Početna Zvjezdani svijet Zvjezdani glas 439 prikaza 27. prosinca 2011.

Marija Kohn: Žao mi je što nisam bogata

kohn_DK (1 of 7)

Osmijeh u poslu, osmijeh u životu, os­mijeh uvijek, pa i kad je najteže”, rečenica je kojom se 77-godišnja glumica Marija Kohn oduvijek vodila u životu. A zahvaljujući svojem optimizmu i vjeri u bolje sutra, zvijezda ‘Larina izbora’, gdje je gledamo u ulozi bake Anđele, uspjela se oduprijeti mnogim životnim nedaćama. Jedna od njih zacijelo je bila kad je u ranoj dobi ostala bez majke, a tatu, pak, nikad nije upoznala. Kad je prije nekoliko godina doživjela kliničku smrt, legendarna se glumica, zahvaljujući svojoj snazi, vratila u život. Tada su, baš kao i danas, uz nju bili sin Robert i snaha Andreja, kao i unuci, Mar­tina, Dora i Mislav, za koje bi, kako kaže, učinila sve na ovome svijetu. Story: Jeste li se pronašli u ulozi Anđele? Producenti su u ulozi Anđele vidjeli baš mene, i kad sam pročitala scenarij, shvatila sam kako je riječ o izvrsnom projektu. Od­mah sam odlučila prihvatiti ulogu, sviđa mi se što Anđela ima jednu dozu duhovitosti. Story: Koliko ste slični, a koliko različiti? Ne možete ne imati sličnosti. Poput nje, jako se volim zafrkavati, a što se tiče različitosti, prvo što mi padne na pamet jest novac jer ga nemam toliko puno poput nje. Također, ona sebi može dopustiti da istodobno bude zločesta i duhovita, ovakva i onakva, vlada svojim prostorom, i u tome je kraljica. Isto tako, dvadeset godina nosi crninu, što u kraju iz kojeg dolazim, nije običaj. Ona jest starija, i neki je nazivaju bogomoljkom, no u svom vjerovanju jako je časna i poštena. Story: Mislite li da je pomalo naivna? Na trenutke i jest, ali ona to radi zbog svoje obitelji, kako bi zaštitila sina. Vidimo i sami kolika je razlika u njezinim osjećajima prema Neli i Blanki, za kojom je oduvijek čeznula da joj ostane snaha. Story: Seriju svakodnevno prati više od milijun gledatelja. Što mislite, u čemu je tajna uspjeha ‘Larina izbora’? Moram priznati da nisam očekivala toliki uspjeh. Osjećala sam da bi serija mogla zaintri­girati gledatelje, ali ne u tolikoj mjeri. Ima nekoliko stvari zbog kojih je ‘Larin izbor’ usp­ješan: riječ je o priči o jednoj čistoj i pravoj ljubavi, što je u današnje vrijeme uistinu rijetkost. Na prste jedne ruke mogu nabrojati mlade parove koji se vole poput Lare i Jaše. Serija govori i o časti, poštenju, odnosu prema stari­jima. Tako da mi je drago što mladi ljudi mogu gledati lijepe životne stvari od kojih mogu nešto i naučiti. Story: Mnogi glumci iz serije često vas navode kao uzor. Pomažete li im svojim savjetima? Radi se uistinu brzo i svatko svoju muku muči. Međutim, kolegica Helena Buljan i ja rado im pomognemo ponekim savjetima. U ovom se projektu dogodila jedna zanimljiva situacija. Naime, svi glumci, bez obzira na dob, uhvatili su svoj lik, ščepali ga čvrsto u ruke, a rezultati su itekako vidljivi. Story: Doris Pinčić svojevrsno je glumačko otkriće. Kakva je djevojka? Ona je krasna, vrlo dobro odgojena djevojka, što se na njoj odmah primijeti, pogotovo u odnosu prema starijim osobama. Story: Padaju li vam teško jutarnja buđenja, s obzirom na brzi ritam snimanja? E, to mi je najteže, jer sam velika spavalica. Ponekad se moram probuditi i u pet sati. To je za mene neki drugi svijet. No u teatru nikad ne počnemo probu prije deset jer nam predstava završi kasno navečer, pa kući stignemo oko ponoći. Story: A putovanja na snimanja u Split i Lovran? Ne smeta mi to jer volim putovati. Puno sam putovala i vidjela toliko toga. Sve što je trebalo. Među ostalim, bila sam u Americi i Kanadi, a jedna od želja mi je otići u Kinu i Japan. Ali, tko bi sve stigao... Story: Zaustavljaju li vas prolaznici na ulici pitajući što će se dogoditi u seriji? Često, i mladi i stari. Nedavno su za mnom trčali maleni Romi i željeli se fotografirati sa mnom. Vikali su: “Eno bake Anđele, možemo li se slikati s vama, vi ste nama super.” Sta­rije osobe uglavnom mi kažu: “Znate što, navukli ste nas. Jedva čekamo devet sati da počne serija.” Volim popričati s ljudima, drago mi je kad me hvale. Story: Uz snimanje serije, dosta ste i humanitarno angažirani, primjerice, čitate slijepima. Trideset sam godina to radila, sada samo povremeno. Divim se tim ljudima, duhoviti su, ne zapadaju u tugu i nastoje živjeti najbolje što mogu. Jedan moj slijepi prijatelj čak se sam penje na Sljeme. Story: Iza vas je zavidan niz glumačkih ostvarenja, što u kazalištu, što na filmu. Pamtite li neku ulogu koja vam je najviše prirasla srcu? Najdraža uloga bila mi je ona Rože u ‘Svome telu gospodar’, a tu je i Erminija iz ‘Mirisa, zlata i tam­jana’, koju sam u kazalištu igrala čak dvadeset sezona. Story: Kada ste shvatili da se želite baviti glumom? Zapravo ni sama ne znam odgovor na to pitanje. Odrastajući u Dubrovniku, nisam imala prilike odlaziti u kazalište, pogotovo jer je moj djed, profesor matematike u gimnaziji, bio jako strog i nije mi dao puno izlaziti. Njemu gluma nije bila časno zanimanje. Story: Živjeli ste na Lopudu, malenom otoku nedaleko Dubrovnika. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo? Mama mi je vrlo mlada umrla od tuberkuloze, kad sam imala samo osam godina, a brat četiri. Tada su nas razdvojili, ja sam otišla živjeti kod mamine, a brat kod očeve obitelji. Tata je bio kapetan duge plovidbe, a nakon završetka rata nikad mi se više nije javio. Posljednji sam ga put vidjela s četiri godine. Iako sam osnovnu školu završila u Dubrovni­ku, zbog bombardiranja smo se brat i ja doseli­li u Lopud kod bake Marije kako bismo spasili živote. Osim toga, s prezimenom Kohn tada se nije bilo pametno šaliti. Story: Jeste li se pokušali javiti tati, stupiti s njim u kontakt? On se nije javljao nakon majčine smrti, a brat ga nikad nije vidio. Tražila sam ga zato što sam znala da je živ. Naposljetku sam ga pronašla u Argentini, u Buenos Airesu, s tri kćeri, s time da je najstarija bila starija od mojeg brata. Story: Kako ste došli do njega? Tražila sam ga po cijelom svijetu preko novinskih oglasa, čak i preko Crvenog križa. Jedna mi je gospođa rekla da pogrešno pišem oglas, pa sam joj dala pedeset dolara da napiše tekst kako bi trebao izgledati. Imala je prodavaonicu darova u Buenos Airesu, a u novin­skom oglasu o mom tati napisala je da traži bilo koga tko ima informacije o Antunu Koh­nu. Također, imala je moju, bratovu i tatinu fotografiju. Jednog dana, pred sam Božić, tata je došao u njezinu trgovinu, a čim je otvorio vrata, ona ga je prepoznala. Počeo je mucati, na što mu je gospođa rekla: “Znam tko ste vi. Vi ste Antun Kohn. Evo, na ovim fotografijama nalazite se vi, tu su još vaš sin i vaša kći.” Kad ga je upitala prepoznaje li se na fotografiji, on je pokazao na brata jer su bili toliko slični. Story: Što je bilo nakon toga? Počeo mi je pisati pisma, na koja sam odgo­varala, ali nerado. Prema njemu nisam osjećala ljubav, nego samo prezir. Kad mi je napisao da će mi nastojati nadoknaditi sve što sam u životu izgubila ne imajući njega, napisala sam mu da time nisam ništa izgubila, nego samo dobila. Bila sam jako bezobrazna, moram priznati. Story: I nikad se niste susreli? Ne. Što će mi... Što bih imala od toga?! Story: Kako vam je bilo odrastati bez oca? Dobro. Meni je moja nona dala svu ljubav, pazila je na mene kao na zjenicu svoga oka. Školovala me, išla sam u djedovu gimnaziju. Ništa mi nije nedostajalo, jer ako vam nedostaje ljubavi, to je veliki gubitak. Ljubavi od moje none Marije, po kojoj sam i dobila ime, nikad mi nije nedostajalo. Story: Tko vam je javio kad je tata umro? Polusestra s kojom sam dosta dugo bila u kontaktu. Bila je i u Hrvatskoj, željela je doći upoznati brata. Rekla mi je da je tatu, koji je pokopan u Argentini, cijela ta situacija jako pogodila. Moja nećakinja sa srednjom polusestrom danas komunicira putem interneta. Story: Koliko vam se promijenio život kad ste došli u Zagreb? Glumu nisam upisala iz prvog pokušaja jer me Gavella nije želio primiti. Bila sam mršava, imala samo 42 kilograma i duge pletenice. Tada sam hodala s Izetom Hajdarhodžićem, koji mi je savjetovao da pokušam upisati glumu, jer sam dobro pjevala i plesala. Zbog djeda sam upisala Prirodoslovno-matematički fakultet, no ipak sam odlučila pokušati s glumom. Na prijemnom sam recitirala ‘Grob u žitu’, na dubrovački način, a Gavelli se na to digla kosa. Izet je odmah primljen, a mene jedino Gavella nije htio. Međutim, Sven Lasta tada je rekao: “Slušajte, na svijetu ne možete naći nekoga ovako čarobnog i malog. Pustite mene da radim tjedan dana s njom.” I uistinu, nakon tjedan dana što me pripremao - bila sam primljena. Story: Sjećate li se prvih ljubavi? Nakon što sam prekinula vezu s Izetom, nisam se znala postaviti i mislila sam kako mi je potrebno da budem sama. Nisam imala vre­mena za ljubav jer sam stalno bila na Aka­demiji, a momke sam susretala samo u studentskim menzama. Story: Kako ste upoznali pokojnog supruga Vladimira Majerovića, tada poznatog Dinamova vratara? Sada djevojke love nogometaše, a prije su oni lovili glumice. Upoznali smo se u jednom društvu. Bio je jako lijep, baš komad čovjeka, što se kaže. Međutim, teško je podnosio to da je nekad bio zvijezda, a da to više nije. Story: Je li imao razumijevanja za vaše bavljenje glumom? Da. Bio je inteligentan i znao je da to tako mora biti. Ali nije mogao prihvati­ti. Puno sam putovala, a katkad sam i po mjesec dana s teatrom izbivala iz Zagreba. Bili smo u braku tek šest godina. Story: Zbog čega ste se razišli? Zbog nerazumijevanja. Story: Jeste li zaljubljeni? Taman posla! Još bi mi samo to u životu nedostajalo. Da mi netko ‘zuji’ oko glave i remeti mi svakodnevicu. Story: Imate sina jedinca Roberta. Koliko često se viđate? On živi u kući koju sam kupila, a ja sam u jednom drugom, trosobnom stanu, u kojem sam bila sa suprugom. U raskoraku smo s ras­poredom vremena. On se diže ujutro, ja dođem kasno navečer, pa se ne stignemo toliko često viđati. Story: Imate dvije unuke i unuka. Kako se slažete? Da. Martina, Dora i Mislav. Jako ih volim. Ponosni su na mene, često se znaju mnome pohvaliti u školi. Story: A sa snahom? Jeste li stroga svekrva? Nisam. Mislim da se nemam pravo miješati u njezin i sinov život. Story: Jednom ste rekli: Što je čovjek stariji, čini mu se kako život brzo teče, a mnogo bi toga htio napraviti, ostaviti neku čistoću za sobom. Žalite li vi za nečim što niste, a željeli ste napraviti? Ne. U okvirima u koje sam sebe strpala, u njima sam se držala, i nastojala učiniti, za sebe i druge, najbolje što se moglo. I najpoštenije. Primjerice, žao mi je što nisam bogata, pa da siromašnima mogu podijeliti lovu. Pa mi smo postali zemlja ljudi koji prose. Najgori mi je prizor kad vidim ljude kako kopaju po kontejnerima. Tada me uhvati golema tuga. Često se zbog toga osjećam rastrgano. Volim ljude, volim život, volim sve. Story: Jednom ste doživjeli kliničku smrt. Vodite li danas više brige o zdravlju? Ne. Pomirila sam se s tim da ću jednog dana, što se kaže, odapeti od srca. A to je brza smrt. Kad sam doživjela onu kliničku, osjećala sam se kao da lebdim u oblacima, a u daljini sam vidjela neku ružičastu svjetlost. Bojala sam se smrti, ali nakon toga više nemam straha. Story: Gdje pronalazite mir? Jeste li vjernica? Odlazim u crkvu kad u njoj nema nikoga. Onda sam bliska nečemu što ti ispunjava dušu. A Bože moj, jednom kad odem gore, ako budem mogla, javit ću vam što je to. Razgovarao Vinko Paić Fotografije Dražen Kokorić, privatni album

Komentari