Pušenje i umjetnost, ili umjetnici, oduvijek su bili poput ljubavnika ili, u najmanju ruku, saveznika. Sve od ranih dana filma govor tijela u filmovima bio je uvelike ukorijenjen u fluid, hladnokrvne geste koje omogućuje pušenje. Možda jest vrijeme da joj kažemo zbogom, no cigareta zasigurno zaslužuje poštovanje barem za podupiranje umjetnosti. Američka filmska udruga šokirala je nedavno objavom da će ubuduće predikate za filmove dodjeljivati ne samo temeljem dobi likova koji u nekom filmu puše, nego i same činjenice da se netko na velikom platnu usudio zapaliti. Svi znamo da je pušenje štetno i da cigarete ne bi trebale biti preeks ponirane u medijima dostupnima djeci, baš kao ni ostale pojave koje ubijaju, recimo, nasilje. Koliko je pušenje nekad bilo popularno, primjerice, u zlatno doba Hollywooda, pokazuju filmske zvijezde poput Humphreyja Bogarta i Lauren Bacall koje su bile predvodnici toga trenda, a fotografije Johna Waynea i Garyja Coopera s cigaretom u ruci simbolizirale su muževnost. Ekscentrične zvijezde kao što su bili Klaus Kinski, Romy Schneider ili Nina Hagen su u oblacima dima pisali povijest televizije. Austrijski filozof Robert Pfaller smatra da pušenje tada nije bilo drsko ponašanje, nego svakodnevno sredstvo uživanja bez kojeg se nije moglo niti željelo. Poput elegantne haljine i lijepog ponašanja, pušenje je spadalo u civilizirane manire modernoga društva.

Bilo da je riječ o filmovima “Casablanca”, ili “Dobar, loš, zao”, bez cigarete ili lule nije bio zamisliv glavni junak filma. Kolutovi dima i cigareta u ustima sugerirali su muževnost, opuštenost i avanturistički duh. Cigareta u ženskoj ruci bila je simbol slobode i zavodljivosti. U vremenima kada nisu bile dopuštene obnažene žene, cigareta je bila metafora erotičnosti. U Hollywoodu je sve počelo, ali tamo se i završilo. Danas, 50 godina poslije, u filmovima se sve rjeđe dopušta pušenje te je ono rezervirano samo za negativce, što implicira njegovu štetnost i društvenu neprihvatljivost.

Američki su liječnici prije nekoliko godina pozvali filmske studije da izbace scene pušenja u filmovima s oznakom 16 jer su zaključili da njihovo prikazivanje na velikom platnu uzrokuje porast pušenja među mladima. “Rekli su nam da je pušenje dio holivudske povijesti i snažan umjetnički rekvizit”, izjavio je dr. Stanton Glantz sa sveučilišta u San Franciscu te dodao kako je vrijeme da svi filmovi u kojima postoje scene pušenja dobiju oznaku R, što znači da ih ne smiju gledati djeca i tinejdžeri. Tako će se predikati za filmove dodjeljivati ne samo na temelju dobi likova koji puše u filmu nego i na temelju činjenice da se na velikom platnu uopće pojavljuje pušač. Upravo su dr. Glantz i njegov kolega Robert Jackler sa sveučilišta Stanford otkrili dokumente koji sadrže marketinške dogovore između holivudskih studija i proizvođača cigareta. U studiji nazvanoj Big Tobacco in Hollywood stoji da su ugovori o reklamiranju duhanskih proizvoda u filmovima bili pravilo. Također su otkrili da su postojali financijski ugovori između duhanskih tvrtki i holivudskih zvijezda koje su reklamirale određeni brend. Danas bi ti ugovori vrijedili milijune dolara. Holivudska filmska industrija koristila je reklame za cigarete da bi promovirala svoje filmove. Naime, netom prije početka prikazivanja filma u kinima, filmski protagonist bi se pojavio u reklami za cigarete. Duhanska industrija koristila je Hollywood da bi prodala svoj brend i uvjerila ostatak zabrinute publike da pušenje nije štetno za zdravlje. Dr. Robert Jackler došao je na ideju za studiju nakon što je prikupio kolekciju koja sadrži tisuće reklama za cigarete objavljenih u časopisima poput Lifea i Saturday Evening Posta, a koje su nastale u razdoblju od 1927. do 1954. godine. U tim su se reklamama pojavljivali liječnici, medicinske sestre, sportaši i glumci koji su propagirali pušenje i njegovu dobrobit za zdravlje. Iz današnje perspektive, neki od reklamnih slogana istodobno su i zastrašujući i smiješni. “Prepisao liječnik”, “11.105 liječnika kaže da Lucky Strike sprečava iritaciju grla”, “Joj, mama, ti sigurno jako uživaš u svojim cigaretama” i “Svježe poput planinskog zraka” samo su neki od njih. Prva polovica 20. stoljeća bila je zlatno doba cigarete. Godine 1950. polovina populacije razvijenih zemalja je pušila, dok je u Ujedinjenom Kraljevstvu pušilo čak 80 % muškaraca. Pušenje je bilo prihvaćeno društveno ponašanje u svim aspektima života – na poslu, kod kuće, u kafićima, liječničkim ordinacijama, kinima... Ta, danas sve manje prihvaćena navika bila je popularna među ženama pa je duhanska industrija lansirala blaže cigarete namijenjene ljepšem spolu. Još je važnije bilo to da je navika pušenja bila legitimna i slavljena na holivudskom velikom platnu koji je tu poruku prenosio u ostatak svijeta. Zbog snažnog lobija i velike zarade vrlo su malo prostora imali oni koji su se protivili pušenju i koji su upozoravali da ono šteti zdravlju i uzrokuje nastanak raka pluća. Nakon što je njemačko-američki liječnik Ernst L. Wynder upozorio na štetnost pušenja sredinom 50-ih godina, javnost se zabrinula. Naravno, pušači su već postali ovisni o cigaretama, a reklame i demantiji duhanske industrije bili su presnažni pa se nisu ni odricali te opasne navike.

No već početkom 60-ih britansko Kraljevsko društvo liječnika upozorilo je na opasne posljedice pušenja, ali ni to nije pridonijelo njegovu smanjenju. U prosjeku je svake godine oko 2 milijuna Amerikanaca prestajalo pušiti, ali bi se gotovo u istom razdoblju pojavio milijun novih pušača, dok su se recidivisti vraćali starim navikama. Napori da se pušenje iskorijeni prvi su put urodili plodom u Kaliforniji 1995. kad je na snagu stupila zabrana pušenja u svim zatvorenim prostorijama, a nakon toga su i ostale zemlje počele uvoditi to pravilo donošenjem restriktivnih zakona. No Irska je 2004. godine postala prva zemlja koja je zabranila pušenje na radnome mjestu i pokrenula kampanju pod nazivom Svaka vam cigareta šteti. Danas je u gotovo svim zem ljama Europske unije pušenje zabranjeno, a neke američke tvrtke ugrožavaju temeljna ljudska prava tako što svojim zaposlenicima zabranjuju pušenje i u privatnom životu, odnosno svakog ih ponedjeljka testiraju na nikotin. U današnje vrijeme pušenje je vrlo nepopularno, a pušači su diskriminirani i marginalizirani, gotovo da su postali građani drugoga reda, no supresija samo povećava moć pušenja kao simbola individualnosti i otpora. Živimo u društvu ekstrema u kojem je pušenje prije bilo društveno prihvaćeno ponašanje, svi su ga propagirali i uživali u njemu, a danas se zabranjuje gotovo na svakom koraku, a žena kojoj je u prošlosti cigareta donosila titulu femme fatale i dame, danas se smatra prostom, nekulturnom i neobrazovanom.

Je li pušenju odzvonilo ili ne, pokazat će vrijeme, ali da je ono način života pokazao je i znameniti američki pisac Mark Twain koji je rekao: “Prestati pušiti je najlakša stvar na svijetu. Ja o tome znam sve jer sam prestajao tisuću puta.” Poznati slovenski filozof Slavoj Žižek kaže kako je osnovna strategija prosvijećenog potrošačkog hedonizma da užitak liši njegovih pretjeranih dimenzija, uznemirujućeg viška, činjenice da ne služi ničemu. Užitak se tolerira, čak i promiče, ali samo pod uvjetom da ostaje zdrav i ne ugrožava našu psihičku ili fizičku stabilnost. Čokolada može, ali bez masnoća. Coca-Cola može, ali dijetalna. Kava može, ali bez kofeina. Pivo može, ali bez alkohola. Seks može, ali samo siguran. Najbolji pokazatelj novog statusa pušenja je, po običaju, Hollywood. U klasičnom Hollywoodu 30-ih i 40-ih godina, pušenje je na ekranu bilo potpuno normalno, funkcioniralo je kao zavodnička metoda (prisjetimo se kad u ”Imati i nemati” Lauren Baccall traži vatre od Humphreyja Bogarta). Danas rijetki koji puše na ekranu su arapski teroristi, kriminalci i antijunaci. Netko je čak ozbiljno razmatrao digitalno brisanje cigareta iz starih filmova. No, tko su drugi čije nas ,,ovisničko ponašanje” toliko uznemirava. Bližnji nas uznemiravaju, a uznemiravanje je još jedna riječ koja, iako se čini da se odnosi na točno određenu činjenicu, funkcionira dvosmisleno.

Senzualni rekviziti na filmu:

“Pakleni šund”

Osim većinom izvrsnog scenarija i nelinearnog, stiliziranog pristupa režiji, Quentin Tarantino u svojim filmovima gotovo uvijek uspijeva ukomponirati i pušenje. Najpoznatija “pušačica” svakako mu je glumica Uma Thurman koja je u “Paklenom šundu” utjelovila nevjerojatno seksi Miju

Wallace.

“Casablanca”

Kad su očevi nacije proglašavali SAD, dimilo se sve u šesnaest. Oblaci duhanskog dima dio su i “Casablance”, koja bi bez cigarete bila posve drugi film. Tko bi vjerovao Bogartu da u trenucima kad mu u filmu ponude cigaretu pristojno kaže: “Ne, hvala. Ne pušim, štetno je za zdravlje”?!

“Momci s Madisona”

U pokušaju što vjernije rekonstrukcije 60-ih, popularni Momci s Madisona puše jednu za drugom, zbog čega ih stalno prozivaju. Ako ste odgledali barem jednu epizodu meguspješne američke serije, morali ste primijetiti da u njoj skoro nema scene u kojoj neki od likova ne puši.

“Sve o Evi”

U čuvenom filmu Josepha Mankiewicza, Bette Davis puši tijekom čitavog filma. U vremenu kada su zvijezde cigarete koristile kao rekvizit, ona ne puši da bi dočarala svoje ponašanje ili pokazala raspoloženje, nego zato što ona tako želi. Pušenje je neprocjenjivo sredstvo pomoću kojeg se ona odvaja od drugih, od njihove podrške i zahtjeva. Davisova je u filmu često u oblaku dima koji njezinu karizmu čini još naglašenijom.

“Div”

Nakon što je u zlatno doba predratnih i poratnih krimića cigareta bila dio ikonografije odlučnih momaka, koncem 50-ih je i obilježje mnogih “buntovnika bez razloga“. James Dean ima cigaretu koja mangupski visi u kutu usana.

“Tramvaj zvan čežnja”

Glavni filmski likovi vremena do pojave Stanelyja uglavnom su bili manekeni presvučeni ulickanom pristojnošću. Uloga Stanelyja Kowalskog, kao potpune suprotnosti svega dotad viđenog na filmskom platnu, skrenula je pažnju publike i kritike na tada mladog glumca Marlona Branda, koji u filmu Elije Kazana igra vulgarnog i prljavog pripadnika nove industrijsko-imigrantske generacije. Drugim riječima, sirovog čovjeka koji neumjereno pije i puši te se ponaša kao pater familias bez pokrića.

“Imati i nemati”

U filmu Howarda Hawkesa, 20-godiπnja Lauren Bacall svoj je filmski debi ostvarila upavši u Bogiejevu sobu zamolivši ga da joj pripali cigaretu. Za njih dvoje cigareta nikada nije bila samo cigareta, a ovaj čuveni par flertovao je na velikom platnu pušeći i u drugim filmovima.

“Kava i cigarete”

Film Jima Jarmuscha nastao je imajući za poveznicu uobičajenu društvenu konvenciju ‒ pijenje kave i pušenje cigareta. Ova tema u ovome je filmu na zoran i neuobičajen način dala živu sliku o međuljudskim odnosima, a kud ćete bolje nego kad Tom Waits i Iggy Pop pričaju o smislu života uz dim cigarete.

“Doručak kod Tiffanyja”

Za pristojne žene pušenje je sve do 40-ih godina prošlog stoljeća bilo tabu. To se promijenilo pojavljivanjem pokreta za emancipaciju. Cigareta u ženskoj ruci postala je simbol slobode i zavodljivosti, a filmske dive koje su pušile, poput Audrey Hepburn u “Doručku kod Tiffanyja”, bile su ikone milijunima mladih žena. U vremenima kada je i golo rame bilo nešto skandalozno, cigareta je bila metafora erotike. “Imate li vatre?” - glasilo je odlučujuće pitanje kojim su bezbrojne filmske ljepotice započinjale ljubavnu avanturu.

Napisala: Livia Čveljo

Fotografije: Profimedia