Od gradske cure s lokalne televizije i prvog uratka, emisije 'Po ure torture', koju je radila s prijateljima Petrom Nižetić i Teom Peričićem, preko javne televizije do prelaska na RTL televiziju, gdje vodi 'Ljubav je na selu', Marijana Batinić promaknula se u zvijezdu cijele regije. Iako će ona reći da to zvuči previše pretenciozno, zahvaljujući reality showu 'Survivor' koji vodi, za njezine se izjave otimaju u susjednim državama. S Marijanom sam razgovarala čim se, nakon više od dva mjeseca provedenih u Kostariki, gdje se snimao 'Survivor', vratila u Zagreb. Osim iskustava kojima je obogatila svoj život, priznala mi je i kako je ponovno sretno zaljubljena. RASKOŠAN FOTOSESSION MARIJANE BATINIĆ POGLEDAJTE OVDJE

Story: Nakon dva mjeseca koliko je trajalo snimanje reality showa 'Survivor' u Kostariki, vratili ste se kući. Kakav je osjećaj?

Moram priznati da sam čak malo zbunjena. Jedva sam čekala vratiti se iz Kostarike, a kada sam trebala krenuti bilo mi je teško, uhvatila me tjeskoba. Bila sam daleko odavde s 80 do tada nepoznatih ljudi, na koje sam se s vremenom naviknula, zbližila i postali su mi dio svakodnevice. Vrijeme sporo prolazi i dok u Zagrebu dva mjeseca prolete, meni se čini da me nije bilo godinu dana. Sada kao da se opet moram naviknuti na svoj život tu, svakodnevni tempo, gužvu, stare priče i opterećenja. Kada mi je prvi put zazvonio telefon prepala sam se na tren, nisam ga imala gotovo tri mjeseca, i potpuno sam zaboravila na tu neprestanu zvonjavu.

Story: Tko vas je prvi nazvao?

Sestra. Uključila sam telefon u Frankfurtu i došle su mi silne poruke zabrinutih roditelja, s obzirom da se danima nisam javljala. Odmah potom ona je nazvala.

Story: Koliko vam je trebalo da se naviknete na drugačiji način života?

Trebalo mi je sigurno dva tjedna, i dobro je to što sam u Kostariku došla prije natjecatelja, da se prilagodim. Trebala sam se priviknuti na klimu, uvjete, i u početku je bilo teško. Potpuno sam drugačije sve zamišljala, tim više sto mi nismo bili u turističkom dijelu Kostarike, već odsječeni od civilizacije, u blizini je bio tek jedan ribarski gradić. Mislila sam da ću se kupati u moru, a na kraju sam se u dva mjeseca okupala samo jednom. Nije bilo ni vremena za uživanje, radili smo po cijele dane, svakodnevno prolazili malim brodom relaciju kao od Splita do Hvara, Visa i Šolte, po suncu, i kiši, neveri i valovima. Navečer bismo bili premoreni, nije mi bilo ni do čega. Bilo je naravno i lijepih trenutaka kad bi se u moru pokraj čamca pojavilo jato dupina ili ogromne kornjače kakve nisam viđala ni na televiziji.

Story: Čuli smo da su vam tamošnje životinje i kukci u početku predstavljali problem. Koji strah još uvijek niste prevladali, a željeli biste?

Bila sam pravi akrofob, ali eto tamo sam prevladala strah od visine. Snimala sam najave u helikopteru iz kojeg sam morala izviriti da me osvijetli sunce, a zbog ljepšeg kadra u kojem elisa razmiče ogromne valove, helikopter se spustio gotovo na površinu oceana, zbog čega sam osjećala jaku turbulenciju. Bilo mi je loše, pa su mi tekle suze niz lice, no tamo nije bilo mjesta ni vremena za paniku. Najave se moraju snimiti iz prve, na kraju sam bez problema i iskočila iz helikoptera. Kukaca, buba, komaraca bilo je na svakom koraku i predstavljali su problem svima, a ne samo meni. Stoga sam čak prihvatila i prisustvo svojih cimera gekona, malih, ružnih, prozirnih guštera, koji jedu paukove i ostale neželjene napasnike.

Story: Za razliku od kandidata koji se natječu u showu, vi ste tamo imali osigurana osnovna sredstva, poput hrane, tople vode... A biste li se snašli u uvjetima u kojima oni 'preživljavaju'?

Topla voda tamo i nije potrebna jer je jako vruće. Nakon ovog iskustva, svakako bih mogla neko vrijeme živjeti u njihovim uvjetima. Nisam imala restrikcije kakve su imali oni, no imala sam neke druge, otežavajuće okolnosti. Survivor je surova igra kako za natjecatelje tako i za sve koji rade na projektu. Tamo nema mjesta greškama, nema ponavljanja na snimanjima, radila sam u uvjetima na koje kao voditelji nisu navikli. Nisam imala šminkera pa sam se u početku sama šminkala na plaži, od čega sam vrlo brzo odustala. Tamo nitko ne trči oko tebe, nemaš status voditelja, jednostavno si kotačić u pogonu, dio male vojske. Ujutro smo ustajali doslovno kao vojnici, u minuti bi se 'postrojili' i krenuli na lokacije. U 12 godina sam na televiziji radila svašta i teren mi je prirodno okruženje, snimala sam na buri, jakom suncu i kiši, no Survivor definitivno pomiče granice izdržljivosti, kako natjecatelja tako i voditelja.

Story: Bez čega biste teško izdržali u divljini?

Bez higijenskih potrepština! Tamo sam po sto puta na dan prala ruke, koristila sredstva za suho pranje koja su mi i isušila kožu na rukama. Na nedostatak hrane bi se brzo privikla jer mi se u Kostariki ionako smanjio apetit, jela sam minimalno i smršavila oko 5-6 kilograma. Naime, stalno smo jeli gotovo istu hranu, i kad sam nakon mjesec i pol dana pojela dva jaja na oko osjećala sam se kao da ručam u najskupljem restoranu u New Yorku. Sjetila sam se da mi to mogu napraviti jer imaju jaja, ali nažalost tek pred sam kraj. Do tada su mi riža i grah toliko došli do grla da ih neću jesti slijedećih pet godina. Jedino što mi je baš pasalo jest kokos i mlijeko iz kokosa.

Story: Zar niste probali neke od tamošnjih specijaliteta? Kažu i da je kava vrhunska?

Meni je bila grozna. Prije snimanja sam bila na plantaži kakaa i kave. Kažu da oni uistinu imaju najbolju kavu na svijetu, ali tamo gdje smo mi bili, kuhaju ju tako da ispadne očajna. A kad sam ju slučajno probala bez šećera bilo mi je kao da pijem Domestos. No ponijela sam 3 kg kave kući, više nisam mogla nositi u avion, tako da ću ju probati skuhati na svoj način. I da, probala sam zelene banane koje imaju okus krumpira, samo su bolje. Naravno nemaju okus banane na koji smo mi navikli i bolje su od najboljeg pomfrita

Story: I rođendan ste proslavili u Kostariki!?

Jesam, i nisam imala tortu, no oduševili su me momci i cure iz produkcije koji su mi nabavili čokoladu. Tamo ju nismo imali gdje kupiti, a ja sam ju baš željela pa su me za rođendan iznenadili.

Story: Jeste li ponijeli nešto za uspomenu?

Osim kave, nekoliko vrečica čipsa od banana koje sam pojela još u avionu, te malog drvenog oslikanog gekona, da me zauvijek podsjeca na drage mi cimere.

Story: Kandidati, pokazalo se, teško mogu daleko dogurati bez fizičke spreme. Koliko vi vremena posvećujete vježbanju?

Prije ovoga nikad nisam bila sportski tip, ali sam zavoljela sensual fitness, tu sam se pronašla i s guštom trenirala. Sport koji sam mrzila bilo je trčanje. Ipak, poslušala sam Andrijin savjet da se fizički spremim ako želim izdržati sve te uvjete pa mi je trčanje postalo dio svakodnevice. U početku smo trčali svaki dan, no kasnije je on nastavio, a ja više nisam mogla od umora pa bih mu se tek povremeno pridružila.

Story: Kako ste se slagali s Andrijom Miloševićem?

Odlično! Na pocetku kada smo se upoznali u Beogradu, gdje smo se družili svega 15 minuta prije polaska u Kostariku, i nije mi baš ostavio nekakav poseban dojam. Možda zvuči pretjerano, no u Kostariki su mi on kao i svi ti ljudi iz produkcije bili kao obitelj. Jer u tim uvjetima, kada si odsječen od svih koje voliš, prirodno je da se zbližimo. Andrija i ja smo se jedno prema drugome ponašali kao brat prema sestri. Upoznala sam ga u svim mogućim situacijama, ujutro kad se probudi, kad mljacka za doručkom, popodne kad je nervozan jer sunce prži i neizdrživo je, navečer kada ide na počinak mrtav umoran, kada je ljut, kada je dobre volje, znam što voli, a što ne, upoznali smo se brže i intezivnije nego što sam upoznala neke ljude koje poznajem godinama. I stvarno sam sretna zbog toga. Znali smo se i žestoko posvađati, najčešće sam ja bila ljuta na njega, ali na kraju bi uvijek umirali od smijeha.

Story: Možda bi sad bilo najbolje pitati Andriju kakva je Marijana ujutro kada se probudi! Jeste li nervozni?

Pa pred kraj sam čak bila nervoznija jer mi je već sve počelo jako nedostajati, počela sam pucati po šavovima. No nije baš bilo vremena dugo biti nervozan. Loša raspoloženja tolerirala su se rijetko i bilo je poželjno da što kraće traju. Znali smo ustajati već oko 4, 5 ujutro, jer smo primjerice za morske igre morali voditi računa o plimi i oseki. No na to sam se nekako naviknula, ali nikako nisam mogla funkcionirati bez šalice kave, kakva god bila i koju sam uglavnom morala na brzinu ispiti. I svaki dan ista rutina. Ne znaš koji je dan, ni koliko sati.

Story: Nakon završetka snimanja još ste malo uživali u Kostariki s prijateljicama...Gdje ste sve bile, kako ste se provodile i koliko se Kostarika iz tog kuta razlikuje od viđenog dok ste radili?

E taj mi je dio bio savršen! Moje prijateljice Petra i Iva su već neko vrijeme bile na sjeveru Kostarike, na pacifičkoj strani na kojoj se prostiru prekrasne bijele pješčane plaže, dok su ovamo gdje smo mi snimali vulkanskog podrijetla. Tek sam tada otkrila koliko je Kostarika lijepa, no više zbog toga što sam bila bez obveza, neopterećena, i mogla sam se samo prepustiti uživanju. Spavale smo u jednom malom obiteljskom hotelu na božanstvenoj pješčanoj plaži na kojoj sam doživjela najljepši mogući zalazak sunca, kada ono upada u ocean, doista nezaboravan doživljaj. Bilo mi je genijalno i to što po plaži na kojoj smo se kupale slobodno šetaju majmuni koji svakom pokušavaju ukrasti ponešto, meni je jedan ukrao voće, potom rakuni i iguane prelaze preko tvojih ručnika.

Story: Jeste li to vaše prvo egzotično putovanje?

Nije, ali ovo putovanje mi je definitivno najneobičnije i suprotno od očekivanog. Prije puta u Kostariku sam planirala ići u Afriku, no za sada ću to odgoditi jer sam se poželjela zapadnjačke civilizacije. Za neko dulje vrijeme dosta mi je džungle i tropske klime.

Story: Zato ste si nakon egzotike i tropske klime priuštili i pravu gradsku vrevu, uživanje u New Yorku!?

Da posjetila sam Veliku jabuku gdje sam bila na pravom njuojrškom vjenčanju. To je spektakularno. Sve sam obišla, od Central parka, Kipa slobode, muzeja MoMa i Metropolitan, Sohoa, East Villagea, Brooklyn Bridgea, pogledala predstavu na Brodwayu....isprobala razne kuhinje, od markonanske, vijetnamske, južno američke, koreanske, francuske koju obožavam. I mogu reći da je New York još i bolji od onoga kako sam ga zamišljala, zapravo drugačiji. Unaprijed sam odlučila da ću kupovati zadnja tri dana jer sam znala da kada počnem da neću moći stati. Ovako sam propješačila Manhattan uzduž i poprijeko za što mi je super došla kondicija koju sam nabila u Kostariki. Jedva bih stala na nogama nakon cijelog dana klipsanja okolo naokolo. Bila sam kao puštena s lanca, sve sam htjela vidjeti, a tek onda sam bila očarana dućanima. I sad se molim da mi ne pozli kada mi kartica dođe na naplatu.

Story: Biste li mogli zamisliti život u New Yorku? Doimate se kao prava Damatinka koja teško može bez svog Splita.

Tamo bih mogla živjeti, zbog te pozitivne energije kojom pršti grad i ljudi, i zato što se tamo nitko ne osjeća kao stranac, svi su dobrodošli. No u New Yorku se ne može živjeti bez novaca, preskup je grad, za posjetiti ga, a kamoli za živjeti. Trebalo bi sve ispočetka, a za to nisam dovoljno hrabra. Eventualno nekakva televizijska stipendija. Nadam se da ce pročitati moji s RTL-a...

Story: Tko vam je svo to vrijeme najviše nedostajao?

Obitelj, prijateljice, svi bliski ljudi, ali i svakodnevna dobra dobra espresso kava. I čokolada.

Story: Pretpostavljam da u kategoriji bliskih ljudi spada i Matej Pašalić? Naime, od kraja prošle godine ponovno ste zaljubljeni...

Jesam, zaljubljena sam. I super mi je, sve je lijepo, tek smo na početku.

Story: Kako je funkcionirala veza na daljinu s Matejem? Nije vam prvo takvo iskustvo.

Preživjeli smo Survivor. Funkcioniralo je odlično, čuli smo se tu i tamo, kad bi proradio internet, preko skypea, jer telefon nismo imali. A i bolje, cijeli život stvaram dobit telekomunikacijskim tvrtkama. Nastavilo se, to je najbitnije. Naravno da udaljenost nosi svoje i kad smo se tek vidjeli, sve nam je bilo čudno, kao što mi je čudno sad vidjeti bilo koga nakon tri mjeseca totalne distance. Nastavili smo tamo gdje smo stali...polako.

Story: Kako ćete nadoknaditi propušteno vrijeme?

Družit ćemo se, bit ćemo zajedno što više budemo mogli, ali sad ću prvo otići malo do Splita vidjeti svoje, obitelj i prijatelje.

Story: Živite li već zajedno?

Ne. I ne pitajte me kad se udajem, budi li se u meni majčinski instikt, jer moram iskreno odgovoriti da nije, a spremam se u rodni grad u nadi da ću s mojim dragim Splićanima prozboriti koju riječ i na neku drugu temu.

Story: Znači li to da ste miljama daleko od majčinstva?

Ne baš miljama, ali kilometrima. Joj, kad moja mama bude ovo čitala neće baš bit presretna. U Dalmaciji sam već odavno morala svoje dijete učiti brojke i slova ili barem gurati kolica po Rivi. Kad dođem u Split neminovno je da najmanje tri puta odgovorim na pitanje što više čekam, i kad se udajem. Nadam se da za mene ima vremena i kasnije. Nedavno je jedna naša poznata dama rekla da sada kada su joj 40-te blizu misli da je spremna da bude majka, na što su se moje prijateljice u Splitu smijale jer kako tek sad u u tim godinama može mislit da je spremna. No ja ju razumijem. Neke druge stvari su joj se ispriječile na putu da ranije postane majka. Ja živim u autu, godišnje prijeđem kilometara koliko moj otac prijeđe u pet godina, kovčeg mi je ormar. Moj stil života mi ne dozvoljava da još budem majka. Nadam se da ja neću tek u 40-ima osjetit da je vrijeme za to, ali svakako znam da nije još. I nisam nimalo u drami zbog toga. Zašto nekom nametati bilo što. Uostalom, što kad se udam, prvo slijedeće pitanje će biti ima li što novoga, a ja nisam spremna za tu novost. Novo je da vodim Survivor i da sam bila u đungli.

Story: Razmišljate li o tome da s Matejem započnete život na istoj adresi?

Ne, zaista. Toliko je sve friško da uopće ne razmišljam što ćemo i kako ćemo sutra. Kao što sam vam rekla, kratko smo zajedno. I nigdje nam se ne žuri.

Story: Što vas je privuklo jedno drugome? Kako ste se upoznali?

Upoznali smo se u zagrebačkom klubu Katran, prošle godine na Halloween partyju, imamo i neke zajedničke prijatelje. Na prvu me privukao fizički, pogled mi prvo zapne za nečije oči, a on ima baš prekrasne tamne oči....

Story: Matej je sportaš, slučajno ili baš vas sportski tipovi privlače?

On je samo vrijedan dečko, a ja to znam prepoznati. Radi, završio je fakultet, a između ostalog bavi se i sportom. Volim sportske tipove, ali to ne znači da mi dečko mora biti profesionalni sportaš. Posve je nebitno čime se bavi, ako se nadopunjavamo, ako mi karakterno odgovara, podržava me i čini sretnom.

Story: Više od tri godine mlađi je od vas. Nije velika ali razlika, no osjeća li se ipak?

Zreliji je od mene, odgovorniji i organiziraniji. I drži me kao kap vode na dlanu. Za sada sam ja mlađa od njega i to mi se jako sviđa.

Story: Kakvi ste kada se zaljubite, stojite li čvrsto na zemlji ili postajete iracionalni?

Što sam starija čvršće stojim na zemlji. Ranije sam se znala zaljubiti u nekog tko mi ni po čem ne bi mogao bit podrška u životu. Ali to je bilo u ranoj mladosti. Dobro mogu procijeniti s kim sam.

Story: Što vam je najvažnije kako bi veza uspjela?

Međusobno poštivanje. Kad nestanje poštovanja više ništa nema smisla. Partneri jedan drugom moraju ostavljati prostora, a međusobna podrška jako je bitna.

Story: Pretpostavljam da onda nikako ne biste oprostili prevaru?

Mislim da ne bih. Kada sam bila mlađa drugačije sam razmišljala, no sada mi je sama pomisao na to, užasna. Nije stvar oprosta i ega koji mi to ne bi dozvolio. Prevara ostaje trajna sjenka u vezi. I vraća se poput bumeranga.

Story: Ima li istine u stihovima koje pjeva Tedi Spalato 'za mladost vrimena nima, a za ljubav fali srca'?

Ja još uvijek vjerujem u onu pravu ljubav, do kraja života, možda sam utopist, ali vjerujem. No danas je teže pronaći takvu ljubav. A ako je pronađes treba je održavati, pogdrijavati, ne uzimati ju zdravo za gotovo.

Story: Jednom ste rekli: "Htjela bih Dalmatinca, ali lako se zaljubiti i u Zagrepčanina". Eto to vam se i dogodilo. Jeste li se konačno privuknuli na život u Zagrebu?

Prije sam maštala da ću jednom kada budem imala obitelj živjeti u Splitu, što bih i voljela. No kao cura, koja je k tome zakoračila u 30-te, a nije udana, ne bih htjela živjeti na jugu. Znam po nekim prijateljicama u Splitu koje su još uvijek same koliko im, zbog toga, život u maloj sredini stvara opterećenje. Ja sam jako zavoljela Zagreb. Moji zagrebački prijatelji su vrlo fini, i ako je po njima suditi jako drže do žena. Ovdje žena vodi glavnu riječ, a to meni paše. No to ne znači da ja vodim glavnu riječ, iako se trudim.

Story: Svestrani ste, osim kao voditeljica, radite i kao menađerica Marka Tolje, pokazali ste i da znate pjevati u showu Zvijezde pjevaju, ima li još nešto što biste željeli pokazati ili čim biste se voljeli baviti?

Nemam jasnu viziju što želim. Sve se uvijek događalo spontano. Neka tako i ostane. Voljela bih samo imati nekakvo radno vrijeme, iako je to gotovo pa nemoguća misija. Ali barem da u sedam navečer mogu reci "E za danas, dosta"! Ljudi se ljute ako ne odgovoriš odmah na poruku, mail, poziv. Nepristojan si, ako nisi dostupan 24 sata dnevno.

Story: Od lokalne cure s tv-a, promaknuli ste se u regionalnu zvijezdu. Jeste li o tome sanjali, tome se nadali?

Nisam o tome nikad razmišljala na takav način. Ja sam se samo htjela baviti novinarstvom, pa smo Teo Peričić, Petra Nižetić i ja sklopili 'Po ure torture'. Nakon toga smo htjele biti producentice, no kada smo prešle na nacionalnu televiziju shvatile smo da je bolje da i dalje vodimo emisiju. I tako je sve krenulo. Čak sam s Petrom jedno vrijeme i radila kao kreativna producentica za Big Brother. Nisam se ničem posebnom nadala, sve se spontano događalo. Kada su me pozvali s RTL-a da radim 'Ljubav je na selu' nisam ni sanjala da će taj projekt imati ovako jak odjek, na kraju je ispao jedan od najgledanijih ove godine. Potom je došao Survivor. No ništa se to nije dogodilo preko noći. I znam da neće ni trajati vječno, takav je ovaj posao, malo si gore, pa malo dolje. Regionalna zvijezda mi zvuči previše pretenciozno.

Story: Biste li što mijenjali na tom putu?

Danas, kada se osvrnem ne bih, no prije tri godine bih vam odgovorila da ne bih još ugasila 'Po ure torture' što smo Petra i ja napravile, jer još nije bilo potrebe za tim, ljudi su još to htjeli gledati, i znaju me i danas pitati kad ćemo opet to raditi, a prošlo je šest godina od zadnje epizode.

Story: Što je s MAREndom?

Vjerovatno ću nastaviti sa snimanjima, no ne znam kada.

Story: I je li ljubav na selu ili u gradu?

Snimanje te emisije mi je predivno iskustvo i ponekad mi doista dođe da se preselim na selo, samo da ne moram biti s nekim ljudima u gradu. Na selu ljudi imaju više mira kojeg sam i ja pronašla snimajući emisiju. Mjesecima sam bila izvan centra zbivanja. Divim se svim ljudima koji su se prijavili, za mene su oni heroji koji stvarno žele naći ljubav, no ako je ne nađu u emisiji, naći će je kasnije, sigurna sam.

Story: Bi ste li se odvažili sudjelovat u nekom realityju?

Ne bih, jer sam i ovako previše eksponirana. Ja se bavim novinarstvom poput vas, i ja ugošćujem celebrityje, samo na televiziji zbog čega više dajem dio sebe. Ne bih se mogla skroz ogoliti u nekom realityju.

Story: Ljudi ne znaju da imate 18 godina mlađu sestru Karlu.

Da, mogu joj mama biti i možda mi se i zato ne žuri s vlastitom djecom, imam svoju malu seku Karlu. Imamo super odnos, ali mi je ponekad teško naći balans između toga da li da joj budem sestra ili mama. Prevelika je razlika da bi tolerirala sve njezine mušice, pa se postavim kao da samo joj mama, i poslije bi bude žao. Ona je moja minijatura, iste smo fizički, samo što je ona skromnija, zatvorenija od mene. Imam i brata Darka koji sada ima 21 godinu i sušta je suprotnost od mene, skroz je flegmatičan. Kada sam se vratila pitala sam ga je li gledao Survivor, a on mi je rekao da nije jer je gledao film. Toliko o mom bratu.

Stor: Kako ste kao zrela tinejdžerica prihavtili da ćete dobiti sestru?

Nisam bila baš presretna. Prvo sam 12 godina bila jedinica i kada sam dobila brata teško sam podnosila što mi je oduzeo pažnju roditelja, a ja sam, na žalost svojih, uvijek voljela biti u centru pažnje. A kada su mi rekli da ću s 18 dobiti sestru, bio mi je šok i nisam baš lijepo reagirala. No danas sam baš sretna što je imam, jako se volimo. Bila je tako slatka kada sam zadnji put bila u Splitu i kada me pitala: 'Seko, hoću li ja ikada s tobom izać van'. Naime, tu večer sam izašla s bratom. Sve su mi se prijateljice poudavale, ja polako postajem stara cura, a brat mi je u punoj snazi, pa mi ništa drugo nije ni preostalo. Tada se mama ubacila i rekla joj: "Prije ćeš se ti udati nego Marijana, tako da se ne moraš brinuti Karla, izlazit ćeš i ti sa sestrom". Razgovarala: Josipa Scotti Čavlina Foto: Matea Smolčić Styling: Lea Krpan Šminka: Sanja Agić Frizura: Salon Renata