Sjećate li se kada je u genijalnom trileru Gone Girl glavna junakinja raskrinkala svoj identitet cool cure kao jedan od mogućih performansa ženskosti, dok je objašnjavala kako je svome lažljivom mužu namjestila za vlastito fiktivno umorstvo? Na izvjestan je način upravo Amy Elliott Dunne naznačila završetak cool girl ere, u kojoj se pod krinkom opuštene i nekonvencionalne ženskosti promovirao jednako sputavajući obrazac ženskosti, kao što je to bilo koji drugi u našoj ženama nesklonoj povijesti.

Ukratko, cool girl je osoba koja voli sve što njezin partner voli, koja nikada ne prigovara, uvijek ima razumijevanja, uvijek je sexy, ali i opuštena, sređena, ali i prirodna, na raspolaganju, ali i voljna dati prostora… Riječju, ona je savršeno programirana da njezinom partneru bude što ugodnije te djeluje kao da, kad jednom izađe iz kadra, zapravo nema vlastiti život. Ono što je osobito opasno kod ovoga obrasca jest činjenica da je riječ o lažnom odstupanju od konvencionalne ženskosti prema nešto fleksibilnijim imperativima – poželjno je da žena voli sport, da je avanturistički raspoložena, da pije pivo iz boce i uživa u muškom društvu. No, u stvarnosti se ne poziva žene na razvoj autentične samostalnosti u odnosu na očekivanja, nego na prilagođavanje muškim fantazijama u neznatno drugačijem ruhu.
Mnogo se pisalo o pitanju je li i do koje je mjere Gone Girl feministička knjiga – odnosno film – ili je pak riječ o upravo suprotnome, no sasvim je sigurno priča Gillian Flynn otvorila Pandore vrijednu temu i možda nehotice podcrtala značajan pomak u popkulturnim reprezentacijama poželjne i privlačne ženskosti. Za razliku od psihopatkinje Amy, koja je istovremeno idealno utjelovljenje patrijarhalnog projekcijskog platna za muške želje, ali i demonska osvetnica takve ženske sudbine, posljednjih je godina u hit serijama i filmovima prevladavajućim postao tip nespretne, nesigurne ili presigurne, ponekad teške i sebične, ponekad hipersenzibilne i samozatajne žene, u svakom slučaju znatno realističnije od svojih poput šprica cool prethodnica.
Primjerice, ono što je u Girls bilo ultimativno subverzivno upravo je činjenica da one zaista nisu bile cool u jednodimenzionalnom smislu muške maštarije, štoviše, junakinje iz uma Lene Dunham ponekad su gotovo potpuno nepodnošljive (na stranu činjenica da je Jemima Kirke utjelovljenje kulerstva). Trend podupiru i likovi Grete Gerwig, ali i autorski projekti poput Broad City i Insecure, The Incredible Jessica Jones i Appropriate Behavior, Chewing Gum i Fleabag te ultimativna himna ženskoj žudnji I Love Dick… Iako se svekolika globalna publika nije baš jednoglasno odlučila iskazati oduševljenje ovim prikazbama neuredne ženskosti, koje se prilično sustavno ispod radara ili (češće) točno nasred radara izruguju nerealnim očekivanjima i fetišizacijama ženskosti, ovakav je pomak nadasve značajan, osobito kad pomislimo na mlade generacije koje će odrastati okružene prikazima žena koje prihvaćaju sve aspekte sebe te pronalaze svoje mjesto pod suncem, iako ne s lakoćom, svakako sa žarom i iskrenošću, što je znatno, znatno važnije.
  A.F. Foto: Shutterstock, Profimedia.