1. Renata Poljak: video instalacije „Još jedan odlazak“ i „Partenza“; Beograd, Salon Muzeja savremene umetnosti (6. srpnja do 20. kolovoza)

Dok ljetujemo na otocima, zagledani u obzor, očekujući najbolji trenutak za Instagram okidanje, često zaboravljamo što je tijekom povijesti značila ta tanka linija koja razdvaja more od neba i koliko je odlazaka, očekivanja i nadanja upisano u njega. Renata Poljak progovara u „Partenzi“ upravo o tim nadama za boljim životom, migracijama, strepnjama i nesrećama. To je priča što ju je proživjela njezina prabaka Vinka koja nikada nije dočekala djeda iz Čilea, ali i današnji emigranti iz Afrike koji očajnički pokušavaju doći do Europe i masovno se utapaju u Sredozemnome moru. Bergman bi od ove priče napravio trosatnu dramu, no Renata je napravila sjajnu video-instalaciju - kontrastne crno-bijele snimke usamljenih i hrabrih žena snimljene na plaži Zlatni rat na otoku Braču. One nose na licu upisane duboke i teške intimne priče, koje bi nas trebale podsjetiti da nitko od nas nije otok.

 2. „Dancing with Myself"; Venecija, Punta della Dogana (14. travnja do 16. prosinca)

U životu svakog fotografa, ma koliko bio oduševljen svojim samotnjačkim pozivom, uvijek postoji trenutak kada poželi u kadar uključiti još nekoga. Najčešće samoga sebe, jer zna se – takve ideje mu padaju na pamet obično kada snima na području bez signala ili kasno u noć. Tom idejom su se vodili i kustosi izložbe „Dancing with Myself“ kada su razmišljali koga će sve uvrstiti u izložbu što progovara o osobnim pitanjima kao što su prolaznost, starenje, identitet, rodne uloge - Claude Cahun, LaToya Ruby Frazier, Gilbert & George, Alighiero Boetti,  Maurizio Cattelan.  Razlog mojega dolaska jest dakako Cindy Sherman, umjetnica koja se u 40 godina karijere „naigrala“ svojih uloga – očajnih kućanica, klaunova, sekretarica i vampova, a s kostimiranjem je započela iz istog razloga kao Salvador Dali – čime je htjela svima pokazati da se razlikuje od braće. U ciklusu nadahnutome zlatnim dobom Hollywooda pretvorila se u zvijezde nijemoga filma - Gloriju Swanson i Gretu Garbo te se pozabavila fenomenom starenja. „Žene na ovim fotografijama su pravi borci. Vidite im na licu da su svašta prošle, pa ipak imaju snage nastaviti dalje.“

3. „Make Me Look Beautiful, Madame D'Ora“; Beč, Leopold Museum (13. srpnja do 29. listopada)

Beč na početku 20. stoljeća s modernim idejama, dekadentnim životom i širom otvorenim vratima podsvijesti, snova i seksualnosti… Ta tko se ne bi poželio barem na kratko vratiti u to uzbudljivo vrijeme, zakomplicirati si ljubavni život kao Alma Mahler, gledati u kazalištu sjajna djela Arthura Schnitzlera, plesati sa Josephine Baker, imati aferu s Picassom, fotkati se u crno-bijelom Chanel kostimu uz moderna pročelja Adolfa Loosa, a onda, na rubu živaca utjehu tražiti kod Freuda. Dora Kallmus ih je gotovo sve portretirala u svojemu foto-studiju d'Ora otvorenome 1907. – od austrougarskoga cara, Gustava Klimta, Marca Chagalla do mondenih dama s bob frizurom koje su željele identičnu fotku s crnom mačkom kao Madame d'Ora. U pedesetak godina stvaranja Dora je svojim radovima zabilježila zadnje dane glamura austrougarske monarhije, mondene dvadesete i tridesete provedene u Parizu radeći za modne magazine, da bi se u Drugome svjetskom ratu, kada joj je kao Židovki zatvoren atelijer, a ona se skrivala u francuskom selu, okrenula socijalno angažiranoj fotografiji, baš kao njezine kolegice Dora Maar i Lee Miller. Ne čudi da ju je Cocteau 1958. godine nazvao „ženom bez godina, hrabrijom od bilo kojega muškarca.“

4. Alex Prager: „Silver Lake Drive“; London, The Photographers' Gallery (15. lipnja do 14. listopada)

Svi filmofili znaju koji su glavni sastojci film noira – Los Angeles okupan u mračne, prijeteće sjene, paklena vrućina, zgodan frajer ili stylish žena koji hrle u zagrljaj budućeg problema i zločin koji se tek treba dogoditi. Fotografkinja Alex Prager, odrasla u L.A.-u se očito nagledala starih filmova i jako dobro zna što je napetost, jer njezine fotografije doista izgledaju kao hiper-realističan vintage triler, kao da je netko izmiješao scene filmove Lyncha, Hitchcocka i Resnaisa, Hopperove slike i Haynesove melodrame, a pitanje je vremena kada ćete se i sami zapitati – što će se strašno sada dogoditi? To je uostalom bio i Alexin cilj – da gledatelji na tren zastanu i s čuđenjem promotre svijet. Obična kraljica drame ili pronicljiva psihološka analiza anksioznosti koja se krije iza hollywoodskog glamura - ne zna se. Znam samo da nema žene sklone dubokim analizama događaja, a da se nije zapitala u kojemu se trenutku točno dogodio taj veliki obrat, katastrofa ili promjena karaktera. Kada je avion pao s neba, kako se kuća zapalila, kada je žena dobila slom živaca i u haljini ušla u vodu, kada ju je ostavio i zbog čega. 

5. Andy Warhol: „Enter into My Life“; Zadar, Kneževa palača (15. lipnja do 15. rujna)

Da je danas živ čovjek koji je prije pedesetak godina proročanski naslutio selfie-kulturu, tvrdeći da će u budućnosti baš svatko imati šanse biti slavan makar samo na petnaestak minuta, kladimo se da bi u New Yorku cijeli tjedan slavio svoj 90. rođendan. A vjerojatno bi i Karl Lagerfeld morao odustati od svoje bijele duge kose i zaštitnih naočala, jer ne bi bio originalan. Ma što tjedan? Sve do 15. rujna, do kada i traje izložba. Svakog petka u atriju Kneževe palače održavaju se zabavne večeri u znaku Studija54, njujorškog kultnog sastajališta celebrityja i osobenjaka, a preko dana možete pohađati niz kreativnih radionica za sve uzraste na kojima ćete uz stručne voditelje učiti osnove dizajna, obradu tekstila, modnog crtanja i aplikaciju zračnog kista na raznim odjevnim predmetima. A ako ste i sami kreativni te želite javnosti pokazati vaše radove, još uvijek se stignete prijaviti na 15minutesoffamezadar@gmail.com. Pripremite fotiće i ne zaboravite ono što je govorio Andy – „Biti duboko površna osoba je ok.“

Foto: Goran Čižmešija, press