Zagrebačka operna publika s velikim, neskrivenim uzbuđenjem iščekuje 26. siječnja, kada će se na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta održati premijera Wagnerova ‘Ukletog Holandeza’, opere koja se ovdje nije izvodila više od tri desetljeća. Svi jedva čekaju taj veliki događaj pod ravnanjem maestra Nikše Bareze, u režiji Oliviera Pyja te u izvedbi ponajboljih domaćih i stranih opernih zvijezda, poput Melanie Diener, Luciana Batinića, Michaela Roberta Hendricka, Tomislava Mužeka... U naslovnoj ulozi gledat ćemo sjajnu nizozemsku opernu zvijezdu Bastiaana Everinka, čija životna priča fascinira baš kao i njegov snažan, muževan glas. Bivši pripadnik elitne vojne postrojbe tek je u ranim dvadesetima odlučio postati operni pjevač. I priznaje, nije to bio nimalo lak put. “Moja vojnička obuka bila je mnogo lakša nego učenje za opernog pjevača”, govori nam simpatični 48-godišnjak koji se sjajno snalazi u skladateljskim i spisateljskim vodama, ali i kao TEDx govornik. Story: Već ste neko vrijeme u Zagrebu, kako se snalazite, kako napreduju probe? Odlično je, jako mi se sviđa Zagreb, kao i HNK. To je jedna vrlo ozbiljna operna kuća. Maestro Nikša Bareza vrlo marljivo i neumorno radi sa svima nama. Dosad smo radili i s dva asistenta redatelja Oliviera Pyja, a sada slijedi završnica s njim. On će sve posložiti onako kako je zamislio. Story: Kakva je atmosfera u ansamblu? Odlična. Imam izvrsne kolege, važno je da funkcioniramo kao tim. I oni koji pjevaju velike uloge i oni koji pjevaju male uloge, scenog-rafi, kostimografi... Važan je ukupni dojam. Volim članove ekipe razveseliti znacima pažnje. Kad pjevate glavnu ulogu, imate veću odgovornost, trebate se potruditi i oko dobre atmosfere u timu. Story: Dakle, boravak u vojsci nije vas naučio samo disciplini nego i tome da uvijek morate funkcionirati kao dio tima. Da, naravno. I da nikada posrnulog kolegu ne ostavljate za sobom. Trebate biti vrlo disciplinirani i kad osjetite da ste se ulijenili, morate sami sebe potaknuti da se nastavite razvijati. Ako u nekom trenutku prestanete razvijati svoj talent, propadate.

Story: Opišite mi taj prijelomni trenutak kada ste se odlučiti posvetiti glazbi. Kao dječak pjevao sam u zboru, a u vojsci sam također volio zgrabiti mikrofon i suborcima zapjevati Sinatru. Kad sam se vratio iz Zaljevskog rata, gdje sam bio u operaciji Pustinjska oluja, kod prijatelja sam prvi put čuo operu ‘Parsifal’. Bio sam vrlo dirnut. Suze su potekle, nije mi bilo jasno što se događa. U vojsci su nas učili da emocije stavimo sa strane, no znao sam već tada da to nije pravi put. S operom sam otkrio potpuno novi svijet, no dobio sam i odgovornost i obavezu da svaki dan puno radim i razvijam talent. Jednostavno želim dobro pjevati, stalno učiti i napredovati. Ponašanje u stilu nedodirljive dive nikad me nije zanimalo. Story: Ukletog Holandeza već ste pjevali. No po čemu je zagrebačka verzija posebna? Maestro Bareza ovu operu vrlo ozbiljno doživljava, kao najvažniju operu na svijetu. Ima već podosta godina, vrlo je iskusan i mislim da vjeruje da će mu to biti posljednja postava ‘Ukletog Holandeza’. Zato u ovo ulaže sve svoje glazbeno znanje i iskustvo. Glazbeno je vrlo jak, dobro potkovan i sve vrlo intelektualno promišlja. Vidim da tom izvedbom želi dobiti nešto posebno ovdje u Hrvatskoj. Ovoj operi dodaje potpuno novi sloj. Wagner je bio jedan od najinteligentnijih skladatelja i svaki put kada se bavite njime, uočavate nove stvari. To je kao kad neku umjetničku sliku pogledate ponovno nakon pet godina. To je i dalje ista slika, ali vi ste stariji, zreliji i u njoj vidite neke sasvim druge stvari. Eto, takvo iskustvo imam s maestrom Barezom s kojim sam ‘Ukletog Holandeza’ već radio u Meksiku 2014. godine. Sretan sam što sam u dobi od 48 godina uspio doći u ovu fazu s tom ulogom koju pjevač može uistinu dugo pjevati, sigurno do svoje 60. godine. Story: Naglasili ste da ste iz vojske otišli prije 25 godina, no ne zaboravljate taj dio svog života. I dalje ste povezani s vojnicima i posvećujete im mnogo vremena u raznim projektima. Kad sam otišao u vojsku, dao sam obećanje. Na obuci su nam govorili da uvijek dobro otvorimo oči i gledamo oko sebe te pokušamo naći najslabiju kariku. Ako je ne vidimo, rekli su nam, onda smo vjerojatno upravo mi najslabija karika. Kad vojnik zaostaje i gubi snagu, morate biti jaki i pomoći mu. Imao sam sreću i iz rata se vratio zdrav, no brojni moji kolege nisu. Teško je zaboraviti ratne strahote, imam mnogo prijatelja koji su počinili samoubojstvo. Vi u Hrvatskoj jako dobro znate što je rat i koliko vremena treba da se od njega oporavi. Story: Povezanost s vojnicima pokazali ste i u skladbi ‘The Xmas Letter’ za koju ste napisali tekst i glazbu te je otpjevali.  Prije nekoliko godina imao sam uoči Božića veliki koncert sa sjajnim Kraljevskim vojnim orkestrom. Pjevala se opera, ali i big band stvari, pa sam odlučio snimiti CD - od vojnika za vojnike na kojem bi bila i ta moja skladba. Pjesma ‘The Xmas Letter’ je o vojniku koji je u misiji i počinje pisati pismo svojoj obitelji, svojoj voljenoj. Svi nizozemski vojnici za ovaj su Božić dobili taj CD kao dar u znak zahvale za sve što čine za nas, uz želje da se sigurno vrate kući. Story: Dakle, talentirani ste i za skladanje? Ma ne, nipošto. Zapravo svaka osoba ima više talenata. Kad sam otkrivao svijet opere, sve me zanimalo. Volio sam pjevati, no zanimala me i režija, osmišljavanje scenografije, kostima. Profesor mi je rekao da ne smijem nastaviti raditi sve, da se odlučim za jednu stvar. Da ne izgubim dubinu, da ne radim osrednje stvari. Bila je to važna poruka i od tog trenutka potpuno sam se posvetio pjevanju. Story: No ponekad ti vaši skriveni talenti ipak isplivaju na površinu, pa i knjigu ste napisali. Da, ali ne smatram se piscem. No ako nešto doista volite i to vam daje dobru energiju, to onda trebate napraviti, to vas može samo obogatiti. Dao sam si mnogo vremena za pisanje. Knjiga ‘Strijdtoneel’ (Battle Scene) nastajala je četiri-pet godina, pisao sam svakog petka navečer po nekoliko sati. Zapravo sam napravio koncept i onda je ‘pravi’ pisac Joost Galema napisao završnu verziju. Usredotočen sam na pjevanje, no kad imam potrebu nešto izraziti na neki drukčiji način, učinim to, no ne prečesto.
Story: U karijeri ste otpjevali više od 30 različitih opernih uloga, imate li neku koja vam je najdraža? Možete li se odlučiti samo za jednu? Kad pjevate Ukletog Holandeza, kažete da je to vaša omiljena uloga, no jako volim i Verdijeva Otella. Postoji jedna opera koju bih volio pjevati, a još nikad nisam imao priliku - ‘Macbeth’, s njom osjećam posebnu povezanost. Parsifal je potpuno promijenio moj život, preokrenuo ga naglavačke. Escamilla iz opere ‘Carmen’ često sam pjevao. Lijepo je to što pjevamo najbolje opere ikad skladane, pjevamo najljepše tekstove ikad napisane, kao da ste ušli u golemu prostoriju prepunu blaga, zlata... Story: Kako čuvate svoj dobar glas? Na početku obrazovanja moj glas nije napredovao kako sam očekivao. Odlučio sam potražiti učitelja koji je cijeli život na pozornici te ima potpuno zdrav i snažan glas. Riječ je o Jamesu McCrayju, koji me poučio staroj tehnici Melocchi, a nju su koristili brojni operni velikani poput Pavarottija, Bastianinija... Tri su osnovne vježbe koje izvodim svaki dan. Odgovara mi taj fizički aspekt rada na glasu. Story: Imate li tremu prije nastupa? Je li ona odraz odgovornosti prema publici? Ponekad trema dođe, no naučite kako se s njom nositi. Naravno da ste katkad posebno uzbuđeni, ali način na koji se sad pripremam znatno je drukčiji od onog kako sam se pripremao prije. U našoj profesiji trebate istodobno biti hladne glave i vrućeg srca. Treba pronaći tu savršenu ravnotežu između jedne i druge krajnosti, a ljudi koji jako dobro pjevaju i sjajni su umjetnici također su jako osjetljivi. Prije sam uoči nastupa u garderobi do posljednjeg trenutka pregledavao note, ponavljao detalje i previše se trošio. Shvatio sam da je bolje kad se prije nastupa opustim, prošećem, pozdravim se s ljudima i nakon toga spreman sam za pozornicu. Više se ne izluđujem, no ipak je dobro biti stroži prema sebi i blaži prema drugim ljudima.
Razgovarala: Emina Basara Foto: Robert Gašpert; Marko Ercegović, privatni album