Story radio
Početna Vijesti 1676 prikaza 06. siječnja 2017.

Janica Kostelić jučer je proslavila 35. rođendan! Ovo je njezina priča

janica
Malo je ljudi koji su u samo 35 godina života ostavili trag u vječnosti, odnosno svojim sportskim rezultatima zadužili jednu naciju kao što je Janica Kostelić Hrvate. Najbolja skijašica svijeta u povijesti na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju 2002. osvojila je tri zlata, u slalomu, veleslalomu i kombinaciji, na OI u Torinu 2006. zlato u kombinaciji, na svjetskim prvenstvima u St. Moritzu 2003. zlatno odličje u slalomu i kombinaciji, u Bormiju dvije godine poslije još tri zlatna odličja, a u svojoj vitrini čuva i tri Velika kristalna globusa sa svjetskih skijaških kupova, 2001., 2003., i 2006. godine.
- Mislim da sam sasvim obična osoba. Ništa se neobično nije događalo - rekla je u jednom intervjuu prošle godine i time potvrdila ono što o njoj kažu svi koji je malo bolje poznaju: da je neposredna, iskrena, obična i jednostavna djevojka koja je 5. siječnja navršila 35 godina. Ipak, njezina priča o uspjehu savršen je predložak za holivudski filmski scenarij koji bi svakom izmamio suzu.
Janica Kostelić rođena je 1982. u Zagrebu u poznatoj sportskoj obitelji, oca Ante Kostelića, nekada aktivnog sportaša i rukometnog trenera, te majke Marice, bivše rukometašice. Anti Kosteliću smisao života bio je samo sport. Dobio je posao trenera rukometašica, ali izdržao je samo sedam dana jer je iz ekipe izbacio suprugu predsjednika kluba, koji je bio i financijer. Usadio je djeci pobjednički mentalitet, ali i međusobnu ljubav i bezrezervnu podršku.
Janica i Ivica kao djeca | Author:
Janica i Ivica kao djeca  
S četiri godine starijim bratom Ivicom, najboljim hrvatskim skijašem, Janica se oduvijek dobro slagala. Odgojeni su u zagrebačkoj Medvedgradskoj ulici, i od malih nogu bili su prilično samostalni. Kako navodi Tomislav Birtić u biografiji o Kostelićima, Ivica je sa susjedom Goranom Stojanovićem svirao gitaru i u trenu bi postajao vođa svirke, dok je pomalo sramežljiva i ne baš pričljiva Janica u školi muku mučila s glazbenom kulturom. Susjeda je bila profesorica klavira i Janica joj je odlazila na pouku. Kad bi došla susjedi koja bi je ponudila kolačima, Janica bi je pitala: “A za Ivicu?”. Nije htjela početi jesti dok ne bi dobila kolač za brata.
Pohađali su Osnovnu školu Sedam sekretara SKOJ-a (poslije preimenovana u Gjalski). I u najranijoj dobi Janica i Ivica bili su nevjerojatno disciplinirani i uporni u treninzima. Kuća u Medvedgradskoj imala je maleno dvorište u kojemu su danonoćno trenirali. S loptom, bez lopte, s utezima...
- Kad sam s prozora vidio kako Janica diže utege, nisam mogao vjerovati. Zvuči smiješno i nevjerojatno, ali Ivica ih nije podizao baš s lakoćom, a Janica je bila nevjerojatno koordinirana. Igrali su i glavomet. Mogli su odraditi i sto dodavanja da im lopta ne padne, bili su bolji od nogometaša. I što me posebno impresioniralo, Janica je u tome bila bolja od Ivice. Kad bi on udario loptu malo neprecizno, ona bi mu je uvijek vratila točno na glavu. Sve treninge radili su zajedno - ispričao je jednom rođak Goran Stojanović.
Janičina skijaška priča nije ono što je oduvijek željela. Dok je Ante Kostelić trenirao sina Ivicu, Janica je gledala treninge. “A što ćeš s malom?”, pitali bi prijatelji Antu. Odgovorio bi da će biti ili plesačica ili balerina. “Ma jesi li lud?” govorili su mu prijatelji koji su vidjeli da malena ima sjajne motoričke sposobnosti. Ante bi im odgovorio da zna, ali da nema novca trenirati dvoje djece. Veliku ulogu odigrao je predsjednik Ski kluba Zagreb, liječnik Ivo Drinković, darujući Janici skije svog sina. Imala je tri godine kad je prvi put stala na snijeg, a kako je stalno padala i ometala drugu djecu, njezina majka mislila je da bi bilo najbolje da odustane. S ozbiljnijim treninzima počela je s deset godina, a 17 godina poslije od skijanja se oprostila kao najbolja skijašica svih vremena, i to na vrhuncu karijere. O razlozima napuštanja skijanja, ali i o počecima, govorila je u intervjuu za jedne dnevne novine prošle godine.
zagreb, sljeme, 06012013janica kostelicsnimio: drazen kokoric | Author: zagreb, sljeme, 06012013 janica kostelic snimio: drazen kokoric
- Osvojila sam ono što sam željela, čemu sam težila. Odluka nije bila teška. Počela sam se baviti skijanjem tek s deset godina. Ivica je skijao već kao klinac. Ja ne. Igrala sam rukomet, sport mojih roditelja. Skijanje me uopće nije zanimalo. Mama i tata su rekli da idemo na skijanje, a ja bih odgovorila: “Joj, ne, pustite me, tamo mi je zima”. Željela sam igrati tenis, plesati balet. Bilo što, ali ne skijati... Balet nisam plesala, samo sam igrala rukomet. Jedno vrijeme bili smo u Sloveniji, tata je ondje bio rukometni trener. Jednog je ljeta moja obitelj išla na skijaški trening na Bjelolasicu sa Ski klubom Zagreb. Nije bilo škole pa sam i ja otišla. Došla zima, Kostelići odu na skijanje na Kaprun pokraj Salzburga. Ja ne - objasnila je legendarna sportašica, otkrivši da je u djetinjstvu imala nadimak Pjegica.
Očeva sportska disciplina, Ivičin nevjerojatni entuzijazam, talent i ljubav prema skijanju neizbježno su utjecali i na talentiranu Janicu. Ante je Ivicu često odvodio u austrijska i talijanska skijališta Ladom koja nije imala ni grijanje, a sve bi češće s njima išla i Janica. Svi koji poznaju nesvakidašnji put velikih sportaša kažu da su dio djetinjstva proveli u toj staroj Ladi, spavali u šatorima i ustajali u četiri ujutro kako bi besplatno skijali na stazi dok ne bi proradila vučnica. Nerijetko bi se budili u vrećama za spavanje prekrivenim snijegom. U jednom intervjuu Ivica je priznao da bi više volio da je igrao nogomet s dečkima, ali da mu nije nedostajalo ganjanje cura po školskim igralištima jer nije taj tip. Za sestrine uspjehe kaže:
- Mislim da sam za Janičin uspjeh uz oca zaslužan i ja. Svaki njezin uspjeh gledao sam kao svoj - istaknuo je.
129707 | Author: Zagreb, 3. listopada 2015., Cvjetni centar - Promocija nakita draguljarnice EPL Yakutian Diamonds. Janica Kostelic Photo: Robert Gaspert
A za uspjehe naše Snježne Kraljice veliku zaslugu ima i majka Marica koja se uvijek brinula da djeca dobro jedu, jer, kako je jednom rekla, uspjeh počinje u kuhinji. Uvijek je bila tiha snaga koja je svoju djecu pratila i na skijaškim natjecanjima. A 2013. otkrila je kakva je Janica u obiteljskom okruženju.
- Tvrdoglava je, a i Jarac je u horoskopu. Ali iza te tvrdoglavosti krije se topla, nježna i pažljiva osoba. U javnosti je odrješita, a kod kuće umilna. Sa svojom se mamom uvijek voli pomaziti. Drago joj je kad titram oko nje, a ja sam sretna kad joj mogu ugađati jer smo dugo bile odvojene. Kuham joj jela koja voli. S druge strane, odmalena je jako pedantna i organizirana. Brine se o svemu, sve voli imati pod kontrolom. Jako je pažljiva, ali ne samo prema meni nego prema svima u obitelji. Jako voli darivati, za Božić nas svake godine iznenadi nečim lijepim. S putovanja se svaki put vrati s nekim poklončićem. Ipak, mene više od svega razveseli njezina razglednica, iako se Janica nerijetko vrati kući prije nego što razglednica stigne. Volim tih nekoliko šaljivih riječi koje mi napiše - ispričala je Marica Kostelić, prisjetivši se rođenja svoje kćeri i objasnivši što je bilo ključno za uspjeh njezine djece.
- Ante i ja bili smo uvjereni da nosim dječaka jer je već u trbuhu bila jako živahna, a imala sam slične simptome kao i s prvim djetetom. Rodila se točno u podne jednog hladnog zimskog dana, a porođaj je bio mačji kašalj. Doktor se smijao na moj komentar. Ivicu sam rađala od srijede do petka, a s Janicom nije bilo velike muke. Bila sam iznenađena kad su mi rekli da smo dobili djevojčicu, zbog čega smo se ponekad znali našaliti na Janičin račun da su nam je podmetnuli u bolnici. Kao dijete bila je malo vragolastija, ali na njezine podvale Ivica nikad nije odgovarao ljutnjom, nego samo smijehom. Jednom ga je častila sladoledom, tek poslije Ivica je shvatio da ga je ‘častila’ novcem iz njegova novčanika. Bilo je tih smiješnih trenutaka u njihovu djetinjstvu. Nikad nisam sumnjala u njihov uspjeh jer kroz život idu srcem, predanošću i upornošću. Odmalena smo ih naučili da bez truda nema rezultata i uspjeha, ni u čemu - rekla je Marica.
Ivica i Janica Kostelić | Author:
Velike uspjehe na snježnim stazama Janica je rano počela ostvarivati. Na dječjim natjecanjima postizala je najbolje rezultate, u sezoni 1996./1997. osvojila je Topolino i Pinocchio, najvažnija natjecanja u dječjoj kategoriji. Potom se okušala u FIS utrkama, a prvu pobjedu osvojila je u devetoj utrci. Kad je u superveleslalomskoj utrci nastupila 83., osvojila je prvo mjesto. To je bio golem uspjeh, i svi koji prate skijanje bili su fascinirani mladom skijašicom koja nije imala jednake uvjete treniranja kao konkurencija iz Italije, Austrije, Slovenije, Švicarske, i pogotovo što Hrvati nisu skijaška nacija. Godine 1998. otišla je na Zimske OI u Nagano. Ondje je nastupila kao najmlađa natjecateljica sa samo 16 godina, a natjecanje je završila 8. mjestom u kombinaciji. U sezoni 1998./1999. na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Francuskoj osvojila broncu u superveleslalomu i srebro u kombinaciji. Sezonu 1999./2000. sjajno je počela. Skupila je 430 bodova u Svjetskom kupu i zauzela prvo mjesto. Nažalost, problemi s ozljedom (puknula su joj četiri ligamenta) koju je zadobila na treningu u opasnom spustu u švicarskom St. Moritzu, što je bio i njezin najstrašniji pad (‘letjela’ je po stazi), neko vrijeme udaljili su je sa skijališta. Ozljeda se pokazala iznimno teškom i kompliciranom, zbog čega je bio neizvjestan nastavak njezine karijere. Ali skijašica se pokazala jaka, vrativši se na staze u prvim utrkama sezone 2000. 2001. u Austriji. Nakon teške ozljede prvi je put pobijedila u američkom Park Cityju, a nakon toga još sedam puta: u Americi, Italiji dva puta, Austriji dva puta, kao i u Njemačkoj. Prije finala Svjetskoga kupa u Areu, imala je mnogo povreda, nakon čega je bila na tri operacije koljena i neprestanim rehabilitacijama. Kad je napokon dočekala povratak na skije, propustila je utrku Svjetskoga kupa u Söldenu, kao i američko-kanadsku turneju. Oporavljena i motivirana, iščekivala je Zimske olimpijske igre u Salt Lake Cityju. S obzirom na operacije i ozljede, nije bila veliki favorit za osvajanje odličja. A tada je došlo njezino zlatno doba i penjanje na Olimp. Ondje je osvojila zlatnu medalju s dvije odlične utrke u kombinacijskom slalomu. To je bila prva medalja u povijesti hrvatskog skijanja i prva hrvatska medalja na Zimskim olimpijskim igrama. Tri dana poslije uslijedio je još jedan veliki uspjeh, osvojila je srebro u superveleslalomu, a već u sljedećoj utrci u Deer Valleyu uspjela je osvojiti i slalom. Poslije trećeg odličja, potpuno opuštena startajući s brojem 19 zgrabila je i veleslalom s najboljim vremenom u obje utrke. To je bila njezina četvrta medalja na Zimskim OI u Salt Lake Cityju, od čega su tri bile zlatne. Nakon toga Hrvati su svojoj junakinji i njezinu bratu priredili doček za pamćenje. Nakon Salt Lake Cityja osvojila je i slalomsku utrku u finalu Svjetskoga kupa u Flachauu, spektakularno završivši sezonu 2001./2002. Bila je to sezona koja je Janicu svrstala među svjetske sportaše koji su najviše puta osvojili medalje. Tada je dobila i Državnu nagradu za šport ‘Franjo Bučar’.
I skijaška sezona 2002./2003. bila je fantastična! Imala je pet pobjeda u Svjetskom kupu i dvije zlatne medalje sa Svjetskog prvenstva, pet puta osvojila je drugo mjesto i jednom treće, te sveukupnu pobjedu u Svjetskom kupu (Veliki kristalni globus), ali i Mali kristalni globus za slalom. Velike uspjehe sjajne sportašice, kao što je već spomenuto, pratile su česte ozljede i zdravstveni problemi. Godine 2002. operirala je slijepo crijevo, a sezonu 2003./2004. propustila je zbog problema sa štitnjačom i ozljede desnoga koljena. U Zagrebu joj je odstranjena štitnjača 2004., a desno koljeno operirano je u Austriji iste godine. Nakon rehabilitacije u svibnju je počela s treninzima. Te sezone u Svjetskom kupu ostvarila je jednu pobjedu u slalomu u Aspenu i jednu u kombinaciji u talijanskom skijalištu San Sicario.
Posebno se pripremala za Svjetsko prvenstvo u Boromiju, gdje je osvojila prva mjesta u slalomu, spustu i kombinaciji. Time je obranila naslove u slalomu i kombinaciji sa Svjetskog prvenstva u St. Moritzu 2003. godine. Da je krasi nevjerojatan pobjednički duh, dokazala je i 2005. i 2006. godine. Osvojila je Veliki kristalni globus te pobijedila u svim skijaškim disciplinama, što joj ni u jednoj sezoni dotad nije uspjelo. U povijest je ušla i slalomska utrka na Sljemenu, na Janičin 24. rođendan 5. siječnja 2006., kad je u drugoj vožnji skijala bez jednog štapa i rukavice - i osvojila treće mjesto. Mjesec dana poslije na Zimskim olimpijskim igrama u Torinu zaslužila je zlatno odličje u kombinaciji, potom srebro u superveleslalomu na stazi San Sicario. S četiri zlatna odličja i dva srebrna postala je najuspješnija skijašica u povijesti olimpijskih igara. Jako se veselila kad je i njezin brat Ivica s natjecanja u Torinu donio srebrno odličje. Janičine uspjehe često su pratile i priče o suparništvu sa švedskom skijašicom Anjom Pärson. Poslije su objasnile svoj odnos.
- Ne sjećam se pobjeda, nego samo poraza koje mi je nanijela. Kad razmišljam o Janici, uvijek se sjetim koliko je bila dobra skijašica. Fantastično je kako je ulazila u utrke, učinila me boljom skijašicom. To mi prvo pada na pamet svaki put kad je vidim - rekla je Pärson.
I Janica ima lijepe riječi za Anju.
- Nije to uopće bilo toliko ozbiljno rivalstvo koliko su to drugi potencirali. Bila mi je protivnica na stazi, baš kao i sve ostale cure u Svjetskom kupu. Izvan staze bila je prava prijateljica s kojom sam lako mogla razgovarati i nasmijati se - rekla je Janica.
Unatoč spartanskom životu posvećenom skijanju i treninzima, Janica je pronašla vremena i za ljubav ili, bolje rečeno, ljubav je pronašla nju. O prvoj romansi progovorila je u jednom intervjuu 2001. godine. Tada je otkrila da se prvi put poljubila s 13 godina. Te se godine na gala večeri Hrvatskog skijaškog saveza prvi i jedini put u javnosti pojavila u društvu Tomislava Šaše, instruktora fitnessa iz Zagreba. A kad je dvije godine poslije, nakon osvajanja naslova svjetske prvakinje u kombinaciji spusta i slaloma u izravnom televizijskom prijenosu, posebno pozdravila jednog Tomislava, potvrdila je da veza još traje. Upoznali su se na zagrebačkom Kineziološkom fakultetu. Tada se u kuloarima šuškalo da je romansa počela kad je Tomislav od Janice dobio autogram, nakon čega joj je on dao svoj broj mobitela. Budući da se zbog Janičinih putovanja i obveza nisu često viđali, vezu su održavali dugim telefonskim razgovorima. Poslije je Tomislav objasnio da mu je Janica bila više bliska prijateljica nego djevojka.
Ubrzo se doznalo da se skijašica zaljubila u nogometaša Raula Palomaresa, Amerikanca meksičkog podrijetla, koji je tada igrao za bosansko Žepče. Mladi par navodno je bio jako zaljubljen, ali nesretan zbog stalne razdvojenosti. Kad god bi imao slobodnog vremena, Raul je Janicu posjećivao u Zagrebu, a dobro su ga prihvatili i njezini roditelji. Uživali su u šetnjama našom metropolom, a sportašica je čak posjetila njegovu obitelj u Los Angelesu. Navodno je svojom otvorenošću i neposrednošću toliko oduševila Raulovu majku Mariju da joj je pripremala meksičke specijalitete. I dok je 2004. na dodjeli nagrada najboljim domaćim sportašima izmjenjivala poljupce sa svojim dragim, život je za njih imao druge planove. »esta razdvojenost i život na različitim adresama učinili su svoje. Ljubav Janice i Raula nije izdržala kušnje. Ubrzo nakon prekida, navodno je na pitanje prijatelja o Raulu samo odmahnula rukom i rekla: “Zaboravi!”.
Ljubavna sreća ponovno joj se nasmiješila u lipnju 2005., kad je upoznala Borisa Ivančića, tada studenta kroatistike i germanistike na Filozofskom fakultetu u Rijeci i instruktora ronjenja u Mošćeničkoj Dragi.
- Upoznali smo se dok sam bila na rehabilitaciji u Selcu, na jednoj jedriličarskoj regati. Družila sam se s njegovom ekipom, poslije je nekako profunkcioniralo među nama, i sada se viđamo kada god je to moguće - otkrila je Janica nekoliko mjeseci nakon što je počela vezu s Borisom.
Na proljeće 2007. objavila je da se oprašta od profesionalnog skijanja, uz objašnjenje da je izabrala ljubav i zdravlje. Najavila je otvorenje kozmetičkog salona Fei Fei (na kineskom ljepota i opuštenost) u Rijeci, kamo se i preselila. Nikad nije krila koliko voli more, u kojem svako ljeto uživa i na Mljetu, ljetnoj oazi obitelji Kostelić. Prije nego što se konačno oprostila od profesionalnog skijanja, uzela je jednogodišnju stanku i sve više vremena provodila u Rijeci s Borisom koji je bio uz nju i na legendarnoj sljemenskoj utrci kad je skijala bez štapa. Odnos s Borisom, ali brojne ozljede i operacije unatoč kojima je upisana u zlatnu knjigu hrvatskog sporta, bile su razlog Janičina predaha 2006. godine. Svoju riječku svakodnevicu ovako je opisala:
- Lijepo je kad se probudiš ujutro i pomisliš: “Danas ne moram ništa, mogu raditi samo ono što želim”. Kad se čovjek dugo bavi nečim što voli, nije lako odlučiti prestati. Ali nisam stroj... Pauza će mi dobro doći, sretna sam, radim stvari koje prije nisam, uživam u životu. Vodim takozvani normalni život i lijepo mi je. Ustajem dosta kasno, oko 10.30, popijem kavu i dane provodim u druženju s bliskim ljudima. Boris i ja šećemo gradom, idemo na piće, večere, u kino, sastajemo se s prijateljima. Na tako lagodan život nije se teško naviknuti. Prije nisam imala vremena družiti se s Borisom, ali sad kad sam odlučila da neću skijati, imat ću vremena sve nadoknaditi. Preselila sam se zbog dečka, jednostavno uživam u svakom trenutku s njim, zajedničkom buđenju, šetnjama. Ovo smo ljeto čak išli gumenim čamcem od Mljeta do Rijeke - ispričala je tada 25-godišnja djevojka koju su gledatelji Eurosporta odabrali za sportašicu godine. Tada je bila proglašena i najboljom sportašicom na svijetu, najprije u Barceloni, a potom u Parizu, gdje joj je prestižno priznanje dodijelila Francuska sportska akademija.
I dok se veza s Riječaninom činila idealnom, u rujnu 2009. objavljeno je da su prekinuli nakon četiri godine, iako se pričalo da su se zaručili i spominjalo se vjenčanje za koje bi Janica znala reći: “Udat ću se kad mi pukne”. Bivši par ostao je u prijateljskim odnosima i u kontaktu.
U siječnju 2010. Janica se na slalomskoj utrci Snježna kraljica na Sljemenu pojavila u društvu novog dečka, tada 33-godišnjeg Daniela Haimerla, asistenta jednog od koordinatora FIS-a. Prije dolaska na Sljeme, viđeni su kako zagrljeni šetaju londonskim Oxfordom, potom su snimljeni u Münchenu na utakmici Lige prvaka između Bayerna i Juventusa, kao i na ručku u jednom restoranu u središtu Zagreba. No u kolovozu 2011. doznalo se da su se legendarna skijašica i Nijemac Haimerl razišli.
Janica se posljednjih godina posvetila sebi i putovanjima koja se baziraju na ronjenju. Najviše je vesele nećaci, maleni Leon i Ivan, sinovi njezina brata Ivice i njegove supruge Elin. Postala je i prva tajnica Središnjeg državnog ureda za šport, a i dalje je najvatrenija navijačica brata Ivice na skijaškim stazama. Fascinantnu priču o obitelji Kostelić prikazao je i Bruno Kovačević (v. d. glavnog urednika Drugog programa HTV-a), autor dokumentarnog filma ‘Gnothi Seauton’, što u prijevodu znači ‘upoznati samoga sebe’. Film sniman 23 godine američkoj javnosti predstavljen je u jednom od najpoznatijih kina na Beverly Hillsu, na ekskluzivnoj premijeri u veljači prošle godine. Na nedavno pitanje razmišlja li o pisanju autobiografije, posebna dama Janica Kostelić je odgovorila:
- Zašto? Pa meni se ništa nevjerojatno nije dogodilo.
Autor: Antonija Nazor
Foto: Story arhiva, Promo

Komentari