Story radio
Početna Lifestyle Story Pink i ove godine u borbi protiv karcinoma dojke 3410 prikaza 05. listopada 2018.

Sandra Perković: 'U životu treba biti pozitivan jer psiha često liječi tijelo'

Goran Matijašec/Story Press.

Kako bi se podignula svijest javnosti o važnosti ranog otkrivanja karcinoma dojke, časopis Story snimio je četvrtu Pink naslovnicu još 2015. godine koju je krasila vrhunska atletičarka Sandra Perković

Naša bacačica diska Sandra Perković osvojila je zlatna odličja u Londonu na Olimpijskim igrama, u Moskvi na Svjetskom prvenstvu, u Barceloni, Helsinkiju i Zürichu na Europskim prvenstvima, Mersinu na Mediteranskim igrama, kao i druga važna priznanja, a uza sve to, ostala je jednostavna, simpatična i pristupačna cura.

Vrhunska 25-godišnja sportašica to je pokazala odazvavši se na snimanje ružičaste humanitarne naslovnice Pink Story, koja je posvećena borbi protiv karcinom dojke. Sve kako bi se podignula svijest javnosti o važnosti ranog otkrivanja ove zloćudne bolesti, čemu pridonose redoviti samopregledi i, naravno, liječnički pregledi. Tim povodom Sandra nam je ispričala kako vodi brigu o svom zdravlju, podijelila je svoja iskustva iz bolničke sobe, kad je zbog komplikacija sa slijepim crijevom završila na operaciji, dala neke savjete kako ostati zdrav te otkrila koliko joj je ljubav s njezinim trenerom, uspješnim bacačem kugle Edisom Elkasevi-ćem, pomogla i utjecala na nju i njezino zdravlje.

Story: Kad smo vas pozvali na snimanje tradicionalne naslovnice za Pink Story, što ste prvo pomislili?

Bila mi je čast! Znala sam da je cijela ova priča humanitarnog karaktera i jednostavno nisam mogla odbiti sudjelovati. Osim toga, surađujem s tvrtkom Solgar, koja također sudjeluju u kampanji protiv karcinoma dojke, tako da mi je i to bio dodatni razlog da se odazovem ovoj pozitivnoj priči.

Story: Koliko se često odazivate na humanitarne akcije?

Kad god mogu. Mislim da bismo svi trebali imati više sluha za takve stvari, neovisno o tome jesmo li poznate osobe. Jer to je mali korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo. Kad bi svi pomagali unesrećenima, mislim da bi bilo manje potrebe za velikim humanitarnim projektima.

Story: Ovim editorijalom u Pink Storyju zapravo slavimo život, potičemo žene na preventivne preglede, u ovom slučaju na pregled dojki. Jeste li se u bližoj ili daljnjoj rodbini susreli s ovakvim problemom?

Hvala Bogu, nitko od mojih bližnjih nije obolio od karcinom dojke, ali sam čula neke slučajeve mojih prijateljica. Uvjerila sam se koliko je to velika borba za ženu, za njezinu obitelj. U tim trenucima treba što više biti uz oboljelu osobu, pružiti joj što više pažnje i podrške.

Story: Nažalost, dobna granica oboljelih žena od karcinoma dojke se spustila. Koliko ste upoznati s tom problematikom i jeste li vi već obavili neki prevetivni pregled grudi?

Čitala sam o tome da sve više mlađih žena i to u dobi od trideset godina, nažalost, obolijeva od karcinoma dojke. Kad sam bila na sistematskom pregledu, obavila sam i ultrazvuk grudi, nakon čega mi je liječnik rekao da imam dobre genske predispozicije, da se ne moram bojati. 

Story: Prema vašem mišljenju, što je još potrebno kako bi se pomoglo oboljeloj osobi?

Mislim da se oboljela osoba ne bi trebala bojati, nego pokušati gledati pozitivno na nevolju koja ju je snašla. Znam da je to teško, ali optimizam je jako važan. Čak su i medicinska istraživanja pokazala da osobe koje pozitivno razmišljaju i nadaju se oporavku imaju veće izglede za ozdravljenje nego one koje misle negativno. Članovi obitelji koji su uz bolesnika trebali bi imati razumijevanja zbog njegova psihičkog stresa, no nikome nije lako. Jer kad je netko bolestan, događaju mu se izljevi bijesa, osjećaj krivnje, samosažaljenja, crnih misli. Podrška je jako važna da se to nadiđe.

 | Author: Goran Matijašec/Story Press Goran Matijašec/Story Press.

Story: Vi ste 2009. imali opasnu komplikaciju slijepog crijeva, zbog čega ste završili na dvjema operacijama. Kako ste se osjećali kad su vas zadržali u bolnici i kad ste svoj sportski život morali staviti na čekanje?

Prvo sam mislila da je riječ o običnoj upali slijepog crijeva i da će mi biti bolje nakon operacije. Nisam to shvatila ozbiljno, nego tek poslije kad je utvrđeno da je riječ o sepsi i upali. Svašta mi je prolazilo kroz glavu. Kako mi je sport jedna od najvažnijih stvari u životu, razmišljala sam kako neću moći trenirati, a bila sam u tako dobroj formi. Više me mučilo što sam morala odgoditi sportske planove. Moram reći da ni u jednom trenutku nisam osjetila strah, čak i kad se drugi put vratila bolest. Možda me tada vodila mladost-ludost, kad misliš da možeš glavom kroza zid. Tek poslije shvatiš koliko si zapravo ranjiv. No i dalje mislim da je dobro što sam bila tako jaka jer je i zbog toga sve završilo pozitivno. Moja je mama, hvala Bogu, bila uz mene i stalno me bodrila da mogu, da će sve biti dobro. To su trenuci kad ti je podrška dragocjena, kad pomisliš da više ne možeš, a imaš nekog tko ti čuva leđa.

Story: Je li vas to iskustvo uvjerilo da bez zdravlja zapravo nemaš ništa?

Uvijek sam bila svjesna da je zdravlje najvažnije, bez obzira na moju sportsku karijeru. Nikad mi nije bio problem ići liječniku, nisam se bojala i mislila da su to neki zločesti ljudi koji ti žele nešto naći, nego ti žele pomoći. Kad se pojave neki zdravstveni simptomi, mislim da je potrebno što prije otići liječniku kako bi se prevenirali daljnji problemi. Ponekad je dobro posjetiti i nekoliko liječnika kako bi se bolje razmotrila bolest. U životu možeš imati novca i ne moraš, ali zdravlje se ne da kupiti. Treba ga cijeniti i čuvati. Najljepše je imati dug život. Možeš imati uspone i padove, ali dugovječnost je blagoslov. Kad si mlad, zamaraš se odjećom, novim tenisicama, a kad dođeš u neke godine, vidiš da je zdravlje najvažnije. Pogotovo kad ti se netko blizak razboli. Shvatiš da nema te sreće, darova, veselja, ni događaja bez zdravlja. Moj pokojni trener Ivan Ivančić je govorio: “Kad si zdrav, i voda ti je slatka.” 

Story: Jeste li još neke važne savjete dobili od Ivančića?

Kad bi se sportaš pokušao izvući s treninga, šaljivo bi komentirao: “Neću u zatvor, ne mogu u bolnicu.”

Story: Što je za vas još važno kako bi se sačuvalo zdravlje?

Mislim da bi svi trebali otići na sistematski pregled jednom godišnje. Važno je ne mučiti tijelo lošim stvarima, alkoholom, cigaretama, masnom hranom. Treba se truditi dovesti svoj život u zdravo okruženje zbog kojeg postaješ zadovoljniji, veseliji, sretniji. Jednostavno, zdravim načinom života do dugog života.

Story: Već smo spomenuli optimistično gledanje na bolest. Kako potaknuti ljudi da njeguju vedar duh?

U svemu što radiš moraš biti pozitivan kako bi te guralo naprijed. Mislim da su vesele osobe zdravije jer psiha često liječi tijelo. Treba misliti da ništa nije nemoguće. Znam po sebi kad mi se dogode takva pitanja na treningu; jer trideset posto treninga je rad, a sedamdeset posto um koji te natjera da vjeruješ da nešto možeš, da će sve biti dobro i da ideš naprijed. Pritom je važno okružiti se ljudima koji na nas dobro utječu, a ne onima koji u nama izazivaju loše emocije poput grižnje savjesti, ljutnje, mržnje, nezadovoljstva. Važno je da su osobe oko tebe vesele, pozitivne i sretne kada nas vide. A to je također odlična podloga za dug život. Hvala Bogu što sam i sama okružena takvim ljudima jer se to iz godine u godinu vidi po mojim sportskim rezultatima. Ljudi mi često govore da sam se proljepšala otkako sam s Edisom. Sve mi je veselo, bajkovito. Još je i obitelj uz mene, tako da nema natrag.

Story: Ova godina opet vam je bila fantastična. Treći ste put osvojili Hanžek, a u Pekingu srebrnu medalju. Osim svega što ste spomenuli, što vas još potiče u osvajanju važnih sportskih trofeja?
Čini me sretnom ovo što radim. Doduše, iza toga je težak rad, iako ima i puno talenta. Svaki put kad postignem neki rezultat, Edis mi kaže da ne može opisati sreću na mom licu, kad osvojim nešto veliko i pomaknem granice. A i dalje sam željna toga. Odgojena sam da te samo rad i trud mogu dovesti do uspjeha. Pritom mislim na uspjeh u bilo kojem poslu. Još kad se tomu doda ljubav prema sportu, ne čude svi ovi rezultati.
Story: Kako izgleda jedan vaš uobičajeni dan u Zagrebu? 
Nakon buđenja u osam sati, doručkujem i popijem kavu. Odem na prvi trening, nakon čega slijedi ručak. Poslijepodne odradim drugi trening i onda večeram. Prilično je to jednostavan, discipliniran dan posvećen sportu. Kako je mi prehrana važan dio, uglavnom jedem kod kuće. Ili kod mame, ili si Edis i ja nešto pripremimo. Kad ne stignemo kuhati, odemo u jedan super restorančić u kvartu koji priprema domaće delicije. 
Story: Što preferirate od hrane?
Najviše volim domaća, kuhana jela. Od sarme do gulaša i variva. Ne volim previše začinjenu hranu, jedem puno povrća, mesa, a kad sam u fazi intenzivnog treniranja, jedem dosta ugljikohidrata. S obzirom na to da nisam pretjerani ljubitelj ribe, barem jednom mjesečno odemo u neki dobar restoran, gdje pojedemo kvalitetnu ribu.
Story: Što je sa slatkišima?
Nema kod mene slatkih grijeha, teško da ću kupiti čokoladu. Za razliku od Edisa, koji obožava slatkiše. Da me pitate da biram između pršuta, kulena, sira i kolača, uvijek bih odabrala ovo prvo. Tako se ne svađamo tko je pojeo čokoladu.
Story: Kako biste posložili prioritete i definirali pojam sretnog života?
Zdravlje i obitelj stavljam na prvo mjesto! Nakon toga idu prijatelji i zadovoljstvo u poslu. Kao što sam već rekla, za mene je sreća biti pozitivan, zaljubljen, okružen dobrim ljudima koji te prihvaćaju i podržavaju. Sreća je biti duhovno ispunjen. A čitateljicama Storyja poručila bih da se ne boje svog tijela, da ga se ne srame, da ga vole i poštuju. I da odlaze na preventivne preglede.
 

Komentari