„20, 40, 60, 80... 1660“, u svom je stanu u Preradovićevoj ulici u Zagrebu brojala baka Kaja novac koji je jako dugo odvajala od mirovine kako bi bila spremna za važan dan svoje unuke Karle. Znala je da će jednom kad diplomira teško moći skupiti dovoljno za dar koji bi joj mogao biti divna uspomena na voljenu baku, i naravno podsjetnik na njezin golemi uspjeh. Bilo je osam ujutro. Prva jutarnja kavica se u nešto drugačijoj atmosferi pila i u Martićevoj 23 u kojoj žive Ana i Pavle sa svoje četvero djece, najstarijom Karlom kojoj je 23, sedam godina mlađim blizancima Markom i Lukasom te petogodišnjom Gretom.

Karla je već odjurila u Nacionalnu knjižnicu gdje pisala posljednje retke diplomskog rada, Marku i Lukasu već je zazvonilo prvo jutarnje školsko zvono u Klasičnoj gimnaziji, a Greta je buljeći u crtić pokušavala navući odjeću koju joj je sestra pripremila za odlazak u vrtić. Ana i Pavle bavili su se detaljima vezanima uz proslavu Karline diplomu – gdje slaviti, što joj kupiti... Anu je dakako mučila i obleka. "Moram biti stajliš na kćerinoj promociji", razmišljala je u sebi ne želeći muža zamarati još i tim 'brigama'. "Nemam baš previše vremena", mrmljala je sebi u bradu, dok je supruga smirivala riječima: "Imamo još dovoljno vremena za sve, mjesec dana je dugoooo...". A zatim je odjurila do centra obaviti par sitnica prije nego li joj započne popodnevna smjena koja ju je taj tjedan kačila na poslu. I svaki put kad bi prošla pored trgovine s gadgetima u Gundulićevoj sjetila je Karlinih moljakanja da joj kupi onaj prelijepi komad pametnog nakita koji mjeri sve i svašta a izgleda seznacionalno, koji je Ana i sama željela. "Preskupo je to djevojčice moja", nonšalantno je Ana odgovarala kćeri na njezina učestala dramatiziranja oko toga koliko će bez toga gadgeta biti očajna. Zaljubljeno buljeći u tu zgodnu napravicu u izlogu, pogled joj se razbistrio kad je pored nje, uopće ju ne primjećujući, u trgovinu ušetala njezina mama.
Kako je to i obično radila, Kaja je na blagajni izvadila plavu kovertu, jednu od onih iz velikog bunta koji je doma čuvala, i počela brojati. "20, 40, 60, 80...", govorila je naglas baka dok je prodavač već vezao mašnu u ružičastoj, omiljenoj Karlinoj boji, na zapakirani komad pametnog nakita... za nju, njezinu veliku, pametnu, uspješnu unuku. Anu su preplavile emocije kad je shvatila koliko se dugo Kaja odricala kako bi Karli ispunila želju koju joj je ona stalno odbijala ispuniti. A onda ju je potpuno preokrenulo te je poželjela utrčati u trgovinu i po tko zna koji put špotati mamu. Ponovno je gradom šetala s hrpom novca u koverti. "Zar ne zna koliko je to opasno, pogotovo za jednu slabije pokretnu umirovljenicu koji i malo jači vjetar može srušiti", razmišljala je ljuta, ali i zabrinuta Ana o tome kako je Kaja ponovno zaboravila na svoju Mastercard® karticu, s kojom ne samo da je sigurna, već ju je mogla i razvući na nekoliko rata. "Oh mama", samo je uzdahnula i odustala od ukazivanja pred njom shvaćajući da će se dobrano trebati potruditi ne bi li ju, kad o daru za Karlu riječ, barem ovaj put nadmašila.
Što je nadalje odlučila Ana i kako se u cijelu priču umiješala unuka, doznajte u idućem nastavku!