Početna Lifestyle 437 prikaza 23. svibnja 2017.

Hodala sam 31 dan, 800 km! Ovo iskustvo promijenilo me je zauvijek

MojCamino-3205

Kada se 2015. godine odlučila za hodočašće na Camino de Santiago, 800 kilometara dugu rutu kojom prolaze vjernici iz cijelog svijeta, a koja vodi do Santiaga de Compostele, grada gdje je grob svetog Jakova, Zagrepčanka Mara Doljak željela je, kaže, unijeti promjenu u svoj život te se odvažiti na nešto što se razlikuje od njezine uobičajene rutine. Tad nije ni slutila koje će sve nevjerojatne doživljaje donijeti sa sobom natrag, a posebno da će to sve - zbog golemog interesa ljudi - pretočiti u knjigu. No ova farmaceutkinja po struci nedavno je predstavila knjigu "Moj Camino" u kojoj opisuje to nevjerojatno iskustvo koje je doživjela na svojem prvom hodočašću na Caminu. "U komentarima koje sam čitala na Facebooku nakon što sam stigla do cilja, osjetila sam jednu prevladavajuću čežnju, svi bi željeli na taj put, no svi čekaju neko razrješenje u budućnosti koje će im omogućiti da se otpute. Neko penziju, neko da djeca porastu, neko čeka novac, snagu, zrelost, nečiju dozvolu... Ta velika količina čežnje koja nije obećavala stvarno ostvarenje, materijalizaciju, rastužila me. Prešavši put vidjela sam koliko je jednostavan i moguć, kako fizički tako i financijski, pa sam željela da svi to znaju", kaže Mara. I dok se po treći puta priprema za to 800 kilometara dugo hodočašće, koje bi trebala "odraditi" na jesen, Mara razmišlja o pisanju nove knjige u kojoj bi iznijela dogodovštine s drugog (kako ona kaže, istog, ali opet jako različitog!) hodočašća kojeg je 2016. odradila za 28 dana. S ovom izuzetnom ženom razgovarali smo o pripremama za ovu avanturu života, krizama koje je proživljavala, prijateljstvima..., a prije svega o promjenama koje je to donijelo u njezin život. Što vas je ponukalo da se odvažite na hodočašće na Camino de Santiagu? Znate kako nekada iz pogrešnih pobuda napravimo pravu stvar? Pa onda ostaju rezultati, a motivi izblijede? Tako sam ja jednog jutra shvatila da ću imati 60 godina i susret s tom brojkom nije mi se svidio. Promatrala sam uobičajen odnos prema starijim ljudima u našem društvu i niti to mi se nije dopalo. Nekako lako uđu u kategoriju "otpisanih". Pročeprkala sam malo po neurologiji i ustanovila da je za obnovu neuronskih protoka u mozgu potrebno činiti nove stvari. Kao što djeca dnevno ulaze u nove i nove situacije i upravo to snaži njihov mozak i alertnost. Stariji ljudi po inerciji često reduciraju svoje aktivnosti i njeguju sve manji i manji broj navika pojednostavljujući život. Tada sam odlučila učiniti nešto potpuno drugačije! Samo putovanje otvorilo se slučajno, vidjela sam film The Way s Martynom Sheenom i krenula istraživati Put. Učinilo mi se da je Camino jedno od najsigurnijih mjesta na planeti za samu ženu i zadovoljavalo je sve kriterije koje sam tražila za moj 'anti-ageing' proces. Psihološka priprema trajala je više od šest mjeseci. Kako ste se pripremali za taj pothvat  i koliko vam je novca bilo potrebno? Odluka se počela rađati zimi, a krenula sam u rujnu. Fizički sam se umjereno pripremala, to nije bio prioritet. Bilo je daleko važnije pripremiti se psihološki, kako bih izdržala fizičke napore i samoću i nepoznate uvjete dulje od mjesec dana. Plašila sam se da ću lako odustati suočena s izazovima. Zato je i vrlo malo ljudi znalo da idem, kako se kasnije, ako se vratim nakon tjedna ili dva, ne bih trebala opravdavati. Avionske karte mogu se nabaviti za nekoliko stotina eura, a prosječno se na putu potroši 20 do 30 eura dnevno živeći ugodno i bez odricanja. Srela sam ljude koji su putovali po Caminu bez novca. Znači, sve su mogućnosti otvorene. Što ste od stvari ponijeli sa sobom; što vam je 'spasilo život'? U ruksaku je bio uobičajeni spektar odjeće, kratke i duge hlače, koje sam mogla nositi i jedne preko drugih, nekoliko majci, dva para sokni protiv žuljeva, toaletni pribor, pun malih tubica i bočica, tanka vjetrovka s kapuljačom, kabanica za jaku kišu, teške kožne cipele za hodanje, koje sam na koncu ignorirala osim po teškoj kiši, dobre tenisice za hodanje koje sam ostavila u jednom prenoćištu nekome u potrebi, čvrste sandale za hodanje po izazovnim terenima koje su postale moja omiljena obuća za vrelih dana. Od stvari za higijenu i za čuvanje zdravlja nosila sam kremu koju sam izradila za taj put, a danas se prodaje kao Buen Camino krema, koja je imala nekoliko važnih uloga: zaštita lica od sunca za mene i prijatelje, sredstvo za masažu stopala nekoliko puta dnevno tijekom puta, njega kože i auto-masaža koja prijeko potrebna uslijed ekstremnih izazova kojima izlažemo svoje tijelo na Caminu. Masažom stopala sam potpuno izbjegla stvaranje žuljeva, preventivno sam koristila i kremu protiv hemoroida koji se lako pojave kod promjene prehrane i promjene životnih uvjeta. Crni kim čuvao je moj imuniteta, a antiseptičko sredstvo za ruke, ležajeve, posteljinu...U ruksaku je još bila vreća za spavanje, svilena "vreća", baterija, punjač za telefon, švicarski nožić koji je poslužio za ubiranje grozdova i drugih plodova kojima sam se često putem hranila. Bočice eteričnih ulja čajevca i lavande već sam na početku puta poklonila osobama u potrebi. Nosila sam vodič na engleskom jeziku s izvrsno ilustriranim putem i popisom prenoćišta, kao i slatku knjigu francuskog diplomate o njegovom putovanju po Caminu, koju bih uspjela ponekad prolistati navečer i slatko mu se nasmijati. Jeste li ikada razmišljali odustati i što vas je najviše motiviralo za dalje? Kad se na nešto dobro pripremite i predvidite izazove koji bi se mogli naći na putu, onda zapravo ne upadate u krize. Na početku puta, prvih tjedan dana, imala sam jake bolove u tijelu. Znalo je biti jako vruće, no i to se zaboravi preko noći. Bilo je ugodnih, a i neprospavanih noći, no i to nije presudno. Jednom kad se ujutro krene, postane svejedno koliko ste spavali i koje je kvalitete bio san. Rješavao se jedan po jedan problem. Nastojala sam biti koncentrirana na trenutak, a ako je on bio preizazovan, onda bih se usmjerila na molitvu ili na cilj toga dana, finu klopu ili perspektivu zgodnog druženja. Radovala sam se stizanju u prenoćišta i nakon obavljenih formalnosti oko noćenja našla bih u vrtu neko osunčano mjesto na zemlji ili travi i legla na toplo tlo. Činilo mi se da mi taj popodnevni ritual vraća snagu i osvježava me za večer koja predstoji, pranje odjeće, prepakiravanje, eventualno druženje, obrok... Tko vam se od ostalih hodočasnika najviše urezao u sjećanje? Jesu li se stvorila neka prijateljstva? Na mom prvom putu, kao što sam opisala u knjizi "Moj Camino" svjesno sam izbjegavala ljude (ne baš i naročito uspješno). Tako da su moji kontakti bili probrani i pažljivi. Prvi dio puta prošao je bez ljudi, samostalno sam hodala uz povremene kratke interakcije. Znate, kad hodate po putu po kojem se istoga dana po istom terenu kreće možda još stotinjak i više ljudi, nije lako ostati osamljen. U toj fazi moji su kontakti bili kraći ali ipak vrlo pažljivi. Nisam imala potrebu pričati, pa sam tako davala prostor drugoj strani da priča. Na poklon sam dobila desetke dubokih intimnih osobnih priča ljudi koje sam prvi put srela, a većinu i zadnji. Na drugoj trećini puta stvorila se "ekipa", uglavnom sam hodala s muškarcima moje dobi, Englezima i Amerikancima s povremenim uletima drugih nacionalnosti. To je bilo duhovito društvo i vrlo džentlmensko. Osjećala sam se zaštićeno, a opet je bilo puno prostora za samoću i introspekciju. Nakon Leona, na zadnjoj trećini puta spojila sam se s tri žene, iz SAD, Kanade i Nizozemske i nerazdvojno smo hodale danima kroz kišu, razmjenjujući priče, način života, šale i podršku, do samog kraja u Santiagu de Compostela. S njima, mojim dragim prijateljicama, sam i danas u kontaktu. Možete li nam opisati jedan prosječan dan na hodočašću... Koliko su dani slični na hodočašću, toliko je i svaki dan poseban i drugačiji. Za mene su mnogi dani počinjali kretanjem između 5 i 7 ujutro. Za sat, dva bih uhvatila kavu i doručak u nekoj kavani. Često je uz kavu bila tortilla ili Tarta de Santiago, izvanredan kolač od badema i naranče kojeg se nikada nisam zasitila. Hoda se dalje do ručka, sreću se ljudi i s njima se razmjenjuje pozdrav 'Buen Camino!". Obično se stane na ručak u nekom selu, rjeđe u gradu. Za hodočasnike postoje posebni obilni obroci za umjerenu cijenu. Uvijek je moguće u cijeni dobiti i crno vino, prilične kvalitete. Mnogi stanu oko 2 sata popodne, kad se počinju otvarati prenoćišta, zauzmu svoje mjesto, druže se, pripremaju za idući dan, upoznaju, brbljaju, pišu, pjevaju, kuhaju..... Ja sam obično hodala do kasnog popodneva, a nakon odmora i obroka bilo je vrijeme za spavanje i rani polazak u zoru. Jeste li imali nekih zdravstvenih problema nakon svega (žuljevi, grčevi i sl.)? Vjerujem da je odsustvo zdravstvenih problema bilo jako povezano sa tom intenzivnom pripremom koju sam obavila, istražujući iskustva hodočasnika i načina na koji su olakšavali svoj put. Intenzivno sam se štitila od sunca, pa je i taj izazov amortiziran. Kad ste došli na kraj; tj. shvatili da je to to, da ste uspjeli, što ste u tom trenutku osjećali i o čemu ste razmišljali? Kad sam došla na cilj bio je to izazov stvarnog razumijevanja istočnjačke izreke: 'Put je cilj!'. No to mi nije donijelo katarzu, olakšanje, otpuštanje... Naprotiv, donijelo je žalost što više neću svakog jutra krenuti u novo osvajanje teritorija i svoga tijela istovremeno. Da, bila je tu veličanstvena misa, bile su oproštajne večere, susretanje ljudi koje poznam s nekog segmenta puta, bilo je šopinga i obnove garderobe za povratak... , no više od svega tuga što je sve završilo. Autor: Danijela Petrov Fotografije: privatni arhiv

Komentari