi ‘Gemma’, ali prije toga išla sam na balet u Domu kulture. Zanimljivo je da je Bosna i Hercegovina tada bila puno jača u standardnim i latinoameričkim plesovima od Hrvatske. Tako sam nakon baleta počela s tom pričom i ostala u njoj. Dobila sam partnera, što mi se svidjelo, pa cijeli život nekog frajera držim za ruku, što je genijalno. Ples je jako dobar za razvijanje osobnosti, odnosa, razumijevanja, tolerancije i dijaloga.

Story: Kakvo vam je bilo djetinjstvo u Banjoj Luci? Kada ste došli u Zagreb?

Tijekom Domovinskog rata. Kao dijete bila sam jako aktivna, kakva sam i danas. Nije mi se bilo teško naviknuti na Zagreb jer je moja mama Zagrepčanka. Brzo sam pohvatala naglasak. Odmah sam se upisala u plesnu školu ‘Mađarac’ i tada nam je mama Ištvana Varge bila mentorica, a Ištvan je postao moj prijatelj. To mi je bilo emotivno razdoblje jer mi je plesna ekipa pružila drugi dom. I danas su družim s kolegama s plesnog podija. Roditelji su poticali moju svestranost i njima zahvaljujem na svemu jer sve što su mi omogućili, dobro mi je došlo u mojoj nogometnoj i plesnoj karijeri. I danas sjednem i odsviram nešto na klaviru. Pjevala sam i sedam godina u klapi.

Story: Otkud klapa?

Pjevala sam u klapi Argola. Vodila ju je Ivana Srbljan, danas je solistica u riječkom HNK Ivana pl. Zajca. Mogu pjevati jako duboko pa me pri­jate­ljica Ana, koja je radila sa mnom na Kine­ziološkom fakultetu na katedri plesova kao kore­petitor, zamolila da dođem jedan dan u njihovu klapu pjevati alt. Bilo je ondje šest ‘luđakinja’ i ja s njima. Čak smo nastupale na klapskom festivalu u Omišu, što mi je bila životna želja. Bilo je nezaboravno, pjevale smo po cijelom gradu.

Story: Kada se uzme u obzir koliko znoja i vremena treba uložiti u savladavanje standardnih i latinoameričkih plesova, čini li vam se nepošteno u odnosu na neke druge sportove koji su financijski isplativiji i popularniji?

Ljudi kod nas još ne percipiraju da je to sport. Dok sam aktivno plesala, u dvorani sam provodila između šest i osam sati, imala partnera koji mi je bio kao brat. Putovali smo svijetom na natjecanja i to su sve najviše financirali njegovi i moji  roditelji. Mogli su dvije kuće sagraditi kad se zbroje putovanja, tečajevi, kostimi, cipele i privatni treneri. Zbog toga jako držim do ove naše plesne grane.

Story: Dolazimo do zanimljive dualnosti u vašem životu. S jedne strane to je ples koji podrazumijeva eleganciju, skromnost, sate provedene u dvorani, s druge tu je vaša druga uspješna karijera - radite kao koordinatorica kondicijske pripreme u Nogometnoj školi Dinamo i trenerica ste U-17 kategorije.

Meni se nogomet dogodio spontano. Budući da sam plesačica, a dominantno radim na koordinaciji, završila sam u nogometu. U Dinamo sam došla s devetnaest godina i najprije sam volontirala godinu i pol. Kada sam završila kineziologiju i usavršila kondicijsku pripremu, dobila sam posao. U mojoj nogometnoj karijeri sve je išlo vrlo postupno. Došla sam kao kondicijska trenerica koja je s nogometašima ponajprije radila aerobiku. Onda sam počela raditi s klincima od osam godina, pa se nastavilo na one od devet, deset... Potom sam radila s juniorima, pa s B momčadi Dinama te okrunila karijeru u A momčadi kao asistentica Zlatku Cici Kranjčaru. Mislim da je to pravi put za svakog trenera. Mnogo sam naučila o nogometu. Stalno sam radila na sebi i potpuno mi je normalno da sam tu gdje jesam. Doduše, ljudima sa strane to je čudno, ali ne i onima s kojima radim. Gotovo sam ikona kluba koliko sam dugo ondje.

Story: Na što se konkretno odnosi kondicijska priprema? Kako izgleda trening?

Kad radimo na razvoju najmlađih igrača, tu ne možemo govoriti o kondiciji koja podrazumijeva brzinu, jakost, snagu i izdržljivost. S malom djecom radi na učenju pravilnih obrazaca kretanja, koordinaciji, razvoju aerobnih sposobnosti, itd. Dakle, mala djeca u sportu moraju učiti, ali kroz igru. Kada navrše 15, 16 godina, počinjemo s konkretnom kondicijskom pripremom. Mislim da sam najjača u biomehanici sporta, efikasnom kretanju ovisno o igračevoj poziciji i taktičnoj uputi trenera. Konkretno? Nogometaš koji se kreće na terenu i koji u jednom trenutku mora donijeti mnogo odluka, ne smije se umarati u kretanju, a to se sve uči i trenira. Radi se na njegovoj mobilnosti, fleksibilnosti, jakosti, snazi i prevenciji.

Story: Kako ste ušetali u taj muški svijet? Je li bilo predrasuda?

Kad radiš kao trenerica u muškom nogometu, moraš se ponašati muški. Moraš imaš tu ‘mušku’ energiju koju će igrači doživljavati da bi mogao dobiti ono što želiš. U muškom nogometu nema isticanja ženskih atributa pa za posao odijevam klupsku opremu. Nema šminkanja. Zato volim plesni život jer sam dama na plesnom podiju. Na nogometnom terenu imam i nogometni hod, znali su me pitati jesam li centarfor ženske reprezentacije. Jednostavno morate zauzeti stav. Uostalom, moji su igrači ponosni na mene što sam nekad bila plesačica.

Story: Jeste li strogi?

Ne. Iskrena sam s igračima, vole moj smisao za humor. Tu sam i da im pomognem kad im je teško te dodatno potaknem kad su u dobroj fazi. Koliko god mi govorili o nogometu, krvav je to sport. Ako je sustav dobro posložen, učiš i odgajaš igrače da ne moraju svi igrati u velikim europskim klubovima, da nije neuspjeh igrati u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi.

Story: Koja je najčešća predrasuda o našim nogometašima?

Radim s puno igrača koji su završili matematičku gimnaziju, a neki idu na školska natjecanja iz određenih predmeta. Osim toga, u Nogo­metnoj školi Dinamo odgajamo nogometaše sa završenom srednjom školom. To nam je primarno. Mnogi ne znaju da su mladi i talentirani igrači cijelu godinu na turnirima, utakmicama i putovanjima. Mi treneri moramo se brinuti o igračevoj situaciji u obitelji, školi i na terenu.

Story: Zanimljivo da vam je nogomet sudbina i u ljubavnom životu. S trenerom Dinkom Jeličićem imate kćerkicu?

Tako je, naša Anja ima pet godina. Dinko je trenutačno izbornik U-19 nogometne reprezentacije Kuvajta. Iste smo struke pa često razgovaramo o poslu. Od Dinka sam najviše naučila o nogometu jer je jako taktički potkovan. Vrlo je inteligentan trener.

Story: Gdje ste se upoznali?

U nogometnoj akademiji Dinamo. Došao je trenirati juniore, a ja sam ondje već bila ‘legenda’ kluba. Toliko sam vremena provodila u klubu da sam jedino ondje nekog mogla upoznati.

Story: Je li odmah zaiskrilo ili ste prvo bili prijatelji?

Zaiskrilo je odmah, nema kod mene puno rasprave. Odmah sam se zaljubila.

Story: Koje vas njegove osobine oduševljavaju?

Karakterno smo sušta suprotnost. Vrlo je staložen, miran, povučen, šutljiv, a kada progovori, kaže ono što treba. Jako pametno. Volim inteligentne i duhovite muškarce, ne fascinira me nečiji izgled. Treba mi netko tko će dovesti u ravnotežu moj karakter.

Story: Niste vjenčani. Kako gledate na brak?

Nisam netko tko robuje tradicionalnim normama. Meni u duši piše sloboda.

Story: Što je Anja naslijedila od vas, a što od tate?

Od mene je naslijedila svestranost i karakter, a sliči na tatu. Voli ples, vježba gimnastiku i pjeva u zboru. Dobro je da se što ranije u životu nauči na obveze. Emotivna je i britka, neće se izgubiti u životu. Svaki dan razmišljam što je najbolje za nju - treba li ići na prijateljski način ili biti strog. A to je dobro i za mene, kad zaboravim da nisam na nogometnom terenu.

Story: Što vas još ispunjava?

Rekla sam vam da volim pjevati. Trenutačno sam u zboru Agram Angelsi, jer Anja pjeva u Zagrebačkim anđelima pa smo mi roditelji osmislili svoju zabavu. To me opušta. Volim i kazalište jer ondje ni o čemu ne razmišljam, s obzirom na to da stalno mislim kako poboljšati ovaj svijet, plesače, nogometaše. Volim hranu. Zamišljam da ću jednog dana imati dovoljno novca da oplovim svijet na jedrilici, iskrcavam se u raznim lukama i kušam hranu. U duši sam romantičar.

Story: Očito ste pomalo i idealist. Za što se treba boriti? Treba li se uopće boriti?

Prokleta sam Vaga u horoskopu koja stalno važe je li nešto dobro ili nije. No u konačnici uvijek nekako sve odvažem. Naučila sam se na kompromise, pronašla način da se dobro osjećam u svojim ciljevima. Imamo jedan život koji trebamo proživjeti, a ja živim punim plućima. Od obične kave s prijateljima, do pjevanja. Kad svi potonu, dižem društvo na noge. Imam veliki krug prijatelja i trudim se izvući najbolje iz ljudi.