Story radio
Početna Vijesti 39 prikaza 18. siječnja 2016.

Ines Bojanić: 'Osim što sam majka i na poslu voditeljica, usput sam i spremačica, domaćica, kuharica'

Ines Bojanić
Story: Nedavno je u Sceni Gorica premijerno prikazana predstava ‘Davež’. U Sceni Gorica već sam tri godine i trudim se da što više režiraju glumci jer sam, radeći s redateljima i glumcima, vidjela da su mi upravo glumci najbolje mogli objasniti što raditi na pozornici, a s njima je uvijek bilo i najbolje surađivati. Nakon što sam preuzela mjesto umjetničke ravnateljice, počeli su režirati glumci Rene Medvešek, Stojan Matavulj i Radovan Ruždjak, što se pokazalo dobitnom kombinacijom jer su nagrađene sve predstave koje su u posljednje tri godine izišle iz Scene Gorica - 16 nagrada i dvije nominacije, odnosno 18 priznanja. Tekst za predstavu ‘Davež’ pronađen je u Londonu prije 10 godina, odmah me oduševio i već sam davno dogovorila sa Stojanom da ga jednog dana on režira, a ja glumim. No stjecajem okolnosti to se tek sad ostvarilo, s promijenjenom glumačkom postavom. Sretna sam jer je tekst odličan, suvremen i govori što se dogodi kada psihijatru treba psihijatar. Stojan je divan redatelj i glumcima je dopustio da glume kako im dosad nitko to nije dopustio. Dobili smo uistinu odličan proizvod. Story: Jesu li posljednje tri godine bile lake? Nije bilo lako, jer kada sam došla u Scenu Gorica, za četiri predstave dobila sam trećinu budžeta koji je imala Senka Bulić. Ona je napravila kazalište prema svojoj viziji, a prednost je bila što je raspolagala s puno više novca. U takvoj situaciji jedino se može dogoditi čudo, i to preko umjetnosti i kolega koji će doći i napraviti nešto lijepo, a to se stalno događa. Imamo sjajnu prodaju predstava, okupili smo mali tim ljudi koji voli i živi za kazalište. Želimo od malih nogu odgajati kazališnu publiku i pokazati da ono može biti lijepo, zanimljivo i pametno. Mislim da u tome i uspijevamo. Story: Prema kojem ključu birate kolege čije predstave prikazujete? Prema talentu! U tom sam poslu već 20 godina i kao glumica susretala sam se s ljudima s kojima sam htjela raditi, a nisam imala priliku pa sam njih dovela ovamo. Veliki je plus što nemam zaposlene glumce pa mogu birati umjetničku ekipu, a redatelji rade audicije pa stalno kola nova krv. Prioritet su nam mladi ljudi koji često dolaze s predstavama koje su 80 posto napravljene pa ako nam se svide, produciramo ih i uvrstimo na repertoar. Takva je predstava ‘Sve u 3’ koju su napravile mlade studentice, a nedavno je nagrađena na IV. Bobijevim danima smijeha. Story: Kako je bilo zamijeniti glumu administrativnim poslom? Teško, moje se tijelo stalno bori sa sustavom i administracijom, ali obavljam ga. Kako su djeca sve veća, planiram raditi nešto za sebe, monodramu. Tekst se već piše, a praizvedbu ću imati na ljeto. Već se godinama želim zezati s onim što zovem svojim hobijem, a to je postala gluma, jer ljudima kojima je posao poziv nikad nije teško raditi i posao im dođe kao hobi. Gluma je uvijek bila nešto što sam ja, ali u redu je i koketirati s drugim stvarima. Story: Rekli ste da ste posao u Sceni Gorica prihvatili i zato da biste imali više slobodnog vremena za djecu. I sada je tako? Kada imaš djecu, onda imaš posla od 0 do 24, a kako jako volim biti s njima, to mi je i dalje premalo vremena. Na poslu uvijek cupkam nogom i jedva čekam da se vidimo i da im, dok su još mali, upotpunim vrijeme, da sjednem s njima, da čitamo, pišemo, zezamo se, da izađemo, šetamo psa... To mi je najljepše provedeno vrijeme u danu i 24 sata stvarno mi nije dovoljno jer, osim što sam mama i na poslu voditeljica, usput sam i spremačica, domaćica, kuharica... Dok su bili mali, spasilo me što nisam morala putovati u Varaždin, gdje sam bila članica ansambla HNK, nego sam se mogla opustiti, biti na poslu u Ve-likoj Gorici i onda s njima. Oni rastu, više ne trebaju toliko moje pažnje i sada je vrijeme da napravim predstavu za sebe, što me jako veseli. Story: Kazalište vam je bilo blizu doma u Odri, koji ste prošle godine zamijenili središtem Zagreba. Nedostaje li vam tamošnja priroda, društvo? Nedostaje nam društvo jer smo svi bili kao obitelj. Prednost života na selu je da imaš malu slijepu ulicu u kojoj se svaki susjed brine o tvom djetetu, znali smo si djevojačka prezimena, svi smo svima išli na roštilj, čuvali djecu, kuhali jedni za druge, a onda dođeš u grad, gdje su ljudi otuđeni i ne znaš prezime susjedu koji stanuje kat ispod. To nam je bio šok, ali kako smo u središtu Zagreba, u blizini nam je Rokov perivoj i Tuškanac pa od prirode nismo puno izgubili, ali nedostaje nam društvo. No suprug i ja vrlo smo komunikativni pa je svaki vikend naša kuća puna gostiju. Muž voli kuhati i stalno udomljavamo nekoga. Lijepo nam je, svi se družimo, pa zato i živimo. Story: Zašto ste se odlučili preseliti? Stjecajem okolnosti, Odra ima školu koja nije bila adekvatna kada smo mi bili tamo. Nije imala dvoranu za tjelesni, imala je azbestni krov i to nisam htjela priuštiti svom djetetu, a u centru Zagreba je obiteljska nekretnina u kojoj je živjela suprugova baka i imali smo mogućnost preseliti se. Jednog ćemo se dana vratiti u Odru, to nam je želja, ali dok djeca ne završe školu, centar grada nam odgovara jer nam je sve ispred nosa, sve izvanškolske aktivnosti. Story: Kako ste se pripremali za Katjin polazak u prvi razred ove jeseni? I Katja i ja u jednom smo trenutku imale grčeve u želucu, možda ja više nego ona. To je veliki korak za dijete. Nakon vrtićke grupice u kojoj se sve učilo u igri, sada ih posjednu u klupe gdje moraju slušati i biti dobri. Dijete u tri mjeseca između vrtića i škole ne može postati netko tko će biti miran i pažljiv i u tom se smislu školstvo odmah mora početi mijenjati. Bez ocjena, bez pritiska, treba pustiti djecu da budu djeca, da trče, budu vesela, uče šivati, plesti, kuhati, skloniti se od potresa. Mi smo imali domaćinstvo, obranu i zaštitu, toga se sjećam i tim se znanjem znam služiti, a danas djeca nakon završetka škole ne znaju osnove preživljavanja. Mora se uvesti sat kuhanja, orijentacije u prirodi, trebaju biti što više vani, tako bih, da mogu, mijenjala školstvo. Story: Je li se Katja naviknula na školu? Morala se socijalizirati i upasti u normativ, u sklopu kojeg se sada mora pridržavati. Nadam se da će biti drukčije kad se počne školovati moje drugo dijete. Neće mama imati grč u želucu kada šalje dijete u vrtić, ali kada ga šalje u školu, hoće jer znaš da ga šalješ da sjedi sedam sati. Curi-cu koja se još razvija, koja se treba veseliti, vrištati i smijati, a mora sjediti i u tišini učiti. Ži-vim to s njom i u meni je veliki bunt! Rekla sam joj da ne prihvaća stvari zdravo za gotovo kada dođe u školu, nego da pita i kaže ako se s nečim ne slaže, ali i da cijeni ako joj netko nešto poka-že, ako je netko tolerantan i da uči od takvih ljudi. Story: Dopuštate li vi i suprug djeci da se igraju raznim gadgetima, bojite li se neprimjerenih sadržaja koje tako mogu vidjeti? Zaključali smo otvaranje takvih stvari i oni preko tjedna nemaju mobitele i tablete, a vikendom u malim količinama, uz sva njihova moljenja za više vremena. Kada su mali i kada se trebaju fizički razvijati, moraju puno trčati, skakati, vikati, penjati se i osvajati neke druge, a ne tehnološke horizonte. Jako malo konzumiraju sve to i ne znam ograničavam li ih na takav način jer neće moći pratiti tehnološki napredak kao njihovi prijatelji kojima je sve to dostupno, ali želim djecu koja će u budućnosti pogledati čovjeka u lice, a ne u mobitel, koja će zagrliti drvo, a ne tablet i kojoj će biti draže otići sa psom u šetnju, a ne sjediti pred televizorom. Kada vikendom kuhamo ručak i mi se time pomažemo, damo im mobitele, ali moja djeca imaju i svojih obaveza - spremaju krevete, posuđe, slažu rublje, hrane i šetaju psa, usisavaju - to nije robovlasnički sustav, nego im dajemo poslove u skladu s godinama, da osjete i cijene ono što drugi rade za njih, a moramo ih i osposobiti za život. Story: Pokazuju li glumački talent? Katja je sa mnom glumila u predstavi Teatra Poco Loco koji imaju koncertna čitanja, jedan prekrasan oblik kazališta. Zajedno smo bili u predstavi ‘Ružno pače’, ja sam svirala harmoniku, a Kaja je glumila nekoliko likova, ona je dio njihova tima i vidim da je to jako usrećuje. Tako je i učimo da zaradi svoj honorar koji može potrošiti na što god želi. To je njezin zarađeni novac, a ona sve stavlja na hrpicu za neki poseban trenutak. A sin je odličan i glumi u gotovo svim vrtićkim predstavama. On je malo lucidniji od Katje, sve ga to jako interesira, a ona sve više organizacijski gleda. Story: Jesu li slični? Podjednak odgoj, ali potpuno različita djeca. On je Vodenjak, veselo, vedro, optimistično dijete, a Katja je pomalo stara duša. Ona unaprijed vidi problem, detektira ga, tog se problema boji, broji dane do kada će se riješiti, realan je mali čovjek i cijeni vrijednosti onakve kakve trebaju biti. Primijetila sam, a i pričala s drugima o tome, da su djeca konzervativnija od roditelja i Katja je ta mala konzerva, a to je dobro jer nam drži ravnotežu. Željela sam biti mama i dobila sam svoja dva iskušenja. Borim se da svaki dan budemo jedni drugima posebni, da se usrećujemo, da se jedni drugima požalimo kada treba i da zajedno budemo obitelj koja će uspjeti preživjeti ova luda vremena. Story: Vidite li u njima više sebe ili supruga? U potpunosti su miješani, znatiželjni su kao mi, uostalom kao i svi ljudi. Katja je malo izgledom na Davora, a Martin na mene kada sam bila mala. Story: Proslavili ste sedmu godinu braka... Govore da je prijelomna. Story: Je li i vama prijelomna? Pa ne. Brak je stvar odluke, ali ako postoje poštovanje, ljubav i razumijevanje, to je onda dobra odluka. Mi smo dvoje ljudi koji su imali drukčiji odgoj, različite stvari i zaključci su naučeni, pa je normalno da ponekad dolazi do nekih nerazumijevanja, ali ona nikada nisu prešla granice da bismo razmišljali o razvodu ili nečem sličnom. U starosti se ne vidim ni s kim drugim, imamo obaveze prema braku, djeci, sami sebi i pokušavamo svaki dan oplemeniti. Kada smo u situaciji da nam možda nije lijepo, sjetimo se da su naša djeca zdrava, da imamo normalnu plaću, zdrave roditelje, dobre prijatelje i tada nam bude lakše. Ne moramo sjediti vani na nekoj hladnoj granici, smrzavati se, gladovati i na tome trebamo biti jako zahvalni. Story: Prijeti li braku rutina? Rutinu ti nameću obaveze, pogotovo dječje. Znamo kada Martina treba odvesti na judo, kada je Katjina gimnastika, škola, vrtić i to je ta neka logistička rutina, ali uvijek nađemo vremena da zajedno pogledamo film, odemo u kazalište, nađemo se s prijateljima na večeri, da odvojimo vrijeme jedno za drugo, da si pogledamo u lice i kažemo “Ono mi se nije činilo dobrim i trebali bismo pokušati to na drukčiji način rješavati.” Smatram se dovoljno pametnom da u takvim situacijama shvatim kada on dobro zbori, jer Davor je na neki način moj učitelj i od njega sam mnogo naučila. Story: Što ste naučili od njega? Zdravorazumski ići kroz život. Kako sam uvijek bila u umjetničkim vodama, do braka i djece živjela sam u oblacima. Sve mi je bilo nekako prozračno, maglovito, a on je osoba koja čvrsto stoji na zemlji. Preuzeo je izazov da u svemu tome bude vođa i zato ne može biti u oblacima. Ja ga tako doživljavam i on ima fantastičnu mušku energiju koja mi se sviđa, s kojom se osjećam zaštićeno. To ponekad udari na ego, ali vidim da je u pravu i dobro da me u nekim stvarima zakočio, jer bi me one odvele negdje gdje ne bih voljela biti. Ta njegova muška energija baš je dobra i odgovara mi. Story: Jeste li kad buntovni i prema njemu? Naravno! Nisam gejša da mu se klanjam cijelo vrijeme, ali iz svake situacije, frustracije i konflikta, barem u našem slučaju, izađe nešto bolje što oplemenjuje našu vezu, iz čega rastemo i to treba postojati. Imam svoje svjetonazore, on svoje i ponekad se dogode kolizije u razmišljanju, ali to preokrenemo u našu korist kako bi brak bio još stabilniji i bolji. Pametna žena mora znati plasirati muškarcu neku svoju želju ili zamisao da bi izgledala kao da je zapravo njegova. Story: Kako ste u rujnu proslavili svoj četrdeseti rođendan? Prođe 40 godina, možda imaš još toliko do kraja života, na sredini si, a jako je brzo prošlo. Željela sam napraviti reviziju, malo se odvojiti i biti sama cijeli dan. Prije braka voljela sam biti sama, a to vidim i kod svoje Katje, ona voli društvo, ali zna biti i sama sa sobom. Zamislila sam da odem u Istru na svoje omiljeno mjesto, da se kupam, sunčam i rekla sam si da će tako biti svake godine, da će taj jedan dan biti samo moj. Kada sam to odlučila, moj je suprug dan prije rođendana djecu, mene i psa odveo na Rab, tamo gdje smo se vjenčali. Bili smo na prekrasnoj pješčanoj plaži i cijeli dan trčali, gradili kule od pijeska, kupali se... Zamislila sam nešto drugo, ali iznenadio me i uvalio mi sebe, djecu i psa. No naposljetku je bilo jako lijepo i uživala sam. Napisala: Maja Šitum Fotografije: Matea Smolčić Senčar Frizura: Salon Ruža Šminka: Pamela Elekeš Stilistiva: Ana Debanić

Komentari