Kada je časopis Story ljetos u Sarajevu organizirao prvi Story Hall of Fame, nagradu za najbolju sportašicu Bosne i Hercegovine uručio je 51-godišnjoj legendarnoj košarkašici Raziji Mujanović koja je čak četiri puta proglašena najboljom europskom košarkašicom, a potom je primljena u FIBA-inu kuću slavnih u Ženevi. Mnogo je titula Raza, kako je od milja zovu, osvojila u klubovima u kojima je igrala te s reprezentacijom Jugoslavije, ali ostala je jednostavna i simpatična osoba koja se više veseli sreći dragih ljudi nego svojim nagradama i priznanjima. U to smo se uvjerili i kada je početkom prosinca posjetila našu redakciju u Zagrebu, a pritom nije krila lijepo iskustvo i druženje sa Storyjem u Sarajevu. Razu ne možete ne primijetiti, što zbog impozantne visine od 2,2 metra, što zbog iskrenog osmijeha i ljubaznosti. U opuštenom razgovoru prisjetila se odrastanja, sportskih početaka, sjajnih uspjeha u karijeri, a otkrila nam je i da se razišla s drugim suprugom prije tri godine. No Raza ne nosi sjenu razočaranja na licu, i dalje vjeruje u ljubav, a u međuvremenu se bavi volonterskim radom i željno iščekuje dokumentarni film o svom životu koji bi trebao biti prikazan sljedeće godine.

Story: Zatekli smo vas u Zagrebu, kako ste rekli, vašem dragom gradu. Kojim dobrom?
Često boravim u Zagrebu, samo što se rijetko medijski eksponiram. Volim Zagreb, a kada sam u Hrvatskoj, odem i u Rijeku posjetiti sestru te u Poreč, gdje živi moja prijateljica iz Tuzle. Stalno sam na putu, takvog sam duha. Kada sam već u blizini, odem i u Sloveniju te Austriju gdje živi dio moje obitelji, dva brata i sestra, a u Italiji imam puno prijatelja.

Story: Što vas veže uz Zagreb?
Jako lijepe uspomene jer sam ovdje provela divnu sezonu 2004. - 2005. igrajući za klub Croatia u jednoj mladoj ekipi. Tada sam već imala 37 godina, ali uspjela sam s curama ostvariti dobar rezultat i upoznati divne ljude. To me nekako ispunilo. Potom sam nastavila karijeru u Barceloni. Takva sam, nakon što bi istekao neki ugovor, išla sam dalje, mijenjala sredine. Divno je kada imate priliku dulje se zadržati u novom gradu i sklopiti prijateljstva. Posebno pamtim 1996., kada sam otišla u Brazil. Bila sam prva Europljanka koja je otišla igrati onamo.

Story: Po čemu pamtite te brazilske dane?
Igrala sam u malom gradu Campina pokraj São Paula. Tada sam čak razmišljala o ostanku u Brazilu. Svidjela mi se klima, pogotovo ljudi koji su stalno veseli, nasmijani. Postoji klasna razlika, ali nevjerojatno je koliko su ljudi veseli. Mislim da je zapravo najvažnije u životu zadržati optimizam. Ti ljudi imaju mnogo manje od nas, ali stalno su nasmijani. Možda na njih utječe klima. Zanimljivo je da u Brazilu žive ljudi iz cijelog svijeta, Japanci, Nijemci, Ame­rikanci..., ali svi su Brazilci. Tu sam shvatila kako ljudi vole državu u kojoj žive te kako bismo i mi to trebali. Kod nas je pravilo sve najgore reći o svojoj domovini.


Story: Što vam se još svidjelo?
Hrana, recimo tradicionalno jelo riža s grahom. Imaju i sjajan roštilj, izbor voća i povrća. Sve je živopisno.
Story: S obzirom na to da ste u Europi čak četiri puta proglašeni najboljom košarkašicom, jeste li u Brazilu bili zvijezda?
Jesam! Odlično su me tretirali. Kao i kada sam igrala u Hrvatskoj. Ondje sam svaki dan bila u novinama, gostovala u njihovim najjačim programima.  Osim toga, bavila sam se marketingom jer je vlasnik mog kluba imao informatičke škole po Brazilu i Portugalu. Kod njih je drukčiji sustav igre: dvije utakmice igraju se tijekom tjedna, a vikend je slobodan. Vikendom sam obilazila spomenute škole s još nekim kolegicama pa sam zahvaljujući tome dosta putovala i upoznala Brazil.

Story: Što ste sve obišli?
Od Rio de Janeira do São Paula, samo što ne bih mogla živjeti u tako velikim gradovima. Moram spomenuti da mi se ondje ništa loše nije dogodilo i da Brazilci jako cijene sportaše. Utakmice prate jako vatreno, topli su ljudi. No odlučila sam se vratiti zbog obitelji, braće, sestara. Vezana sam jako uz njih pa mi je pomisao da samo jednom godišnje dolazim kući bila teška. Ipak, svojim odlaskom iz Brazila otvorila sam put europskim košarkašicama.

Story: Vaša je priča inspirativna. Rođeni ste u selu Ratkovići u Bosni i Hercegovini, što nije bila idealna startna pozicija za razvoj vrhunskog sportaša. Kakav je bio vaš put? Tko vas je prepoznao, jeste li se isključivo zbog visine odlučili za košarku?
Već s trinaest godina bila sam visoka 186 centimetara pa mi je nastavnik tjelesnoj odgoja predložio da počnem igrati košarku. Nisam znala što bih mu odgovorila jer tada kod nas nije bilo ni košarkaškog kluba, a na tjelesnom odgoju vježbali smo igrati različite sportove. Učitelj mi je rekao da poznaje neke ljude u Tuzli i da će s njima razgovarati o meni, odnosno pozvati ih da me dođu vidjeti. Nisam prije igrala košarku pa je učitelj to predložio na temelju moje visine. U to je vrijeme bilo neshvatljivo da jedna djevojčica ode pedeset kilometara od kuće kako bi trenirala pa je najprije trebalo dobiti dopuštenje roditelja. Ipak sam trebala ići živjeti sama, nismo imali uvjete da se preseli cijela obitelj. Došao je Mihajlo Vuković, trener iz Tuzle, da vidi kako igram, a bilo mu je važno i kakva sam učenica, kao i moj karakter i pristup radu. Tek sam sredinom osmog razreda, najviše zbog financijskih razloga, otišla u Tuzlu, gdje su me smjestili u đački dom. Otac se nije protivio mom odlasku, ali mama jest, ali u ta se vremena majke i nije baš mnogo pitalo. 



Story: Kako ste se snašli u novoj sredini?
Bilo mi je važno imati dobre ocjene zbog upisa u srednju školu, ali bila sam fokusirana na košarku, odnosno željela sam da treneri vide jesam li talentirana. Već sam tada izrasla 197 centimetara. Odmah sam počela trenirati s prvom ekipom te na pomoćnom košu vježbati elemente košarke. Na samom početku vježbala sam pravolinijsko trčanje. Zanimljivo je da su neki stručnjaci u Tuzli govorili mom treneru da je lud što me uzima, da sam antitalent. Međutim, on je jako vjerovao mene, a to mi je davalo dodatnu snagu. Stalno sam trenirala, i u slobodnim danima. Ubacivali su me i u mlađi tim iako sam već igrala s kolegicama koju su bile deset, petnaest godina starije od mene. Zapravo, sve se jako brzo odvijalo.

Story: Kada ste uspjeli skepticima dokazati da nisu u pravu?
Nakon četiri mjeseca. Na državnom juniorskom prvenstvu u Šibeniku dobro sam igrala, ali tada nisam znala da sam dobro odigrala, ipak sam bila neiskusna. Tada me prvi put  vidio izbornik ženske jugoslavenske košarkaške reprezentacije Cigo Vasojević i oduševio se. I drugi stručnjaci komentirali su da sam u tri mjeseca uspjela napraviti onoliko koliko bi  drugima uspjelo za dvije do tri godine. Po­kazalo se da osim visine imam i talent, ali da mi nedostaje rad. Tako da sam i dalje bila samo talent. Vasojević me te godine pozvao na europsko prvenstvo za kadetkinje pa sam polako počela ulaziti u igru. Te je godine moja ekipa ušla u prvu ligu Jugoslavije. Već sljedeće godine, kada smo protiv Partizana igrali u Beo­gradu, trener me stavio u prvu četvorku i dobro sam odigrala. Time sam si osigurala mjesto u prvoj postavi. Kada sam krenula, rezultati su se samo nizali. Već sa sedamnaest godina bila sam u seniorskoj reprezentaciji. Odlično sam igrala na Univerzijadi i osvojili smo brončano odličje. Godine 1984. bila sam na pripremama reprezentacije za Olimpijske igre, ali u to vrijeme još nisam bila dovoljno stasala. Tada je moj trener razgovarao s izbornikom, jer ako me nije planirao voditi na Olimpijske igre, nije bilo smisla da zapostavim školu. Na kraju nisam otišla na Igre, ali sam osvojila europsko juniorsko i kadetsko prvenstvo te polako izgradila svoj stil igre. Godine 1987. bio je turnir u Mađarskoj, a naš prvi centar Polona Dornik nije došla jer je to nije zanimalo. Iskoristila sam priliku i nametnula se u četvorci jugoslavenske reprezentacije. Odlično sam odigrala, bila najbolji strijelac i igračica pa su na drugim pripremama sve oči bile uprte u mene. Željela sam biti prvi centar Jugoslavije. Isko­ri­stila sam tu priliku te nastavila raditi i na duelima s Polonom Dornik.

Story: Je li to narušilo odnose u vašem timu? Je li bilo ljubomore?
U svakom timskom sportu važno je nametnuti se treneru svojim radom. Bilo je ljubomore među nama. Konkretno, bila sam mlađa od Polone, postizala sam uspjehe sa svojim klubom Jedinstvo iz Tuzle, postajala kvalitetnija igračica i već 1985. osvojila sam s klubom prvenstvo Jugoslavije. No morala sam se izboriti za mjesto u reprezentaciji, pogotovo kada govorimo o prvom centru koji je godinama dominirao. Morate ga potisnuti duelima na treninzima, reprezentativnim utakmicama, nastupima na turnirima. Godine 1987. postala sam glavna igračica u reprezentaciji.

Story: Kako ste doživjeli taj trenutak kada ste postali prvi centar reprezentacije? To je i čast i teret.
Znate kako?! U to vrijeme nisam razmišljala o slavi nego o što boljim rezultatima. Samo što sam bila premlada za sve te uspjehe. Moj trener Vuković jako je utjecao na mene. Kad bih dobro odigrala, razgovarali bismo. I kad bih poletjela, on bi me spustio na zemlju.


Story: Što čini vrhunsku košarkašicu? Što moraš imati?
Na svojoj poziciji moraš biti najbolji. Da bi bio vrhunski, moraš imati nekoliko elemenata. Moraš funkcionirati u timu, ali i biti jak individualac. Moraš imati rezultate u timu. Možeš dati i pedeset koševa, ali ako tvoj tim izgubi, valorizacija tih poena mnogo je manja. Ako ekipa s tvojim koševima pobjeđuje i postiže rezultate, jako si zaslužan. Naravno, i drugi igrači imaju udjela, ali uvijek se u košarci igra kreira oko pojedinaca, što je bilo jako izraženo  u reprezentaciji. Danira Nakić i ja postale smo okosnica reprezentacije, ostale su se igračice na neki način prilagođavale nama.

Story: Bili ste kreatorica igre?
Jesam. Košarka je igra intelektualaca. Ona se igra glavom jer je važno brzo razmišljati. U djeliću sekunde ne razmišljaš o sebi i kako ćeš dati koš, nego moraš misliti o svojim i protivničkim igračima, kako je tko pozicioniran. Mene nikad nije čuvao samo jedan igrač. U svakom trenutku igre razmišljala sam kako pronaći slobodnu igračicu ako me protivnički igrači zatvore. Razigravala sam ekipu i tako otvarala prostor. U igri jedan na jedan nitko me nije mogao zaustaviti. Nikad nisam inzistirala na tome da ja dajem koševe, asistirala sam. Tako bih raspametila ekipu, otvarala sebi prostor i postizala seriju koševa. Preuzimala sam odgovornost, nisam bježala od rezultata, a vjerojatno je to i do moga karaktera.

Story: Postigli ste sjajne rezultate - 1988. osvojili ste srebrno odličje na Olimpijskim igrama, 1990. reprezentacija je došla do drugog mjesta na svjetskom prvenstvu, godinu poslije i na europskom. Po čemu pamtite te uspjehe i s kojim ste se izazovima dalje susretali?
Trebale smo osvojiti prvo mjesto na europskom prvenstvu, ali imale smo turbulentno razdoblje s promjenom trenera, što je šteta jer smo imali fantastičnu ekipu. Nažalost, nema mogućnosti popravka. Da se Jugoslavija nije raspala, 1992. na OI s Amerikankama bilo bi jako tijesno jer su i 1988. s nama igrale vrlo teško. Tada sam imala 21 godinu, Danira 19, bile smo mlade igračice pa samo zamislite što bi to bilo 1992. kada smo imale i potrebno iskustvo. Nažalost, tako je valjda moralo biti.

Story: U svojoj vitrini čuvate četiri odličja najbolje europske košarkašice.
Devedesetih sam otišla u inozemstvo, trebalo mi je malo vremena za prilagodbu. Igrala sam, počeci nisu uvijek bili najbolji, ali kako sam više bila na parketu, postajala sam sve bolja. Sjajno je bilo kad sam dobila ponudu iz Španjolske. Klub Valencia koji je bio prvak Španjolske i imao je velike planove za Euroligu. Pobijedile smo sve utakmice tijekom sezone, a to je bilo 1991. i 1992., i u prvenstvu i Euroligi. Potom sam se vratila u Italiju, potpisala ugovor na četiri godine i s klubom postala prvakinja Italije. U tom razdoblju bila sam proglašena najboljom košarkašicom Europe. Godine 1996., kada sam u Europi sve napravila, dobila sam ponudu iz Brazila i jednostavno se upustila u avanturu.


Story: Gdje ste igrali nakon Brazila?
Ponovno u Španjolskoj, a zatim u Mađar­skoj gdje smo postale prvakinje. Zbog nekih životnih problema i braka 2004. odlučila sam prestati igrati. No onda se dogodila prekrasna sezona u Zagrebu, što sam već spomenula.

Story: Iako ste sportska legenda, jednom ste rekli da u Bosni i Hercegovini nikoga nije briga za vas?
Znate u čemu je problem? U Bosni i Herce­govini neki su ljudi ušli u tamošnji košarkaški savez u vrijeme rata. Žalosno je što su rezultati danas lošiji nego kada je rat tek završio. Godinama se sve srozavalo, iskusni igrači završavali su karijere i nije se radilo na osvježenju, odnosno stvaranju novih generacija. Vjerojatno nekima zbog osobnih interesa odgovara takvo stanje, rezultati ih ne zanimaju.

Story: Nitko nije tražio vašu pomoć?
Ne. Čak su se bojali da dođem, najviše zbog moga znanja, iskustva, rada, ugleda. Ako nešto radim, to je ili profesionalno ili nikako. Ne znam ništa raditi polovično. Meni je svaka utakmica bila kao da igram finale. Kad tako pristupate, a moja je karijera trajala 27 godina, ne znate drukčije. Rezultati se ne mogu postići preko noći, ni u jednom sportu. Kada se isprati jedna generacija, potrebne su najmanje  četiri godine da se uigra tim najperspektivnijih igrača. Potrebni su i jaki treninzi, a toga nema.

Story: Na glasu ste kao jako iskrena osoba. Je li vas to koštalo?
Jest. Mislila sam da su svi ljudi iskreni i pošteni, da pošteno žive od svog rada. Ali tijekom života shvatila sam da to nije baš tako, da ima i dobrih i loših ljudi. Da bi mi netko postao prijatelj, prije svega treba biti dobar čovjek, moram s njim osjećati bliskost.

Story: Poznato je da ste se 2004. razveli od Mirsada Brčaninovića. Kako ste jednom rekli, bio je to mučan razvod tijekom kojeg se sud u Tuzli, kako se pisalo, potrudio da vas imovinski ošteti. Je li to bio najveći razlog zašto se poljuljala vaša vjera u ljude?
Nisam zbog toga izgubila vjeru u ljude, ali je sudstvo u Tuzli dosta nepošteno odradilo posao. Tada sam očekivala da će se vidjeti pravna država, ali to nije bilo tako. Nažalost, u Bosni i Hercegovini najvažnija je prva presuda, a nisam htjela uložiti žalbu na nju jer su odvjetnici komentirali da imam novca pa nema veze što je takva presuda. Trebalo me što više opelješiti. Bez obzira na sve, odlično živim i sretna sam. Imam divnu obitelj, braću, sestre, nećake, ali nemam svoju djecu. Nećaci su mi kao moja djeca. Sretna sam što imam i mnogo prijatelja, nisam od onih osoba koje tvrde da u životu možeš imati samo jednog prijatelja. Uvijek u ljudima gledam dobre strane, a životno je bogatstvo biti okružen dobrim ljudima. Stekla sam prijatelje od Bosne, Italije, Špa­njolske, Austrije do Brazila.

Story: Unatoč prvom lošem bračnom iskustvu, 2008. udali ste se za Idriza Gibanicu? Kako je u braku?
Nismo više zajedno! Jednostavno smo se karakterno mimoišli. Nismo imali nikakve posebne probleme, razišli smo se na civiliziran način.



Story: Kada ste se razveli?
Prije tri godine. Ma to više nije ni važno.

Story: Pretpostavljam da ste i dalje otvoreni za novu ljubav?
Da, ali sam opreznija.

Story: Postoji li trenutačno netko poseban u vašoj blizini?
Ne, ali muškarci - javljajte se.

Story: Živcira li vas kada vas danas nazivaju legendom?
To je lijepo čuti, ali osjećam se kao obična žena. Ljude ne gledam na osnovi onoga što su postigli, nego isključivo na osnovi njihova karaktera. Život mi je bogatiji zbog različitih ljudi i kultura koje sam upoznala.

Story: Jeste li boem u duši?
Jesam, onako pomalo. Imam nemiran duh, ne mogu biti na jednome mjestu. Lako sklapam prijateljstva, samo što sada, za razliku od prije, u ljudima prepoznam dobro ili loše. No ne okrećem leđa ljudima i uvijek sam spremna pomoći ako mogu. Držim se one: “Pomozi drugome, Bog će tebi pomoći”.

Story: Primljeni ste u FIBA-inu kuću slavnih u Ženevi. 
Ulazak u Kuću slavnih bio mi je normalno priznanje, jedno u nizu. No kada sam vidjela koliko su se ljudi razveselili zbog toga, bila sam još sretnija, i to ne toliko zbog sebe, koliko zbog njih. Čovjek ne može biti sam. Što bih ja s tim priznanjem a da ga nisam imala s kime podijeliti?

Story: Spomenuli ste humanitarni rad. Što vas to zapravo ispunjava?
Aktivna sam u volonterskoj bazi koja se odnosi na žensku košarku u Bosni i Herce­govini, Hrvatskoj i Srbiji. Uvijek sam spremna podijeliti znanje s mladim generacijama. Bojim se da današnje generacije nemaju uzore i želim im prenijeti svoje sportsko iskustvo. Ipak sam potekla iz malog sela u Bosni, a došla do Kuće slavnih. Želim mladima pokazati da je to moguće. U životu se događaju čuda.



Story: Vaša priča neodoljivo podsjeća na onu našeg Luke Modrića koji je dobio Zlatnu loptu i službenu titulu najboljeg nogometaša na svijetu. Što kažete o Modriću, jeste li pratili nastupe hrvatske nogometne reprezentacije na SP-u u Rusiji?
Naravno, navijala sam, pa ja sam i hrvatska državljanka. Uvijek navijam za sve sportaše iz bivše države. Kada sam vidjela doček Vatrenih u Zagrebu, naježila sam se. Vratilo me to u doba kada smo mi osvajali medalje. Svi trebamo biti ponosni što je tako mala zemlja postigla tako velik uspjeh. No bojim se da na našim prostorima državne institucije ne cijene dovoljno sport. 

Story: Čemu se veselite u novoj godini?
Prije svega, čitateljima Storyja želim čestitati novu 2019. godinu. Svima želim puno zdravlja i malo više sreće nego u prošloj godini. Voljela bih da se netko sjeti da sam spremna pomoći u razvoju ženske košarke na našim prostorima. No moram spomenuti mog PR-a Anela Imamovića koji mnogo radi i brine se o svim mojim obvezama i aktivnostima koje su dostojno medijski popraćene. Trenutačno proširujemo naš tim pa nam se pridružila i Berina Muhović. Veseli me što mogu reći da smo počeli snimati dokumentarni film o mojoj karijeri pa se nadam da ćemo ga sljedeće godine predstaviti na jednom od festivala.