Rijetki se danas mogu pohvaliti da uz opis njihova imena stoji čak pet zanimanja, a jedna od njih je Ana-Marija Fabijanić - dramaturginja, izvođačica, glazbenica, ilustratorica i umjetnica s Paga. Da je oduvijek posebna dokazuje i činjenica da joj roditelji nisu odmah mogli nadjenuti idealno ime pa su joj ga od rođenja nekoliko puta promijenili. Ipak, u umjetničkom svijetu poznatija je kao Ane Paška, a njezina specijalnost su improvizacije kojima svaki put iznova oduševljava publiku i gradi svoj uspjeh. Mnogi njezini obožavatelji i pratitelji ovu mladu umjetnicu nazivaju hrvatskim Davidom Bowijem zbog njezine posebnosti, kohezije umjetničkih talenata i izazitog razumijevanja okoline u kojoj djeluje i živi. 

Story.hr: Zašto si se odlučila razvijati baš pod imenom Ane Paška?

Ja sam netko tko se jako voli igrati i svojoj igri davati razna imena, oblike, boje, zvukove, priče. Roditelji su me htjeli nazvati Lela po maminoj tetki, iznimno dragoj i toploj ženi, pa Senia s obzirom da sam se rodila u Senju jer mama nije stigla do Rijeke, ali onda je mama iz neznanih razloga odlučila prekršiti dogovor i prije nego što je tata došao u posjet svom novorođenčetu saznao da se njegova kćerka zove Ana. 'E kad se već zove Ana, onda će se zvati i Marija!' - moje je ime nastalo iz otpora i protesta u isto vrijeme.

Drago mi je da su me prijatelji preimenovali u Ane Paška, s obzirom na otok s kojeg istovremeno potječem i istječem i što bez imalo pretjerivanja mogu reći da je Pag moja zemaljska planeta, bijelo krvno zrnce u krvotoku Mediterana. Imati ime svoje planete u svom imenu meni znači i pripadnost svojim 'čudnovatim precima obraslim vjetrom i svjetlošću', kako to lijepo kaže Mika Antić.

Story.hr: Poznata si po svojim vještim impovizacijama. Kada si shvatila da te ova vrsta izričaja privlači?

Od kad sam bila jako mala djevojčica, moja komunikacija sa svijetom počela je oponašanjem pa bih tako oponašala mamu kako puši, tatu kako se ljuti, brata kako izgovara moje ime na čudan način i svemu tome dodavala bi svoj 'komentar' koji bi često moju obitelj jako nasmijavao. Vrlo brzo postala sam kućni klaun pa su česte bile kućne pozornice i moje izvedbe pred publikom koja je htjela još i još. Predstave sam radila tako što sam improvizirala priče koje su mi u tom trenutku dolazile, a kasnije sam naučila čitati i pisati pa sam zapisivala i kratke scenarije, čak i igrokaze koje smo kasnije izvodili na školskim predstavama.

Kako sam odrasla u obitelji punoj podrške, ljubavi i glazbe, cijelo moje djetinjstvo je bilo okruženo raznim instrumentima tako da sam kod kuće imala gitaru, harmoniku, klavir, bendžo te razne šuškalice. Mama i tata su često svirali i pjevali s društvom i to je jednostavno dio mog krvotoka. Ono čime se danas bavim je logičan i po meni jedini mogući nastavak djetinjstva - stvaranje priča, glazbe, atmosfere, planeta na kojima mogu biti ono što u tom trenutku dijete u meni želi biti. A čini mi se da svako dijete najviše od svega želi biti razigrano. Kazalište mi daje takvu slobodu jer je ono mjesto legalne ludosti te svaku vrstu igre mediji mogu podržati od kao takvu.

Story.hr: Kako bi domaćoj publici objasnila svoje 'Improvizije' (serije nastupa)?

Improvizije su nastale, zapravo još se uvijek stvaraju kao 'ogoljeni proces' stvaranja iz Trenutka. Ideja je bila objediniti neke od mojih vizija (bilo na razini priče, bilo na razini glazbe) i improvizaciju pa je tako nastalo ime Improvizije. Htjela sam pred publikom učiniti ono što često radim kući i uglavnom mi uspijeva: sjednem za klavir i sviram što mi u tom trenutku dođe, a skupa s glazbom dolaze mi i riječi pa se kristalizira priča pa se dogodi greška na kojoj se zadržim dovoljno dugo da me odvede u nešto potpuno novo i tako dalje.

No, kako se približavalo vrijeme prvih Improvizija, nekoliko dana prije izvedbe uhvatila me velika kriza i panika s obzirom na to da nisam imala apsolutno ništa pripremljeno (iako to i jest bio cilj). Zanimljivo je što se u tom slučaju događa s probama, jer kako imati probu ako to ionako neću izvesti? U svakom slučaju, sjela sam za klavir, otvorila bilježnicu i rekla: 'Sad improviziram, ali ću zapisati ono što mi dođe!'. Dogodile su se divne stvari i neke pjesme koje su bile toliko zahvalne što sam im dala priliku da izađu te su htjele biti zapisane. Na kraju se ipak dogodila struktura, što smatram jako prirodnim kada je u pitanju rađanje bilo kakve izvedbe. Unutar riječi koje su zapisane događa se glazba (na klaviru, cajonu i gitari) koju improviziram i nikada ne mogu odsvirati na isti način. Događanje između pjesama, ili bolje rečeno glazbenih poglavlja, također je improvizacija. Takva mjesta uvijek zašivam različitim koncima i materijalima od kojih mi je taj dan i raspoloženje satkano.

Story.hr: Uz tvoje ime stoje brojna zanimanja - dramaturginja, izvođačica, glazbenica, ilustratorica, umjetnica - koliko je naporno bilo naučiti sve? 

Nekada se znam prestrašiti svih tih naziva, ali ljudi vole imenovati stvari i osobe zbog lakše orijentacije pa se često u ovom slučaju dogodi da potpuno izgube orijentaciju, s obzirom na sva ova nabrojana zanimanja. Reći da sam naučila sve je pogrešno i ne bih voljela da mi se to dogodi, to jest da u životu dođem do te točke kada mislim da sam naučila sve, jer tada prestajem živjeti i stvarati.

U vrsti kreacije koja se meni događa nema napora. Najviše napora događalo mi se dok sam studirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, s obzirom na to da da se od dramaturga očekuje da bude jako pametan, vrlo intelektualan, argumentiran i ozbiljan pa bih često imala osjećaj da moji profesori i neki od kolega ne pričaju hrvatskim nego kineskim jezikom o određenom segmentu teksta ili predstave. Zato mi se u jednom trenutku potpuno mi izgubio smisao bavljenja bilo kakvom vrstom umjetnosti. Nemam ništa protiv teorije koja donosi shvaćanje i dublje razumijevanje prakse i procesa kreacije, ali kada ona postane izvedba, ja to doživljavam kao prilično velik napor. Moj doprinos kulturnoj sceni je još uvijek malen s obzirom na to da je dosta specifičan, ali moje pjesme i priče su izrazile želju da žele izaći u svijet i ja tu ne mogu ništa drugo nego biti njihov samuraj. Takvo je obećanje.

Story.hr: Tko ili što je tvoja najveća inspiracija?

Na ovo pitanje mi je teško odgovoriti jer puno je utjecaja i ljudi/autora koji su me inspirirali što se tiče kazališta, filma, glazbe i književnosti. Možda je bitnije reći kako me inspiriraju neki ljudi koji me okružuju i koji su 'poslani' u moj život pa njihova i moja priča zajedno postaju priča koja se zove nevjerojatna. Ima takvih letača zahvaljujući kojima postajem hrabrija i svjesnija. Oni znaju koji su i tko su i u tome je njihova veličina! Oni me uvijek podsjete kako je moj Put (za mene) jedini mogući Put!

Story.hr: Kakve reakcije dobivaš od publike? Jesi li često 'neshvaćena'?

Reakcije publike za mene su blagoslov jer se u isto vrijeme znalo dogoditi da se ljudi smiju i plaču. Dalje i više od toga meni ne treba.

Story.hr: Što je najteži dio tvog posla? Je li ti teško biti svugdje i raditi sve što radiš? Kojeg dijela života si se morala barem djelomično odreći da bi uspjela ostvariti svoje želje?

U trenutku kada sam se odrekla života kakvog ne želim živjeti, a to je bilo prilično rano, najteži dio posla je odrađen. Nije mi teško raditi to što radim jer to nije svugdje nego ovdje, a to je velika razlika po pitanju unutarnjeg prostora. Ono što ja radim ne mogu nazvati poslom, to je poziv. To je velika razlika po pitanju unutarnjeg odgovora.

Radiš li još neki posao uz ovo? Može li se živjeti od improvizija i umjetnosti općenito?

Trenutno sam na diplomskoj godini na MA Film i Video u Splitu. Osim toga jedna sam od osnivačica kazališta 'BESA' u sklopu kojeg vodim glumački studio 'Backstage' u Splitu. Ne znam kako drugačije živjeti nego od umjetnosti (smijeh). Ako mislite na financijski dio, bit ću optimistična i reći da moje vrijeme tek dolazi.

Story.hr: Maštaš li o odlasku iz Hrvatske ili bi voljela na domaćoj sceni ojačati svoje područje rada?

Maštam o životu u Dalmaciji i taj mi se život često nasmije i kaže: 'Hvala ti!'.