Story radio
Početna Vijesti 85 prikaza 24. rujna 2016.

Tomislav Jelinčić: 'U šok-sobi naučiš puno o životu, pokraj mene bili su ljudi na samrti'

Tomislav Jelinčić
Tomislav jelinčić
Story: Ove godine obilježavate dvadesetu godišnjicu karijere. Sjećate li se svojih početaka? Bilo je ljeto 1996. kada sam se prijavio na audiciju na OTV-u. Prošao sam, emisija se zvala ‘Zagreb u badeanzugu’ i prikazivala se subotom navečer, uživo. Mlad i nadobudan mislio sam da puno znam, a nisam imao pojma ni o čemu. Svašta se dogodilo u tih 20 godina, od pucanja čira na želucu do predivnih stvari. Prvi ‘RTL Duel’, prvo okupljanje triju predsjednika u studiju... Lijepa sjećanja. Bilo je uspona i padova, jako lijepih trenutaka, ali i jako loših. Više od pola života proveo sam na televiziji. Story: Koji su to jako loši trenuci? Neke frustracije koje nastanu kada misliš da nisi nešto napravio najbolje, odnosno onako kako si očekivao od sebe. Kad ne uspiješ realizirati ono što si zamislio. Nakon 20 godina naučiš pretrpjeti kritiku. Nemam problem s tim kada stvarno pogriješim ili napravim nešto loše, ali nije ugodno kada si na meti kritika ni kriv ni dužan. No polako se navikneš i na to, to je sastavni dio ovog posla. Loše je i to što sam 2. siječnja 2000., baš kad je koalicija dan poslije pobijedila na izborima, završio u šok-sobi na sedam dana jer mi je puknuo čir na želucu. Tada sam radio na HTV-u. Kad je liječnica čula čime se bavim, uhvatila se za glavu i glavna je terapija bila da se ostavim novinarstva. Ali dobro, odradio sam to i dalje idem bez problema. Čuvam se. Story: Što vam je izazvalo čir na želucu? Sve pomalo. I novinarski način života, možda i veći stres tih dana jer je to bilo razdoblje predizborne kampanje, a kao mladi novinar uvijek posebno paziš da odradiš korektno, da ne napraviš neku glupost. Bila je tu i bakterija Helicobacter pylori... Ali u šok-sobi naučiš puno o životu. Pokraj mene bili su ljudi na samrti. U sedam dana troje ih je umrlo i tada shvatiš što je u životu važno. Mislim da sam s razlogom bio poslan u tu šok-sobu, da promijenim način razmišljanja. No nije dugo trajalo, brzo sam zaboravio te dane. Story: Jeste li naučili kontrolirati stres? S godinama raste odgovornost na poslu i nastaje drukčija vrsta stresa. Nikada ga neću znati kontrolirati i on je nekako sastavni dio života. Čak nisam siguran da bih mogao živjeti bez stresa. Odnosno te jedne doze koja te pokreće i koje mora biti. Nije dobar onaj loš stres koji te vuče natrag. Ali takvog je malo. Radni te stres samo gura naprijed, da ideš brže, više i jače. Story: Od tih 20 godina pola ste ih proveli na RTL-u. Jeste li se zaželjeli promjena? I više, gotovo 13 godina. Svaka je promjena dobra, ali smatram da rješenje nije promjena same kuće. Zadovoljan sam ovdje, svaki dan nađeš neke novosti. Takav je naš posao. Nije to šarafljenje šarafa pa da su svi dani isti. Od jeseni ponovno, od ponedjeljka do petka, počinjem raditi ‘RTL Vijesti’ u 16.30 i pripremamo iznenađenja. Nadam se da ćemo ljude prikovati uz fotelje kada se vrate s posla. Story: Što vam je nakon toliko godina izazov u poslu? Svako je jutro novi izazov. Iako ponekad unaprijed znaš što te otprilike čeka, koji događaj, izazov je napraviti ga bolje, drukčije, s informacijama iz drugog kuta... Lako je kada uđeš u nešto novo, sve što napraviš tada je drukčije, ali kad godinama radiš svoj posao, izazov je činiti ga i dalje zanimljivim i kvalitetnim. Story: Kako se snalazite s pritiscima koje nosi urednički posao? Malo je pritisaka izvana, više sam sâm sebi pritisak jer želim da sve bude dobro odrađeno, da sam zadovoljan svime. Naposljetku, i sâm sjedam u taj stolac u kojem predstavljam sve napravljeno tijekom dana. Iako je odgovornost velika, u svemu se treba i opustiti i uživati. Olakotna je okolnost što se odluke donose zajednički na uredničkom kolegiju. Story: Možete li si dopustiti povremena ‘opuštanja’ s obzirom na karakter emisije i na činjenicu da ste ozbiljno televizijsko lice? Mislite, da malo prasnem u smijeh? Ma, treba malo smijeha i meni i drugima. U svemu što radiš trebaš uživati jer gledatelj osjeti ukočenost i nervozu. A tada ni njemu kod kuće nije ugodno. Koliko god bilo teško i stresno tijekom dana, treba zračiti opuštenošću i širiti dobre vibracije. Story: Kakvi ste privatno? A što reći o sebi, bolje je pitati druge, a ti drugi često me teško prepoznaju na ulici. Jedna me gospođa nekidan upitala: “A vi ste onaj s televizije? Pa vas tamo šminkaju? Tamo ste jako lijepi” Ljudi me doživljavaju samo kao osobu u odijelu i kravati pa me često ne prepoznaju, što mi je odlično. Imam stari krug ljudi među kojem se krećem i nadam se da sam još na zemlji, da nisam poletio. Najgore je kad o sebi misliš da si netko važan. Znalo je biti zabavno kada bi me netko prepoznao na početku karijere, ali nakon 20 godina pred ekranom... Mislim da je najveći cilj ostati približno isti kao na početku. Story: Što vam je dobro donijelo to što ste javna osoba? Švercate li se zbog toga ponekad negdje preko reda? Malo sam sramežljiv, možda se to i ne vidi, ali ne volim se isticati i nešto raditi preko reda. No drago mi je kada se netko javi i želi popričati. No nemam nikakvih beneficija, ne idem za tim. Story: U srpnju ste navršili 39 godina. Razmišljate li možda o tome što ste napravili do četrdesete i podvlačite li neke crte? Razmišljam o tome što još nisam napravio, ali ne puno, veselim se godinama koje dolaze. Cijelo sam vrijeme govorio kako čekam četrdesete jer su ljudi tad najplodniji, najzreliji, imaju najviše energije. No čini mi se da sam u glavi još 20-godišnjak. Tek kada vidim da sam od nekih i dvostruko stariji, osobito od mlađih kolega, onda shvatim da već imam 39. Kada sam imao dvadeset godina, mislio sam: “Gle, starci”, ali sada sam ja taj starac. No osjećam se mlado. Story: Koje su vam još ambicije, imate li neostvarene želje? Nemam dugoročnih želja, pokušavam ih ostvariti iz dana u dan. Možda snimiti dobre dokumentarne filmove. Story: Mnogi ne znaju da ste ih već snimili nekoliko, i to prilično uspješnih. Na Zagreb­doxu je nagradu za najbolji film odnio vaš dokumentarac ‘Deadline/Lifeline’, diplomski rad na Akademiji dramske umjetnosti, film ‘Borba’ odnio je i Grand Prix na Filmskoj reviji Kazališne akademije. Na Danima hrvatskog filma proglašeni ste najboljim debitantom s dokumentarcem ‘Pun kufer’... Da, ali nikada se ne osvrćem iza sebe. Ne treba živjeti u prošlosti jer onda i ostaneš tamo. Gledam u budućnost, posebno kad je o izazovima riječ. Već godinu i pol snimam priču o ljubavi čiji su glavni likovi životinje, odnosno rode Klepetan i Malena. Evo, Klepetan je upravo otišao i cijela ekipa plače. Saživjeli smo se s njihovim životom. Ali film će, nadam se, biti iznenađenje, jer zapravo govori o ljubavi među ljudima. Trebao bi biti gotov potkraj 2017., odnosno početkom 2018. godine. Story: Otkud vam ideje za dokumentarce? Dokumentarac je zapravo svuda oko nas. Primjerice, priča o Klepetanu i Malenoj na prvu izgleda kao film o životinjama, a zapravo je film o ljudima i ljudskim odnosima. To mi se dogodilo s nekoliko filmova. Kreneš u jednom smjeru, a onda zagrebeš dublje i otkriješ nešto novo. Snimam filmove o stvarima koje ne razumijem. Ne volim borilačke sportove i ne razumijem kako se ljudi mogu tući, a poslije toga biti prijatelji. ‘Borba’ je film o djevojci koja se tuče. Još je tinejdžerica pa me zanimalo koliko se taj svijet promijenio otkako sam ja bio tinejdžer. Nakon snimanja filmova promijenio sam mnoge svoje stavove i riješio se predrasuda. Story: Jeste li dobili odgovore na sva pitanja koja ste tražili? Film uvijek otvori još pitanja, a i kada ga radim, pokušavam u konačnici ne dati sve odgovore, nego katkad ostaviti stvari otvorene da gledatelj može zamisliti svoj kraj i poantu. I onda poslije imamo o čemu razgovarati. Story: Kako ste uskladili novinarstvo, režiju i obiteljske obaveze? Nije to uvijek lako, ali ide. Nije lako ni kad si sam, a pogotovo kada imaš troje djece. I supruga radi, ali snalazimo se. Pomažu nam bake, ja imam dvije sestre i brata, supruga također pa sve stižemo. Mi smo kao velika Cosa nostra i pomažemo jedan drugome. Bez njih bi bilo puno teže. Ali uvijek nastojimo dovoljno vremena provoditi s djecom. Bio bi neuspjeh da nam ih netko drugi odgaja.
Tomislav Jelinčić sa suprugom Ivanom i sinovima Jonom, Vidom i Tinom | Author:
Story: Uspijete li svaki dan s njima provesti kvalitetno vrijeme? Nadam se, ne znam. Uvijek se to pitam. Pokušavam što više vremena provesti s njima. Samo sam jednom otac desetogodišnjaka, sedmogodišnjaka i petogodišnjaka. Neprestano me zanima što se s njima događa, a o rasporedima razvažanja na treninge nogometa, rukometa, dramske grupe i gimnastike da ne govorim. No trudimo se stalno razgovarati, posebno navečer. Svaki dan izdvojimo pet minuta kada pretresemo što nam se dogodilo taj dan. Osobito za večerom, to nam je mjesto okupljanja, mjesto na kojem podijelimo što nam se lijepo dogodilo, a što ružno. Story: Kakvi su karakterno? Svaki je svoj i svaki ima drukčiji interes. Jedan bi nogomet, drugi rukomet, treći dramsku i gimnastiku... Ali to je ta čar. Iste su krvi i mesa, a potpuno različiti, što i je predivno. Story: Pročitala sam da biste željeli dobiti i kćer? To je izvučeno iz konteksta. Otvoreni smo prema životu, a na kraju svega najvažnije je da je živo i zdravo. Bilo bi lijepo imati i curicu, premda i četiri dečka jednog dana zvuči ludo i nezaboravno. Bilo bi berača maslina. Story: Kad ste već spomenuli masline, kako ste proveli ljeto, na rodnom Braču? Veći dio na Korčuli, kratko u Dubrovniku i na kraju na Braču. Prvi smo ih put odveli u Pustinju Blaca. Nastojimo da na ljetovanju bude kupanja, ali i da nešto vide, dožive. Mislio sam da će im biti teško hodati po bračkom kamenjaru, ali odlično su se snašli. Drago mi je kad vidim da vole prirodu, vodimo ih često i na Slje-me. Ali bi se, naravno, mogli kupati dan i noć... Story: Koliko shvaćaju vaš posao, kako reagiraju kad vas vide na ekranu? Tako da promijene program. Toliko ih je briga. Kako se družimo s ljudima koji se pojavljuju u medijima, nekako im je to normalno, a i trudimo se da im to ne bude neko čudo. Ne pokazujemo im fotografije u novinama, želimo da odrastaju tako da se ni po čemu ne ističu od drugih ili da se time hvale. Story: Je li itko od njih izrazio želju da bude novinar ili voditelj kao tata? Vid je prvi dan škole bio voditelj priredbe. Već je krenuo tatinim stopama, zapravo prešišao me za dvadeset godina. No nisu još izrazili nikakvu želju. Svi bi željeli biti sportaši. Trebalo bi imati curicu i vidjeti što bi ona željela. Možda biti voditeljica. Story: Ili manekenka. Kad smo kod toga, malo ljudi zna da ste se prije početka novinarske karijere kratko bavili manekenstvom. To je bilo honorarno jedno ljeto. Bio je rat, nisam imao što drugo, snimio sam reklamu, dvije, zaradio neki novac, nosio poslije koju reviju i krenuo dalje. Story: Prošle ste godine proslavili desetu godišnjicu braka. Kako ste je obilježili? Odveli smo djecu u Istru. Prošli smo svašta zanimljivoga, od Huma, Motovuna, špilja, festivala čokolade do kestenijade... Željeli smo godišnjicu provesti s njima. Kako je to bilo 21. listopada i škola je već bila počela, ugrabili smo samo vikend. Pokazali smo im cijelu Istru, a ono najljepše i što najviše pamte, bilo je kupanje u hotelskom bazenu. Story: Je li se vaš odnos promijenio u tih deset godina? Vjerojatno jest, osobito nakon rođenja djece. Puno je obaveza oko njih. Ali ne treba zaboraviti da će djeca otići i da ćemo jednog dana ostati samo moja baka Ivka i ja. Ne bih volio da postanemo stranci. Dobro se poznajemo i nadam se da će tako i ostati. Trudimo se raditi na tom odnosu, iako zbog obaveza nije lako. Djeca su preokupacija, ali nađemo si oduške. Imamo bake koje ih čuvaju. Kako ih preko tjedna rijetko vidimo, ne ‘šmugnemo’ često, ali volimo otići pogledati dobru predstavu ili film. Odlučili smo putovati kada malo odrastu i ispuniti si neke želje. Story: S kojim se sve izazovima supružnici danas suočavaju? Stišće te vrijeme, posao, nije lako, ali još smo mladi. Obaveze te sprečavaju da se uljuljkaš u vezu. I nikada probleme ne rješavamo pred djecom. Moraju vidjeti da smo ona i ja jedno u odlukama. Story: S 39 godina već imate troje djece, a neki tek sada dobivaju prvo. Je li ikada kasno za roditeljstvo? Nikada nije kasno. Svakoga ohrabrujem da se odluči na to, svoje prijatelje, jer kada dođeš u zrelu dob, možda će ti biti žao što nisi imao djecu. Story: Iz intervjua koje ste dali odajete dojam moralnog čovjeka, vjernik ste... Pokušavam živjeti svoju vjeru i ne uspijeva mi uvijek, nisam neki svetac, ima tu grijeha koliko hoćeš. Svaki se dan suočim sa stotinu napasti, ali nastojim se ponašati prema drugima onako kako bih volio da se ponašaju prema meni. Pokušavam ne biti licemjeran, idem u crkvu, nastojim živjeti prema Božjim zapovijedima, i to prenijeti i na djecu. Story: Zadovoljni ste smjerom u kojem ide vaš život? Stalno mi se čini da stojim na nekim raskrižjima i da moram odrediti kamo ću. Trenutačno sam na zadovoljavajućem kolosijeku. Prije svega bih volio da me zdravlje što dulje služi, ali ne toliko zbog mene, nego zbog obitelji. No zadovoljan sam. Imam obitelj, nešto prijatelja, imamo za kruh i dobro se nosimo sa životnim izazovima. A tko zna što će biti sutra.

Komentari