Početna Cocktail 124 prikaza 11. travnja 2011.

Radovan Marčić: Hedonist sam, i to sve živcira

marcic_DK (1 of 9)

Kad čitamo biografiju gastrokritičara Rado­vana Marčića, jednog od članova žirija u showu Nove TV ‘MasterChef’, čini nam se da bi svojim znanjem i vještinama lako mogao sudjelovati u nizu emisija druge tematike. Redatelj reklama i dokumentarnih filmova, scenarist, producent, kazališni redatelj, urednik i jedan od pokretača nautičkog časopisa More, modera­tor tematskih večeri u restoranima, savjetnik za gastronomsku strategiju, kreator jelovnika... Uredio je i dvadesetak knjiga za razne izdavače, a najviše na temu mora i gastronomije. Popis zanimanja tog 57-godišnjaka uistinu je podugačak, no čini se kako je najponosniji na to kako je odgojio sina, glumca Jerka Marčića, kojeg je dobio u braku s kostimografkinjom Danicom Dedijer.

marcic_DK (1 of 9) | Author:
Story: U jednom ste intervjuu rekli da ste prvi put u restoranu radili sa 16, i to kako biste zaradili za put curi koja je učila talijanski u Urbinu. Je li to vaš prvi susret s kuhinjom? Baš i ne. Do tada sam već više puta zavirio u kuhinju, ali bio je to moj prvi profesionalni angažman u ugostiteljstvu. Tjedan dana prao sam posuđe, pa još jedan tjedan čistio krumpir i pravio salate, a treći zapravo bio neka vrsta svega ovoga, ali i pomoćni kuhar. Sve je to bilo u uvali moga djetinjstva na Malom Lošinju, gdje je susjed imao restoran. Story: Je li onda ta djevojka zaslužna za vašu daljnju karijeru? Kako je završila ta priča? Kad je o kuhanju riječ, za to je zaslužna njezi­na mama, a djevojka je ipak zaslužna kad je kazalište posrijedi jer smo u gimnaziji visili u teatru &TD. Ona me prvi put odvela ondje. Ne bi mi bilo žao da sam i danas s njom. No to je prva ljubav, imali smo petnaest godina i bilo nam je prelijepo. Sve dalje je život. Story: Odrasli ste na moru. Što se u to vrijeme očekivalo od mladih dječaka? Da se okrenu kuhanju ili da budu pomorci? Od nas se prvo očekivalo da budemo podvodni ribolovci. Na Lošinju, gdje se od mog rođenja do danas odvijaju najvažnija natjecanja u podvodnom ribolovu na svijetu, nisi bio muško ako ne roniš i ubijaš ribe. I ja sam se prihvatio toga, ali ipak loše i ne tako često. Nakon osnovne želio sam u pomorsku, za kapetana. Roditelji me nisu pustili. Zapravo imamo paralelno odrastanje. Do prvog razreda osnovne škole šest sam mjeseci bio na Lošinju, šest u Zagrebu. Kad sam krenuo u školu, samo sam praznike provodio na Lošinju. Danas sam na pragu ostvarenja plana da se preselim u svoje najdraže okruženje. Svoj dosadašnji ritam života - više u Zagrebu, manje u Lošinju - želim zamijeniti u korist Lošinja. Story: Kako je izgledalo vaše djetinjstvo? Divno. I na Lošinju i u Zagrebu. Na Lošinju sam stalno boravio na moru. Barke, kupanje, plovidbe oko otoka... Neprekidna razbibriga. U Zagrebu sam stalno bio na ulici. I sada nema previše prometa, a možete zamisliti kako je to izgledalo početkom ‘60-ih. Želio sam biti pilar, to mi se jako sviđalo, a od drugoga gimnazije bio sam siguran da želim biti redatelj. I jesam. Story: Jedrenje je vaša velika ljubav. Zaljub­ljenik ste u more i dobru hranu. Biste li za sebe rekli da ste hedonist? Da. Ljudima ide na živce koliko uživam. Spa­jam sve najbolje što mi te moje strasti pružaju. Imam puno jako dobrih prijatelja koji se žele družiti sa mnom, i na moru i na kontinetnu. More mi je sve. Kad zajedrim, to je za mene sve. S tim ide i dobra hrana, ali dovoljan mi je i kruh s paštetom. Puno uživam. No ne treba mi previše da bih bio zadovoljan, što uglavnom i jesam. Story: Koja je najljepša uspomena ili anegdo­ta s nekog druženja uz jelo? Ima ih puno. Ne znam koja mi je najljepša. Zapravo, ja sam puno za stolom. Lijepo mi je jesti s nekim s kim mogu pametno razgovarati. Story: Postoji li neko mjesto na svijetu na koje biste rado otišli nešto pojesti? To mi je potpuno svejedno. Meni je gotovo svugdje jako lijepo, a kad je tamo negdje i ukusna hrana - ništa mi više ne treba. Story: Koliko su na vaše kuhanje i pripremu hrane utjecali vaši roditelji? Sestra i ja mrzili smo tatu što peče jaja na maslinovu ulju. Cijeli je stan smrdio. Od onda sam valjda zavolio maslinovo ulje. Danas ga trošim pola litre na tjedan, pa i s jajima. Mama nije bila neka kuharica od volje, ni baka. Shvatio sam što je ukusna hrana tek s Ivom Supilom, bakinim bratom kojem sam posvetio knjigu ‘Poslanice sladokuscima’. Taj je dobro kuhao i obišao sve relevantne restorane po svijetu. No pazite, govorim o ‘60-ima, a ne danas kad je svaka šuša svjetski putnik! I rano sam krenuo u tuđe kuće i po restoranima. To je bilo bolje nego kod kuće. Story: Je li se nešto u vašem načinu pripre­me hrane ili u namirnicama koje koristite promijenilo s godinama? Da. Kako nešto naučim, to odmah primijenim. Evo, neki sam dan od jednog kuhara doznao da lignje treba kuhati na temperaturi ne većoj od pedesetak stupnjeva. Sada ih već i ja tako pripremam i stvarno su bolje. Rižoto sam kuhao na sve načine. No sada primjenjujem dese­tak savjeta Lidije Bastijanich te Tomice Škun­ce i Tomislava Getića. Oni su moji, a i uopće veliki kuharski autoriteti. Story: Jeste li naučili nešto novo od svojih mlađih kolega? A oni od vas? Da. Svaki dan pokupim nešto od njih, a mis­lim da i oni od mene. Tu ne mislim na tehnike kuhanja i način začinjanja, nego ih pokušavam nagovoriti na neke knjige. Govorim im sve što znam. Znate, neke fenomenološke stvari. Primje­rice, okruženje u kojem je nastao milanski odrezak, koji su poslije Austrijanci nazvali bečkim i slične stvari. Puno znam, a više toga ne znam. Srećom, mlad sam pa za mene ima vremena. Story: Na vama je ponekad i teška zadaća da svojim kritikama razočarate nekoga od kandida­ta. Koliko se puta vama dogodilo da je netko negativno ocijenio jelo koje ste pripremili? Nije mi teško bilo kome u brk reći što ga ide. I dobro i loše. Zašto da si la­žemo? Mrzim hipokriziju. Naravno da su me kudili i da im se nije sviđalo. Ne baš često, ali jesu. Kad su bili u pravu, u redu, ali kad nisu, ne dam se. Story: Kako se postaje gastrokritičar? Postoje li neki uvjeti koje osoba mora zadovoljiti? Odlučite se time baviti i pronađete producenta. Dakle, nekoga tko će kupovati to što napišete. Preduvjeti su da ste obrazovani, kao uostalom i za bilo što drugo u životu. Ali morate imati jako razvijen njuh i papile na jeziku da biste shvatili okuse. Imam Linguu geographicu (izrazito izbrazdan jezik), to je prednost s kojom sam se rodio i jednostavno bolje kušam od drugih. Story: Vaša je profesija kazalište. Iza sebe imate 50-ak predstava, a i pišete o kazalištu i gastronomiji. Čemu ste najviše posvećeni? Pomalo mi je dosadila kazališna režija. Od gimnazije pišem, prvo o kazalištu pa onda o moru, pa mi je to nekako postalo glavno zanimanje. Dakle, uvijek sam i novinar. Nisam nikad prestao režirati, posljednjih desetak godina manje, ali i dalje radim. I sad pripremam novu predstavu. Ovih pet mjeseci više sam u gastronomiji, a sljedećih ću biti više u kazalištu. Između ću jedriti. I prođe godina. Story: Posvetite li se svemu kvalitetno? Da. Radim dobre predstave koje svi vole gleda­ti. Uvijek su za njih rasprodane ulaznice. Prodao sam 25.000 knjiga samo o gastronomiji i još petnaestak o moru. I to u desetak godina. Je li to dovoljna potvrda uspješnosti? Meni jest. Story: Tko kuha kod kuće? Već 12 godina supruga i ja živimo odvojeno. Uživamo u svojoj samostalnosti. Danica kuha na svetke i petke, i to jako dobro. Ima već nekoli­ko godina neku novu tehniku dugotrajnog pečenja mesa u pećnici na maloj temperaturi. Senza­cionalno! Ja kuham po kućama, za prijatelje. Jedem Kod Pere na Šalati. Ondje je odlično, a ponekad i ja skuham nešto s njima za restoran. Story: Je li i sin krenuo vašim stopama? Sin mi je glumac. Srećom, njegovim trudom i talentom, uspješan. Kuha fenomenal­no. Utvaram si da je i to zbog mene. Ipak me je kao mali gledao kako kuham. Stalno smo bili zajedno. Kuhao sam mu na brodu, jeli smo zajedno u restoranima... Tijekom odrastanja zapravo je više bio sa mnom nego s mamom jer je ona više radila i takav joj je karakter posla da je u njemu bilo manje mogućnosti za privatnost nego u mojem. Story: Što je najgore što netko može napraviti s hranom? Strašna je spoznaja da uvijek može biti gore. Ali ipak je najgore kad se netko drzne kuhati nešto što ne zna kako bi se pokazao, umjesto da skuha ono što zna, primjerice varivo, a pozove vas na svog pečenog lososa sa sezamom. Otkud im uopće ideja za takvu glupost? Kao da nam lososi plivaju pred kućom. Razgovarala Nikolina Kunić Fotografije Dražen Kokorić, Story Press

Komentari