Goran Bogdan: Kod cure mi izgled nije važan

Iako mu je tek 29 i na kazališnim daskama je svega dvije godine, glumac Goran Bogdan ostvario je zapažene rezultate, poštovanje starijih glumaca kao i stalni angažman u ZeKaeM-u. Samouvjeren i vrlo pričljiv, s velikim bi entuzijazmom satima mogao prepričavati zgode s proba, ali kada se dotaknete privatnog života, malo je oprezniji. No ipak, mladić iz Širokog Brijega otkrio je koliko ga se dojmio New York, koliko ga pogađaju kritike te je li zaljubljen. Story: Zašto je premijera predstave ‘Garaža’ bila u New Yorku, a ne u Zagrebu? Redatelj Ivica Buljan i ravnateljica našeg kazališta Dubravka Vrgoč od prvih su dana vezali Zagrebačko kazalište mladih za europsku i svjetsku kazališnu scenu. Tako je kazalište La MaMa bilo prošle godine u Zagrebu i imali smo sreće pohađati radionicu s legendom njujorške i svjetske kazališne scene Ellen Stewart i otud ideja o koprodukciji. Nakon dva tjedna proba u New Yorku, uslijedila je premijera kojom smo prezadovoljni, kao i reakcijama publike. Bili smo rasprodani do posljednjeg dana, iako su nas upozorili da je to grad koji vrvi kazalištima i da možemo očekivati punu dvoranu na dan premijere i možda dan pos­lije. Pokazali smo im da su bili u krivu, a pune dvorane najveća su nagrada. Story: Kako ste doživjeli grad? U šesnaest dana zaljubio sam se u New York. Oduševile su me ulice, ljudi, metropolizam, tolerancija. Taj ti grad omogućuje da budeš ono što jesi i da se u svakom trenutku osjećaš dobrodošao. Story: Nedavno je održana i premijera predstave ‘Heidi’. Kako je bilo surađivati s Natašom Janjić? Nataša i ja se znamo posljednjih pet godina i odlična mi je svaka surad­nja s njom. Kliknuli smo na prvu. Ono što kod nje vidite, to i dobijete; britka je, brza, energična, a to meni odgovara jer sam i sâm takav. Story: Na daskama smo vas u dva navrata mogli vidjeti nagog. Je li vam to problem? Nikakav. Mi smo ondje da bismo stvarali umjetnost, barem se nadam da to i činimo, tako da mi ne pada na pamet tome davati važnost. Ona je dio našeg posla i tako je doživlja­vam. Privatno nisam eks­hibicionist, ali kad je o kazalištu riječ, nema toga što ne bih učinio, ako je opravdano i u svrhu umjetnosti. Story: U svega tri godine vaše profesionalne karijere glumili ste u mnogim važnim predstavama. Čini li vam se da ste brzo ušli u aktivan i dinamičan kazališni život? Imao sam sreće surađivati s dobrim i velikim glumcima i jednostavno je sve dolazilo samo po sebi. Pazim se površnosti, upozoravam sam sebe na to. Želim biti temeljit, birati ljude s kojima radim. Stalno se preispitujem i tražim nove izazo­ve, a ujedno se pazim da me sve to ne ponese. Story: Kako se nosite s kritikama? Imam potrebu za kritikom jer samo tako možeš rasti, ali ne uzimam je zdravo za gotovo. Story: Pripremate li neku novu ulogu? Radimo priču o Luki Ritzu tako da jedva čekam početak proba. Glumim u kratkom igranom filmu s Ivanom Rošćić, i to je zasad sve. Posvetio sam se Akademiji ovaj semestar. Story: Imate li neostvarene želje? Ne zamaram se time prema kojem bi literarnom predlošku želio igrati. Više energije trošim na to kako bih to želio odigrati. Privat­ni sam život pomalo zanemario. Story: S velikim entuzijazmom govorite o kazalištu. A kako i ne bih kada vidim koliko naš rad i trud znače drugim ljudima. Baš neki dan nakon predstave ‘Heidi’ prišao nam je jedan dečkić i komentirao predstavu s veseljem i oduševljenjem. To mi je najveća nagrada i nema tog novca za koji bih to mijenjao. Story: Unatoč predstavama, mnogi vas pamte po reklami za jednu mobilnu mrežu. Smeta li vam to? Ne zamaram se time, to mi je također posao. Story: Diplomirali ste ekonomiju, upisali i poslijediplomski studij iz makroekonomije i sve to napustili zbog kazališta. Jeste li zažalili? Nikada. I danas me oduševljava makroekono­mija, ali ne po cijenu kazališta. Story: Kako je vaša obitelj reagirala na to? Roditelji su mi profesori, majka predaje matematiku u Širokom Brije­gu, a otac strojarstvo u Mostaru i bez obzira na to što nisu imali doticajnih točaka s tim svijetom, podržali su me kao što vjerujem da bi i danas uči­nili da odlučim krenuti drugim putem. Story: Malobrojni znaju da svirate gitaru i da ste imali svoj bend. Ne sviram ni blizu koliko bih želio, ali kad-tad ću se ponovno posvetiti tome jer me to opušta. Story: Potječete iz mnogobrojne obitelji, bi­ste li i vi jednoga dana voljeli imati takvu? Obitelj je nešto najljepše na svijetu. Jako smo povezani. Ta nas briga i sloga drži na okupu i nikada ti ne dopušta da odlutaš ondje gdje ti nije mjesto. Story: Četiri ste godine bili u vezi s mladom redateljicom Dainom Oniunas Pusić. Ostajete li u dobrim odnosima s bivšim ljubavima? Naravno. Story: Jeste li sad zaljubljeni? Svaki dan sam zaljubljen. Story: Kakve vas žene privlače? Važan mi je samo klik, koji ili se dogodi ili ne, nema to nikakve veze s fizičkim izgledom.